Kordopski Emirat
Kordopski Emirat (arap. إمارة قرطبة, Imārah Qurṭuba) je bio neovisni emirat na Pirinejskom poluotoku između 756. i 929. s Córdobom kao glavnim gradom.
| |||||||||||||||||||||||||||
Nakon omejadskog osvajanja Hispanije u periodu između 711. i 718. godine, Iberijski poluotok je osnovan kao pokrajina pod Omejadskim Kalifatom. Ovi vladari osnovali su svoju prijestolnicu u Córdobi i od kalifa iz Damaska dobili su titulu valije ili emira.
Godine 756. Abd ar-Rahman I oglušio se na pozive abasidskog kalifa u Damasku i postao neovisan emir. Ranije je šest godina proveo u bijegu nakon što su Omejadi izgubili položaj kalifa u Damasku 750. godine. S ciljem da učvrsti svoju vladarsku poziciju, porazio je postojeće muslimanske vladare tog područja i ujedinio razne lokalne feude u emirat. Međutim, ovom prvom ujedinjenju al-Andalusa pod Abd ar-Rahmanom I još uvijek je trebalo više od 25 godina za potpunu centralizaciju (Toledo, Zaragoza, Pamplona, Barcelona).
Idući vijek i pol, njegovi potomci i dalje su vladali kao kordopski emiri s nominalnom kontrolom nad ostatkom al-Andalusa. U praksi, stvarna vlast je ovisila o sposobnostima pojedinog emira. Primjerice, pod vladavinom Abdalaha kordopska vlast nije se protezala izvan samog grada Córdobe.
Po dolasku na prijestolje njegovog unuka Abd ar-Rahmana III, koji ga je naslijedio 912. godine, politički pad emirata je bio evidentan. Abd ar-Rahman III je vrlo brzo vratio omejadsku moć u al-Andalusu, proširivši je također po zapadnom dijelu Sjeverne Afrike. Namjeravajući učvrstiti svoj autoritet i prekinuti nemire i sukobe koji su poharali Iberijski poluotok, godine 929. proglašava sebe kalifom i uzdiže državu na prestižan status koji su istovremeno imali Abasidi u Bagdadu i šijitski Fatimidi u Tunisu, koji su im predstavljali konkurenciju oko kontrole Sjeverne Afrike.
Literatura uredi
- Azizur Rahman, Syed (2001). The Story of Islamic Spain. Goodword Books. ISBN 978-81-87570-57-8.