Kolofon (izdavaštvo)

Kolofon (od latinski colophōn, od grčkog ϰολοφών = kraj, završetak[1]) je natpis na kraju knjige ili manuskripta uz davanje pojedinosti o njegovom objavljivanju, kao što je ime štampara i datum štampanja.[2]

Kolofon
colophōn
Kolofon iz 995
Kolofon iz 995
Kolofon iz 995

Historija

uredi

Na kolofone se ponekad nailazi već u manuskriptima i knjigama iz 6. vijeka. U srednjovjekovnim i renesansnim manuskriptima pisac bi povremeno dodao ikolofon sa činjenicama kao što su njegovo ime, datum i mjesto gdje je završio djelo, a ponekad bi to popratio i izrazima pobožne zahvalnosti za završetak svoga rada.[2]

Nakon izuma štamparstva u 15. vijeku, štampari su postepeno počeli dodadavati prazan komad papira na prednjoj strani knjige kako bi zaštitili prvu stranicu od prljavštine, a na paralelno umetntom papiru na stražnjoj strani knjige, dodali bi svoj identifikacijski monogram, znak ili kratku rečenicu. Na početku dodali bi kratki tekst da je štampar odštampao djelo u nekom mjestu. Prvi takav odštampani kolofon pojavio se u Psaltiru iz Mainza, kog su 1457. izdali Johannes Fust i Peter Schöffer]][2], oni su napisali sljedeće:

– Ovaj primjerak Psaltira, ukrašen lijepim velikim slovima i adekvatno razmješten po rubrikama, napravljen je genijalnim metodom štampe bez ijednog poteza perom, marljivo su dovršili uz Božju pomoć Johannes Fust, građanin Mainza, i Petar Schoeffer iz Gernsheyma, ljeta gospodnjeg 1457. u mjesecu uznesenja Marijina ([tj. augustu)

Takvi kolofoni važni su izvori informacija o porijeklu ranih štampanih knjiga. U nekim štampanim knjigama piščev kolofon često je odštampan zajedno (ili pored) kolofona štampara. Ukoliko su stajali sami zvali su se - ekspliciti, kako bi se razlikovali od kolofona, ukoliko su bili spojeni, zadržali bi ime kolofon .[2]

Štampani kolofoni ubrzo su postali sve složeniji, pa su pojedini izdavači i štampari od njih napravili kratke eseje o svojim zaslugama. Konačno je oko 1480., dio sadržaja kolofona prebačen je na praznu stranu ovitka na prednjoj strani knjige, time su knjige dobile oblik kakav danas poznajemo.[2]

Od 17. vijeka kolofon postepeno zamjenjuje - impresum, tako da je u 18. vijeku gotovo nestao, a ponovno se vratio u upotrebu tokom 19. vijeka, kada se uz podatke o štamparu pojavljuju i drugi bibliografski podatci.[1]

U većini zemalja, kolofon se sada objavljuje na stranici koja se nalazi nasuprot naslovne stranice i sastoji se od jedne izjave da je knjiga odštampana od strane tog i tog štampara na određenoj lokaciji. Međutim, kolofoni sa informacijama o tipu pisma, papira i ostalim detaljima proizvodnje finih izdanja ponekad se još uvijek nalaze na zadnjoj stranici.[2]

Izvori

uredi
  1. 1,0 1,1 kolofon (hrvatski). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 14. 09. 2017. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Colophon (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 14. 09. 2017. 

Vanjske veze

uredi