Otvori glavni meni
Kraški krajolik

Kraško gorje su vapnenački planinski lanci koji su većinom prekriveni prostranim plohama kraških reljefnih oblika: ponikve (vrtače), tornjasti kukovi, rijeke ponornice, gole izbrazdane stijene sa škrapama, te druge sitnije pojave. Na kraškom gorju su česti i mnogobrojni klisurasti kanjoni, ali veći riječni kanjoni mogu nastati erozijom i izvan vapnenca, npr. ogromni kanjon Colorado u SAD. Za kraško gorje su također značajne i brojne špilje te duboke kraške jame, ali se gorski masivi tek s nekoliko špilja i bez nabrojenog površinskog reljefa teško mogu smatrati pravim kraškim gorjem (to je polukrš u silikatnim zemljama s manjim oazama vapnenca).

Također je još značajno da se na više mjesta diljem Euroazije nalaze nazivi slični hrvatskom Dinar(ah), jer to osobito ime u više indoeuropskih jezika označuje stjenovitu vapnenačku planinu. Za pravi razvoj vapnenačkog krasa, osim razmjerno čistih i velikih naslaga vapnenca nužna je i prikladna klima u kojoj kemijskom korozijom vode nastaju ti oblici. Zato se u jako hladnim ili presuhim uvjetima slabo razvije kraški reljef unatoč dobroj vapnenačkoj podlozi, pa tada i na vapnencima prevladava njihovo mehaničko raspadanje (erozija).

Tipski i klasični primjer kraškog gorja su dinarski lanci koji su najveće cjelovito gorje takvog tipa u Europi. Ostali kraški lanci u Europi su uglavnom manje ili izolirane vapnenačke planine, npr. niži rubni vrhovi sjevernih i južnih Alpa, dio Tatra, Kantabrijsko gorje u Španjolskoj, Pindos u Grčkoj, itd.

Velika kraška gorjaUredi

Drugi tipski lanci izrazitog kraškog gorja veći od Dinarida postoje na drugim kontinentima, a među njima su najveći:

  • Sečuanske Alpe (Gongga Shan) na jugozapadu Kine, s najvišim vrhuncem Minya Gonkar (7.556 m), jesu najviši cjeloviti vapnenački greben kraškog tipa na Zemlji, na istočnoj padini s golemim klisurastim odsjecima višim od 2 km. U njihovu susjedstvu su još i drugi manji kraški masivi na visoravni Sečuana i južnije na sjeveru Vijetnama.
  • Papuanske Alpe (domorodački: Papua Maoke) duž otoka Nova Gvineja, po dužini i prostranstvu su najveće vapnenačko gorje kraškog tipa na Zemlji. Tamo najveće visine dostižu divovski tornjasti kukovi (mana) kilometarskih visina: Sundir-Mana (5.212 m) i Trikora-Mana (4.922 m), te još dvadesetak vrhunaca preko 4.000 m. U njihovu zapadnom susjedstvu su još ini niži grbeni vapnenačkog krasa na otocima Timor, Celebes i drugima u Indoneziji.
  • Kuhhaye-Dinarun (iranski Dinaridi) su središnji i najviši greben kraškog tipa na vapnenačkom gorju Zagros jugozapadnog Irana. To je treće najveće kraško gorje u svijetu, a njegovi su najviši stjenoviti vrhunci: Dinar-Kuh ("Dinarski kuk" 4.976 m), Oštran-Kuh ("Oštri kuk" 4328 m) i Kukalar-Kuh ("Kukasti vrh" 4.298 m). U susjedstvu preko morskog tjesnaca Hormuz, nastavlja se i u sjevernom Omanu manje vapnenasto gorje Hadjar (="Stijenjak") s najvišim vrhom Gjebel Akhdar (3.018 m), gdje je zbog pustinjske suše kraški reljef manje razvijen.
  • Toroslar Daglari (gorje Taurus) su prostrani lanci kraškog tipa duž južnih obala Male Azije u Turskoj i prostranstvom četvrti u svijetu, a najviši vrhunci su stjenoviti kukovi na istoku gorja: Demirkazik (3.912 m), Lolut (3.850), Torasan (3.734 m), Aladag (3.726 m) itd. U susjedstvu se na jugu nalazi i manje vapnenačko gorje Libanon s glavnim grebenima Djebel Lubnan (3.087 m), Antilibanon (Djebel Šarqi, 2.659 m) i Hermon (Djebel Šeikh, 2.814 m).
  • Sierra Madre Oriental (Istočno meksičko gorje) su prostranstvom najveći vapnenački lanac kraškog tipa na zapadu u Americi. Pružaju se na sjeveroistoku Meksika iznad Meksičkog Zaljeva, a najviši su im stjenoviti vrhunci Penas Nevadas (3.644 m) i Hedionda Grande (3.597 m). U njihovu susjedstvu se još nalaze niži vapnenački masivi kraškog tipa na otocima Kuba i Puerto Rico.
  • Kohi-Sulaiman (Sindsko gorje) je vapnenački kraški lanac na sjeverozapadu Pakistana uz granicu Afganistana. Njegovi su najviši vrhunci na sjeveru Kaisargah (3.450 m) i Tahti-Dinarah (Dinarska planina, 3,275 m), a dalje na jugu prema moru se još nastavlja niži kraški greben Kirthar. Zbog blizine mnogo viših silikatnih grebena Karakoruma i Hindukuša na sjeveru, taj razmjerno niži kraški lanac je planinarski bio posve zanemaren i prirodoslovno neistražen.
  • Dinaridi (naše Dinarsko gorje) su najveći kraški niz vapnenačkih lanaca u Europi, ali su prostranstvom tek na sedmom mjestu u svijetu. Najviši vrhunac svih Dinarida je na jugoistoku: Maja Jezerces (2.694 m) na kraškom grebenu Bješkheti-Nemuna u sjevernoj Albaniji uz granicu Crne Gore. Naši Dinaridi su ustvari tek zapadniji dio najvećeg niza kraških lanaca na Zemlji ukupne dužine 6400 km, tzv. pojas Taurodinarskog Velekrasa koji započinje slovenskim Triglavom pa se nastavlja preko Dinarida, grčkog Pindosa, vapnenačkog gorja Peloponeza, vapnenačkog otoka Kreta, Taurusa u Turskoj i Zagrosa u Iranu sve do tjesnaca Hormuz.

Osim nabrojenih velikih lanaca kraškog gorja, postoje još i drugi visoki ali osamljeni vapnenački vrhunci, gdje je tek vršna kalota vapnenačka, ali najveći donji dio masiva nije takav. Zato su kraški oblici (osim poneke planinske špilje) gore zbog hladnoće slabo razvijeni, a vrhovi su im često erodirani ledom. Takav je npr. najviši vrh svijeta Mt. Everest (8.848 m) na Himalaji, neki rubni vrhovi Kavkaza, vapnenačka Sierra de Ramada (6.798 m) na južnim Andama, Cordillera Sagada (2.929 m) na sjeveru Filipina, itd. Osim ovih, u svijetu još postoje drugi veliki masivi, ali na netipskoj poluvapnenastoj podlozi, većinom od vapnenastih lapora gdje se još uz nepovoljnu klimu oblikuje tek djelomični polukras s ponekim špiljama i nešto malo škrapa, npr. sušno gorje Atlas u (Maroku) s najvišim grebenom Toubkal (4.165 m), pa hladno sibirsko gorje Altaj s najvišim vrhom Bjeluha (4.506 m) i drugi slični na ostalim kontinentima.

Osim nabrojeni glavnih lanaca višega kraškog gorja, veće vapnenačke plohe sa sličnim korozijskim reljefom su raširene i na mnogim kraškim otocima na Jadranu, Sredozemlju i drugdje u svijetu.