Kurši
Kurši (latvijski: Kurši, litvanski: Kuršiai, njemački: Kuren) ponekad prevođeni kao Kuronci je ime jednog od baltskih plemena, koje je živjelo na uskom pojasu baltičke obale od 1. do 14. vijeka na području današnje Litvanije i Latvije.[1]
| Kurši Kurši | |
|---|---|
 | |
Kurlandija je dobila ime po Kuršima, koje Rimbert prvi spominje 867. pod imenom - Chori.[2]
Historija i karakteristike uredi
Kurši su smatrani “najbrutalnijim plemenom” među Baltima. Taj epitet su dobili od njemačkog kroničara Adama iz Bremena. Ali se pretpostavlja da je to zbog tog jer je Kurlandija od 8. do 9. vijeka bila meta napada skandinavskih zemalja.[1]
Danci su 853. napali Kurlandiju, o toj kampanji pisao je Hamburgško-bremenski nadbiskup Rimbert u svojoj hagiografiji sv. Ansgara - „Danci su skupili mnoštvo brodova i otputovali u Kurlandiju, koju su htjeli poharati i porobiti. Ta zemlja imala je pet država. Kad su ljudi saznali za njihov dolazak, skupili su se na jedno mjesto i zauzeli muževnu obranu. U bitci su uništili Dance, opljačkali njihove brodove i oduzeli im zlato, srebro i drugo blago.” [1]
Švedski kralj Olof Skötkonung napao je 854. Kurlandiju sa velikom flotom i 7000 ratnika. Šveđani su uništili kuršku utvrdu Seeburg (gradina kod današnje Grobiņe) i nakon tog napali prijestolnicu Apuolė. Kurši su osam dana branili svoju prijestolnicu, ali su devetog dana opsade započeli pregovore sa Šveđanima, svoju slobodu otkupili su srebrom i predajom 30 talaca kao garancijom buduće lojalnosti.[1]
Kako Kurši nisu uspjeli izgraditi svoju državu, bili su prisiljeni priznati vlast Livonskog bratstva mača i Livonskog reda u 13. vijeku. Pobunili su se nakon pobjeda u Bitci kod Saule (1236.) i Bitke kod Durbe (1260.), ali ih je Livonski red uz pomoć Teutonskog viteškog reda konačno pokorio.[1]
Dio Kurša iselio se u Litvaniju južni Kurši su se asimilirali sa Žemajtima, dok su sjeverni Kurši postali Latvijci asimiliravši sa Zemgalima i Livoncima.[1]
Posljednji govornici kurškog jezika izumrli su u Litvaniji u 16. vijeku, tako da se o njemu gotovo ništa nezna.[3]