Kserofagija

Kserofagija (od grčkog ξηρός - suho + φαγεῖν - jesti) je ishrana suhom hranom; hranjenje suvim plodovima i hlebom za vreme posta (kod prvih hrišćana).

Ranohrišćanski montanisti su insistirali na postu, i uveli su neke određene posne dane koji su bili povezani sa kserofagijom. Jedan od poznatih montanista, Tertulijan, kaže da su ih katolici zbog toga optuživali:

„Oni nas optužuju da obdržavamo svoje posebne dane posta, da često stationes produžujemo sve do večeri, da čak obdržavamo kserofagije, ukoliko uživamo samo suha jela, bez ičega mrsnoga, bez bilo kakve juhe i sočnih plodina, te ne jedemo i ne pijemo ništa što u sebi sadrži vina.“

(Tertulijan)

Kserofagiju su montanisti obdržavali jedanput na godinu kroz dva kontinuirana tjedna, uz isključenje subote i nedjelje: sve u svemu deset dana. Možda je taj veliki post bio pred blagdan Pashe (Uskrs). Montanisti su za kserofagiju pronalazili biblijsko uporište u knjizi proroka Daniela (gl. 1) u izvještaju o židovskim dječacima koji su na babilonskom dvoru jeli samo povrće i pili samo vodu. Protivnici su optuživali montaniste da su kserofagiju preuzeli iz misterijskog kulta Izide odnosno Cibele.

Montanističko naglašavanje posta je bilo povezano s traženjem karizmatičkih darova, a posebno ekstaze, kao stanja u kojemu se Bog objavljuje preko čovjeka, kao autentično pojavljivanje »proroštva« u zajednici. Na to upućuje i povezivanje posta s knjigom Danielovom, po kojoj su mladići koji su se hranili samo povrćem i vodom, dobili »znanje i razumijevanje svih knjiga i mudrosti«, a »Daniel razumijevaše viđenja i sne« (Dan 1, 17). Tertulijan govori o objavi »koju bi trebalo izmamiti pomoću kserofagija.« (De ieiun 12). Dakle, postovi montanista imaju svrhu da budu sredstvo za zadobivanje proročkih karizmi.

Velika Crkva je, relativno brzo poslije suočavanja s montanizmom, usvojila najvećim dijelom montanističku praksu o postu i o uzdržavanju od nekih jela.