Wikipedija

Klodije Ezop

Klodije Ezop (latinski: Clodius Aesopus ) bio je najslavniji tragički glumac antičkog Rima. Živeo je u vreme Cicerona, tj. u 1. veku pre nove ere, ali datumi njegovog rođenja i smrti nisu poznati. Izgleda da njegovo ime pokazuje da je bio oslobođenik nekog člana klodijskog gensa.[1]

Ciceron je održavao prijateljske odnose i sa Ezopom i sa Roscijem, podjednako uglednim komičkim glumcem, i nije prezao od toga da koristi njihova uputstva u govorničkoj dikciji i mimici. Prema Plutarhu, Ezop se jednom prilikom, glumeći na pozornici Atreja koji je razmišlja o tome kako da se osveti Tijestu, toliko zaboravio u žaru akcije da je palicom udario i ubio jednog slugu koji je prelazio binu.[1][2]

Glumačko umeće uredi

 
Mali kip od slonovače koji prikazuje rimskog tragičkog glumca, 1. stoljeće n.e.

Horacije i drugi autori stavljaju Ezopa u istu ravan sa Roscijem.[3] Svaki je bio najistaknutiji u svom polju: Roscije u komediji, budući da je bio brži u pogledu scenske akcije i dramskog izražaja (pronuntiatio);[4] a Ezop u tragediji, budući da je imao veću težinu (gravitas).[4] Ezop se mnogo trudio da se različitim metodama usavrši u glumačkom umeću. Vredno je proučavao ličnosti u stvarnom životu i, kada se odvijalo kakvo važno suđenje, posebno npr. na primer, kada je govorio proslavljeni govornik Kvint Hortenzije, on je uvek bio prisutan, kako bi mogao da gleda i da bude u stanju da istinitije zastupa osećanja koja su upravo u takvim prilikama prikazivana.[5]

Navodno nikada nije navukao masku za neki lik kojeg je trebalo da glumi, a da prethodno nije neko vreme tu masku pažljivo gledao iz daljine, kako bi u izvođenju na sceni mogao da svoj glas i scensku akciju u potpunosti prilagodi sa izgledom koji će imati.[6] Možda ova anegdota može potvrditi mišljenje da su maske u scenska izvođenja u Rimu bile uvedene tek nedavno i da se nisu uvek koristile čak ni za glavne likove;[7] prema Ciceronu, Ezop se isticao "vatrenošću izraza lica i pokreta", što naravno ne bi bilo vidljivo da je glumio isključivo s maskom licu.[8]

Iz jednog Ciceronovog odlomka i iz anegdota zabeleženih o Ezopu, moglo bi se zaključiti je njegovu glumu karakterisao uglavnom snažan naglasak i žestina. U celini, Ciceron ga naziva "vrhunskim umetnikom" (summus artifex) i kaže da je bio sposoban da igra glavnu ulogu ne manje u stvarnom životu nego na sceni.[9] Čini se da nikada nije nastupao u komediji. Valerije Maksim naziva Ezopa i Roscija "najveštijim ljudima u zabavnoj umetnosti" (ludicrae artis peritissimos viros), ali to može označavati i pozorišnu umetnost uopšte,[5] uključujući i tragediju i komediju.[10] Fronton ga naziva "tragičkim Ezopom" (tragicus Aesopus). Međutim, iz jedne Ciceronove primedbe,[11] moglo bi se zaključiti da je lik Ajaksa za njega bio previše tragičan.[12]

Poput Roscija, Ezop je održavao bliske odnose s velikim govornikom Ciceronom, koji ga naziva "mojim Ezopom" (noster Aesopus),[13] i "mojim prijateljem" (noster familiaris)[14] i čini se da su jedan od drugoga učili kako bi se usavršili svako u svom umeću. Tokom izgnanstva, Ciceron je dobio mnoge vredne znake Ezopovog prijateljstva. Jednom prilikom, kada je trebalo da glumi Telamona, prognanog iz svoje zemlje, u jednoj od tragedija Lucija Akcija, svojim je manirom i veštim naglaskom i povremenom promenom neke reči, očito naveo publiku da ceo slučaj primeni na Ciceronono progonstvo i tako govorniku učinio veću uslugu nego što je bilo koja direktna odbrana to mogla učiniti. Ceo teatar je aplaudirao.[9] Drugom prilikom, umesto "Brut koji je osnažio slobodu građana" (Brutus qui libertatem civium stabiliverat), izgovorio je "Tulije", a publika je reagovala s oduševljenjem i povicima tražila od glumca da taj deo ponovi "hiljadu puta".[9]

Smrt i ostavština uredi

Vreme Ezopove smrti ili njegova starost u trenutku smrti ne mogu se sa sigurnošću utvrditi; ali na posveti Pompejevog pozorišta 55. g. pne. izgleda da je već bio star, jer se čini da se već ranije povukao sa scene, a izvori ne govore da je bio krhkog zdravlja; ipak, iz tog se odlomka može zaključiti da je razlog njegovog povlačenja bila starost ili loše zdravlje. Tom prilikom, međutim, u čast festivala, ponovo se pojavio na sceni; ali baš kad je dolazio do jednog od najistaknutijih delova drame, početka zakletve, glas ga je izdao i nije mogao da završi svoj govor. Očigledno nije bio u mogućnosti da nastavi i publika je pokazala razumevanje za njega, što, kako Ciceron u tom odlomku navodu, rimska publika nikada ne bi učinila za obične izvođače.[15]

Ezop, iako nije bio štedljiv,[16] stekao je veliko bogatstvo zahvaljujući svom glumačkom umeću, isto kao i Roscije. Ostavio je oko 200.000 sestercija svom sinu Klodiju, koji se pokazao glupim rasipnikom.[17] Navodi se, na primer, da je uzeo dragoceni biser iz minđuše Cecilije Metele,[n 1] rastvorio ga u sirćetu i popio,[1][17][19][20][21] što je bio omiljeni štos ekstravagantne monomanije u Rimu.[22] Veza Ciceronovog zeta Publija Kornelija Dolabele sa istom damom nesumnjivo je povećala nelagodu koju je Ciceron osećao zbog raspusnog postupka sina svog starog prijatelja.[23][24]

Napomene uredi

  1. ↑ Obično se poistovećuje s Cecilijom Metelom, suprugom Publija Kornelija Lentula Spintera.[18]

Vidi još uredi

References uredi

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 Chisholm 1911
  2. ↑ Plutarh, Ciceronov život, 5.
  3. ↑ Horacije, Pisma, II, I, 82.
  4. ↑ 4,0 4,1 Kvintilijan, Obrazovanje govornika, XI, 3: Roscius citatior, Aesopus gravior fuit quod ille comoedias, hic tragoedias egit.
  5. ↑ 5,0 5,1 Valerije Maksim,Devet knjiga nezaboravnih djela i izreka, VIII, 10.
  6. ↑ Fronton, O rečitosti, V, 1.
  7. ↑ W. Smith, W. Wayte and G. E. Marindin, A Dictionary of Greek and Roman Antiquities, London, 1890, s.v. "persona".
  8. ↑ Ciceron, De divinatione, I, 37: tantum ardorem vultuum atque motuum“.
  9. ↑ 9,0 9,1 9,2 Ciceron, Pro Sexto Roscio Ameriae, 56.
  10. ↑ Uporedi ludicrae tibiae, Plinije Stariji, Prirodoslovna pitanja, XVI, 36.
  11. ↑ Ciceron, De officiis, I, 114.
  12. ↑ Up. Ciceron, Rasprave u Tuskulu, II, 17; IV, 25.
  13. ↑ Ciceron, Epistulae ad familiares, VII, 1.
  14. ↑ Ciceron, Ad Quintum fratrem, I, 2, 4.
  15. ↑ Ciceron, Epistulae ad familiares, VII, 1.
  16. ↑ Plinije Stariji, Prirodoslovna pitanja, X, 72.
  17. ↑ 17,0 17,1 Valerije Maksim, Devet knjiga nezaboravnih djela i izreka, IX, 1.
  18. ↑ Rudd, Niall, ur. (29.9.2005). The Satires of Horace and Persius (Rep Tra izd.). Penguin Classics. str. 125. ISBN 978-0140455083. Pristupljeno 23.9. 2017. 
  19. ↑ Horacije, Satire, II, 3, 239.
  20. ↑ Makrobije, Saturnalije, II, 10.
  21. ↑ Plinije Stariji, Prirodoslovna pitanja, IX, 59.
  22. ↑ Up. Svetonije, Kaligula, 37; Makrobije, Saturnalije, II, 13.
  23. ↑ Ciceron, Epistulae ad Atticum, XI, 13.
  24. ↑ Allen, Alexander (1867), „Aesopus, Clodius”, Smith, William, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, 1, pp. 48–49, arhivirano iz originala na datum 2011-05-14, pristupljeno 2021-01-03 

Literatura uredi

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Klodije_Ezop&oldid=41139032