Kolon (seljak)
Kolon (latinski: colonus) isprva su Rimljani tako nazivali seljake, ratare[1] a kasnije su tako zvali naseljenike (koloniste)[2]
| Kolon colonus | |
|---|---|
 | |
Koloni su bili pojava koja je obilježila kraj Rimskog Carstva i početak srednjeg vijeka.[3]
Historija uredi
Prvi koloni počeli su se javljivati već krajem Rimske Republike i početkom Carstva (27. pne.) u vrijeme kad je robovski rad postao skuplji, pa su vlasnici latifundija postepeno počeli ustupati parcele zakupcima - kolonima, koji su to najčešće plaćali u naturi -dijelom uroda, ali i novcem ili vlastitim radom.[2]
Ti prvi koloni imali su pravo na vlastitu zemlju koju su mogli obrađivati, pa su prema zemljoposjednicima bili pravno nezavisni i slobodni, jer se ugovor o zakupu sklapao na određeno vrijeme, a usto se mogao i razvrgnuti. Tokom 2. vijeka stvoren je institut nasljednog zakupa (emfiteuza), on je kolonu dao stvarna prava na zemlju koju je obrađivao. Krajem 3. vijeka nastao je novi institut obavezujućeg značaja, njime su koloni (seljaci zakupnici) postali vezani za zemlju koju su obrađivali, na taj se način njihova pravna sloboda i sloboda kretanja bitno ograničila.[2]
Koloni su najčešće regrutirani iz redova osiromašnih slobodnih seljaka, vlasnika malih farmi, oslobođenih robova te barbara koji su naseljavani po latifundijama kako bi ih obrađivali. Bilo je i onih koji su postali koloni da se zaštite od presije i manipulacija carskih poreznika, loših susjeda ili stranih agresora.[3] Koloni su po socijalnoj stratifikaciji bili bliski robovima, iako je i nadalje postojala pravna razlika između njih.[2] Još od vremena Konstantina Velikoga (306–337) i nadalje, donošeni su brojni zakoni koji su određivali su pravni i socijalni položaj kolona. Ograničenje slobode kretanja rezultat je poreznih reformi koje je proveo car Dioklecijan (284.-305.), kako je najveći porezni prihod bila glavarina (capitatio humana) koji se prikupljao od seljaka, bilo je jasno da bi ga bilo teško prikupiti ukoliko bi oni imali mogućnost kretanja i selidbe po ogromnom carstvu. Tako su koloni postali robovi zemlje (servi terrae) zbog vezanosti za zemlju koju obrađuju (adscriptio glebae). U slučaju kad se promjenio vlasnik zemlje, i kolon bi pripao tom novom vlasniku.[2]
Nakon što je krajem 4. vijeka provedena reforma prikupljanja poreza, kog više nisu ubirali carski poreznici već sami vlasnici zemlje, stvoren je sistem koji je dodatno učvrstio vezanost kolona za zemlju.[2]Naime dugovi su postali nasljedni[3], pa se položaj kolona prenosio na djecu sa svim obavezama i pod jednakim uvjetima.
Tako da su koloni iako su formalno bili slobodni, postali vezani uz zemlju, uz to im je i zakonima ograničena sloboda kretanja.[3] Od 332. su zemljoposjednici mogli zatvoriti one kolone za koje su sumnjali da planiraju pobjeći sa zemlje.[3] Kolon nije mogao izgubiti svoju zemlju sve dok je plaćao zakupninu, ali mu je bilo zabranjeno da je napusti ili da promijeni zanimanje.[3]Koloni su i u pravnom smislu riječi zavisli o vlasniku zemlje, koji je nad njima imao znatna prava i ovlasti, poput zastupanja na sudu.[2]
Pored toga, kolonima je bilo zabranjeno da imovinu prodaju bez dopuštenja zemljoposjednika, uz to nisu ga smjeli tužiti, osim u slučaju veleizdaje i financijskog izrabljivanja. Pravni sistem kolonata nije nastao na bazi carskoga zakonodavstva, već se razvio prema običajnomu pravu.[2]
Kolonat je bio raširen i po Zapadnom i po Istočnom Rimskom Carstvu. Za vladavine Justinijana I. Velikog (527-565) počelo se razlikovali dvije vrste kolona; slobodne (coloni liberi) i neslobodne (coloni adscripti ili censiti). Prvi su bili oni koji su ušli u kolonatski odnos po slobodno sklopljenom ugovoru, u kom je bilo određeno i trajanje tog odnosa. Drugi su bili oni (zajedno sa svojom djecom) koji su se smatrali sastavnim dijelom pojedinog poljoprivrednog imanja kog su obrađivali, pa je vlasnik zemlje imao je nad njima stvarnu vlast, koja se nije bog zna koliko razlikovala od vlasti robovlasnika nad robom.[2]
Potomci kolona su zajedno sa drugim osiromašenim seljacima, tokom srednjeg vijeka postali kmetovi.[3]
Kolonat u Dalmaciji uredi
Kolonat je u ekonomskom životu Dalmacije vijekovima bio bazična forma zemljišnih odnosa. Nakon što je 7. septembra 1848. carskim patentom naređeno oslobođenje kmetova i rasterećenje zemlje od feudalnih obaveza, kolonat je i dalje ostao na snazi uz obrazloženje da se bazira na privatnopravnom ugovoru, pa se ne radi o feudalnom odnosu između zemljoposjednika i kolona. Tek je u preambuli za pripremu agrarne reforme od 25. februara 1919. (članak 7) predviđeno ukidanje kolonatskih i sličnih odnosa. Ali ni ta zakonska norma nije provedena, pa su tek Zakon od 19. oktobar 1930. i Zakon od 6. marta 1931. odredili ukidanje agrarnih odnosa u Dalmaciji, među njima i kolonata, ali se i to počelo provoditi tek od 1933.[2]
Izvori uredi
- ↑ „colonus” (engleski). Merriam Webster. Pristupljeno 30.08.2018.
- ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 „koloni” (hrvatski). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 30.08.2018.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 „Colonus” (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 30.08.2018.
Vanjske veze uredi
- Colonus (en)