Korisnik:Conquistador/Kako se ne slagati

Kako se ne slagati uredi

 
Grahamova hijerarhija neslaganja.

ožujak 2008.

Web pretvara pisanje u konverzaciju. Prije dvadeset godina pisci su pisali, a čitatelji čitali. Web omogućuje čitateljima da odgovaraju i oni to sve više čine – u dretvama s komentarima, na forumima i u postovima na svojim blogovima.

Mnogi koji odgovaraju na nešto, ne slažu se s tim. To je za očekivati. Slaganje ima tendenciju manje motivirati ljude nego neslaganje. A kada se slažete, manje je toga za reći. Mogli biste proširiti nešto što je autor rekao, no on je vjerojatno već istražio najzanimljivije implikacije. Kada se ne slažete, kročite na teritorij koji on možda nije istražio.

Rezultat je taj da se događa mnogo više neslaganja, osobito mjerimo li po riječima. To ne znači da ljudi postaju srditiji. Strukturna promjena u načinu na koji komuniciramo dostatna je za objašnjenje. No iako srdžba nije to što potiče rast u neslaganju, postoji opasnost da će rast u neslaganju učiniti ljude srditijima. Naročito online, gdje je lako reći stvari koje ne biste nikada rekli licem u lice.

Ako će među svima nama biti sve više neslaganja, trebali bismo pripaziti da to činimo ispravno. Što znači ispravno se ne slagati? Većina čitatelja zna prepoznati razliku između pukog prozivanja i pažljivo razložena opovrgavanja, no mislim da bi davanje imena intermedijarnim stadijima moglo pomoći. Stoga evo pokušaja hijerarhije neslaganja (engl. disagreement hierarchy, akr. DH).

DH0. Prozivanje. uredi

Ovo je najniži oblik neslaganja, a vjerojatno i najčešći. Svi smo vidjeli komentare poput ovog:

Ti si pederčina!!!!!!!!!!

No važno je shvatiti da artikuliranije prozivanje ima jednako malu težinu. Komentar poput

Autor je samovažan diletant.

zapravo nije ništa više od pretenciozne verzije »Ti si pederčina.«

DH1. Ad hominem. uredi

Napad ad hominem nije toliko slab kao puko prozivanje. On bi stvarno mogao imati neku težinu. Na primjer, ako senator napiše članak u kojem kaže da bi senatorske plaće trebalo povećati, netko bi mogao odgovoriti:

Naravno da će to reći. On je senator.

Ovo ne bi opovrgnulo autorov argument, no barem bi moglo biti relevantno za slučaj. Doduše, to je i dalje vrlo slab oblik neslaganja. Ako nešto ne valja sa senatorovim argumentom, trebali biste reći što je to; a ako toga nema, kakvu razliku čini to što je on senator?

Reći da autoru nedostaje autoriteta za pisanje o temi varijanta je ad hominem – i to naročito beskorisne vrste jer dobre ideje često dolaze od autsajdera. Pravo pitanje je da li je autor u pravu ili ne. Ako je manjak njegova autoriteta uzrokovao to da napravi pogreške, istaknite ih. A ako nije, to nije problem.

DH2. Odgovaranje na ton. uredi

Na sljedećoj razini počinjemo uočavati odgovore na pisanje umjesto na autora. Najniži oblik toga je neslaganje s autorovim tonom. Npr.

Ne mogu vjerovati da autor odbacuje inteligentni dizajn u takvu kavalirskom stilu.

Iako je bolje od napadanja autora, to je i dalje slab oblik neslaganja. Puno je važnije da li je autor u pravu ili u krivu od toga kakav je njegov ton. Naročito zato što je o tonu jako teško suditi. Netko tko je o nekoj temi ratoboran mogao bi se uvrijediti zbog tona koji ostalim čitateljima izgleda neutralan.

Stoga ako je kritiziranje tona najgora stvar koju možete reći o nečemu, onda vi ne govorite puno. Je li autor neumjestan, ali u pravu? Bolje i to nego da je ozbiljan i u krivu. A ako je autor negdje pogriješio, recite gdje.

DH3. Kontradikcija. uredi

U ovom stadiju konačno dobivamo odgovore na ono što se reklo umjesto toga kako se reklo ili tko je rekao. Najniži oblik odgovora na argument je jednostavno navesti suprotan slučaj, s malo ili nimalo podupirućih dokaza.

Ovo se često kombinira s tvrdnjama DH2, kao u:

Ne mogu vjerovati da autor odbacuje inteligentni dizajn u takvu kavalirskom stilu. Inteligentni dizajn je legitimna znanstvena teorija.

Kontradikcija može ponekad imati neku težinu. Ponekad je puko viđenje eksplicitno navedena suprotna slučaja dovoljno da se vidi da je on ispravan. No obično će dokazi pomoći.

DH4. Kontraargument. uredi

Na četvrtoj razini stižemo do prvog oblika uvjerljiva neslaganja: kontraargumenta. Oblici se sve do ove točke obično mogu ignorirati kao oni koji ne dokazuju ništa. Kontraargument bi mogao nešto dokazati. Problem je taj što je teško reći što točno.

Kontraargument je kontradikcija plus rasuđivanje i/ili dokaz. Kada je uperen izravno u originalni argument, može biti uvjerljiv. No nažalost obično su kontraargumenti upereni u nešto neznatno drugačije. Dva čovjeka koja se o nečemu strastveno prepiru zapravo se češće nego inače prepiru o dvjema različitim stvarima. Ponekad se oni čak i slože jedan s drugim, no toliko su uhvaćeni u svoju prepirku da to i ne shvaćaju.

Ponekad bi mogao postojati legitiman razlog za argumentiranje protiv nečega neznatno udaljena od onoga što je originalni autor rekao: onda kada osjećate da su promašili srž stvari. No kada to činite, trebali biste eksplicitno reći da to i činite.

DH5. Opovrgavanje. uredi

Najuvjerljiviji oblik neslaganja je opovrgavanje. Ono je također i najrjeđe jer zahtijeva najviše posla. Zaista, hijerarhija neslaganja tvori neku vrstu piramide, u smislu da što se više penjete, to manje primjera nalazite.

Da biste koga opovrgnuli, vjerojatno ga morate citirati. Morate pronaći »dimeću pušku«, pasažu o čemu god se ne slažete, a osjećate da je pogrešna, te potom objasniti zašto se pogriješilo. Ako ne možete pronaći pravi citat da se s njim ne slažete, možda argumentirate sa slamnatim čovjekom.

Mada opovrgavanje uglavnom traži citiranje, citiranje nužno ne implicira opovrgavanje. Neki pisci citiraju dijelove stvari s kojima se ne slažu da bi stvorili dojam legitimna opovrgavanja, no potom nastavljaju s odgovorom niskim poput DH3 ili čak DH0.

DH6. Opovrgavanje glavne poante. uredi

Sila opovrgavanja ovisi o tome što opovrgavate. Najsnažniji oblik neslaganja je opovrgavanje nečije glavne poante.

Čak i visoko kao DH5 i dalje ponekad vidimo namjernu nečast, npr. kada tko izvlači i opovrgava manje poante argumenta. Ponekad duh u kojem je to urađeno, čini to više sofisticiranim oblikom ad hominem od stvarna opovrgavanja. Na primjer, ispravljanje nečije gramatike ili neprestano guslanje po manjim pogreškama u imenima ili brojevima. Osim ako suprotan argument stvarno ne ovisi o tim stvarima, jedina svrha njihova ispravljanja je diskreditirati nečijeg protivnika.

Istinsko opovrgavanje čega zahtijeva od osobe da opovrgne glavnu poantu toga ili barem jednu od njih. A to znači da se netko mora posvetiti eksplicitno onomu što je glavna poanta. Stoga bi istinsko efektivno opovrgavanje izgledalo ovako:

Izgleda da je autorova glavna poanta x. Budući da on kaže:
<citat>
No to je pogrešno zbog sljedećih razloga...

Citat koji ističete kao pogrešan, ne mora biti stvarna tvrdnja autorove glavne poante. Dovoljno je opovrgnuti nešto o čemu ona ovisi.

Što ovo znači uredi

Sada imamo način klasifikacije oblika neslaganja. Kakva je korist od toga? Jednu stvar koju nam hijerarhija neslaganja ne daje jest način odabira pobjednika. Razine DH-a tek opisuju oblik tvrdnje, ne i njezinu točnost. Odgovor DH6 mogao bi ipak biti potpuno pogrešan.

No iako razine DH-a ne postavljaju donju granicu uvjerljivosti odgovora, one barem postavljaju gornju granicu. Odgovor DH6 mogao bi biti neuvjerljiv, no odgovor DH2 ili niži uvijek je neuvjerljiv.

Najočitija je prednost klasifikacije oblika neslaganja ta da će pomoći ljudima vrednovati ono što su pročitali. Napose će im pomoći da prozru intelektualno nepoštene argumente. Elokventan govornik ili pisac može ostaviti dojam nadvladavanja protivnika pukom upotrebom silovitih riječi. Zapravo ovo je vjerojatno ona kvaliteta koja definira demagoga. Imenovanjem različitih oblika neslaganja kritičnim čitateljima dajemo pribadaču za bušenje takvih balona.

Ovakve oznake mogu također pomoći piscima. Većina je intelektualna nepoštenja nenamjerna. Netko tko argumentira protiv tona nečega s čime se ne slaže, može vjerovati da je zaista nešto rekao. Odzumiranjem i sagledavanjem svoje trenutačne pozicije na hijerarhiji neslaganja moglo bi ga inspirirati da se pokuša pomaknuti ka kontraargumentu ili opovrgavanju.

No najveća korist dobra neslaganja nije tek u tome da će konverzaciju učiniti boljom, već u tome da će ljude koji ih vode učiniti sretnijima. Ako proučavate konverzacije, shvatit ćete da je znatno više podmuklosti dolje pri DH1 nego gore pri DH6. Nije potrebno biti podmukao kada imate za izreći neku realnu poantu. Zapravo, to i ne želite. Ako imate štogod realno za reći, biti podmukao samo vam stoji na putu.

Ako će pomicanje uz hijerarhiju neslaganja učiniti ljude manje podmuklima, to će većinu njih učiniti sretnijima. Većina ljudi zapravo ne uživa biti podmuklom; oni to čine jer si ne mogu pomoći.

Hvala Trevoru Blackwellu i Jessici Livingston na čitanju nacrtâ ovog eseja.


Izvor: Graham, Paul. How to Disagree. Ožujak 2008. Pristupljeno 13. ožujka 2015. Preveo s engleskog Conquistador.

Vidi još: Paul Graham (computer programmer) § Graham's hierarchy of disagreement