Koncil u Sutriju
Sabor u Sutriju, Koncil u Sutriju ili Sinod u Sutriju su nazivi za sinod Rimokatoličke crkve održan 20. decembra 1046. u gradiću Sutri nedaleko od Rima, poznat po tome što su na njemu smijenjena trojica suparničkih papa - Benedikt IX, Silvestar III i Grgur VI.
Sazvan je na inicijativu Heinricha III, njemačkog kralja i prijestonasljednika Svetog Rimskog Carstva sa ciljem da se razriješi politička kriza nastala u Rimu nakon protjerivanja Benedikta IX u jesen 1044. godine. Benedikt, koji je bio pripadnik moćnog aristokratskog klana Tusculani ali i tradicionalno podržavao rimsko-njemačke careve, postao je omražen zbog nemorala te je protjeran u ustanku rimskog stanovništva. U januaru 1045. je za novog papu izabran biskup Ivan od Sabine, pripadnik suparničkog klana Crescenzi, koji je uzeo ime Silvestar III. Benedikt je, međutim, uspio ishoditi Heinrichovu podršku te se uz pomoć njegovih trupa na proljeće vratiti u Rim i ponovno preuzeti papsku stolicu. Međutim, već u maju je odlučio napustiti papsku stolicu kako bi se mogao oženiti; nju je za novac ponudio svom kumu Giovanniju Grazianiju, inače uglednom i neporočnom svećeniku. On je na to pristao i uzeo ime Grgur VI.
Iako je Grgur uživao podršku reformski nastrojenih crkvenih vođa, uključujući Hildebranda (budući papa Grgur VII), nije bio u stanju nametnuti autoritet Rimu, gdje se vratio Silvestar III sa svojim pristašama i zauzeo dio grada. Za nekoliko mjeseci je, nakon propalog braka, Benedikt IX odlučio da mu se ipak sviđa mjesto pape te se također vratio u Rim, proglasio papom i sa svojim sljedbenicima preuzeo dio grada. To je dovelo do stalnih sukoba i nasilja na gradskim ulicama.
Heinrich III, koji se namjeravao formalno okruniti za cara, odlučio je intervenirati i sa svojom vojskom i svitom prešao Alpe. Poziv za sinod je poslao iz Piacenze. Na njega su pozvana sva tri pape. Odazvali su se i Silvestar i Grgur, ali ne i Benedikt. Na sinodu je Grgur suočen s optužbom za simoniju; on je priznao kako je dao novac svom kumu, ali je tvrdio kako to ne predstavlja simoniju, jer ga nije zanimala vlast nego je samo nastojao spriječiti da poglavarom Crkve nastavi biti toga nedostojna ličnost.
Sinod je na kraju odlučio da nijedan od trojice papa ne zaslužuje stolicu (iako su se u službenim vatikanskim historijama formalno nastavili navoditi kao pape, a ne kao antipape), te ih je smijenio. Silvestar III je ne samo smijenjen sa mjesta pape, nego mu je oduzet svećenički čin i naložen odlazak u samostan. Međutim, jedino je Grgur u potpunosti prihvatio odluke Sinoda i svoju kaznu, te je pratio cara natrag u Njemačku, gdje je umro. Silvestar je, po svemu sudeći, prihvatio gubitak papske stolice, ali ne i mjesta biskupa, gdje je, ostao sve do smrti 1063.
Heinrich je nakon toga odlučio mjesto pape ponuditi Adalbertu, nadbiskupu Bremena, koji je to odbio. Onda se okrenuo svom ispovjedniku, bamberškom biskupu Suidgeru koji je 25. decembra proglašen papom pod imenom Klement II. Već za nekoliko dana je Klement Heinricha formalno okrunio za cara, a njegovu suprugu Agnes od Poitoua za caricu.
Klement je za manje od godinu dana umro, a Benedikt je to iskoristio u još jednom, na kraju ipak bezuspješnom pokušaju da ponovno preuzme papsku stolicu. Usprkos toga, Sinod je ispunio svoju svrhu i okončao političku krizu u Rimskom Vojvodstvu. Njime je, međutim, ustanovljen presedan koji su rimsko-njemački carevi koristili kako bi imenovali i potvrđivali pape. To je kasnije dovelo do sukoba s papama i svećenicima koji su prigrlili gregorijanske reforme, odnosno spora o investituri.
Izvori
uredi
Literatura
uredi- Philip Schaff, History of the Christian Church: vol. iv
- Catholic Encyclopedia