Kiparska pesma

(Preusmjereno sa stranice Kiprije)

Kiparska pesma (starogrčki: Κύπρια, Kýpria, možda u značenju "pesma nastala na Kipru") naslov je izgubljene starogrčke epske pesme koja je pripadala trojanskom ciklusu u okviru tzv. kikličkih epopeja.[1] U jedanaest pevanja, pisanih daktilskim heksametrima, opevala je događaje koji su se dogodili pre onih o kojima peva Homerova Ilijada, uključujući svadbu Peleja i Tetide, Parisov sud, otmicu Helene, okupljanje ahejskog brodovlja, Artemidino spašavanje Ifigenije u trenutku kad je ova trebalo da bude prineta na žrtvu, borbu s Telefom te prve sukobe pod Trojom.[2] Pesma se u antici pripisivala čas Stasinu Kipraninu čas Hegesiji iz Salamine na ostrvu Kipru,[1] pa je možda zato dobila naslov Kiparska pesma, koji inače u sadržini speva nema opravdanja.[2] Pripovedalo se i da je ovu pesmu sastavio Homer i onda je dao kao miraz svojoj kćeri, koju je udao za Stasina Kipranina.[3][4][5]

Parisov sud, Rubens (oko 1636)

Datiranje i autorstvo uredi

Ova je pesma, u pisanom obliku koji je bio poznat u klasičnom razdiblju, verovatno bila sastavljena u 7. veku pne.,[6] ali to datiranje nikako nije sigurno. Kiklički pesnici, kako primećuje prevodilac homerskih pesama, Hugh G. Evelyn-White,[7] "pazili su da ne stupe na tlo koje je već zauzeo Homer", što je jedan od razloga da se konačni, književni oblik Kiparske pesme datira kao posthomerski "prednastavak". "Autor Kipararske pesme već je pred sobom imao Ilijadi kao fiksirani tekst. Svako čitanje Kiparske pesme pokazaće da ona predstavlja pripremu za događaje koji će uslediti u Ilijadi, a delom ih i objašnjava, kao što je npr. slučaj s prodajom Likaona u ropstvo na Lemnosu ili spajanje Ahileja s Briseidom te Agamemnona s Hriseidom.[8] Može se povući paralela s Etiopidom, koja je takođe izgubljena, ali za koju se već po sačuvanim fragmentima vidi da je bila samostalnija u odnosu na tekst Ilijade.

S druge strane, priče koje su obrađene u Kiparskoj pesmi[9] bile su poznate i fiksirane mnogo pre nastanka tog epa, pa se isti problemi oko datiranja usmenog predanja u vezi s Homerovim epovima pojavljuju i kod Kiparske pesme. Mnoge, ako ne i sve priče ispričane u Kiparskoj pesmi bile su već poznate autoru Ilijade i Odiseje. Pretpostavljajući čitaočevo poznavanje događaja opisanih u Homerovim epovima, Kiparska pesma tako je na neki način predstavljala uvod u Ilijadu,'[10] premda ima izvesnog preklapanja u opisu događaja nakon Palamedove smrti, uključujući katalog trojanskih saveznika.[11] J. Marks primećuje da bi "zapravo spoj bio bez ikakvog šava kad bi se Kiparska pesma jednostavno završila Palamedovom smrću". (str. 2).

Naslov koji ovu pesmu povezuje s Kiprom,[12] tražio je neko objašnjenje: prema jednoj antičkoj predaji,[13] pesmu je sastavio Homer i onda je dao kao miraz svojoj kćerki, koju je udao za Stasina Kipranina; taj se Stasin inače ne spominje ni u jednom drugom kontekstu, a čini se da se na ovu predaju aludiralo u jednoj Pindarovoj izgubljenoj Nemejskoj odi. Tu su priču kasnije ponavljali i neki drugi antički autori, i ona je služila makar za to da objasni zašto su neki Kiparsku pesmu pripisivali Homeru, a neki Stasinu. Drugi autori pripisivali su ovu pesmu Hegesiji iz Salamine na ostrvu Kipru.[1]

Rukopisna predaja uredi

U današnjim kritičkim izdanjima sačuvano je samo oko pedeset stihova izvornog teksta Kiparske pesme, i to iz dela drugih antičkih autora koji citiraju taj ep. Sadržina pesme zna se iz proznog sažetka svih kikličkih epopeja koji se nalazi u jednoj Hrestomatiji, čiji je autor neki "Proklo" (možda identičan s gramatičarem Eutihijem Proklom iz 2. veka).[14]

Sadržaj uredi

Prema Proklu, Kiparska pesma imala je jedanaest pevanja sa ovim sadržajem:[15] Zevs s Temidom donosi odluku o trojanskom ratu. Bogovi se goste na svadbi Peleja i Tetide, no uto dođe Erida i unese razdor između Atene, Here i Artemide oko toga koja je od tri boginje najlepša. Po Zevsovom naređenju Hermes ih odvede na Idu, gde Aleksandar (tj. Paris) treba da reši spor. On presudi u Afroditinu korist, jer mu je ova obećala za ženu Helenu, najlepšu ženu među smrtnicama. Aleksandar zatim sagradi brod, kako ga je Afrodita i uputila, a Helen mu proriče šta će se dogoditi. Aleksandar stiže Menelaju u Sparti i na gozbi daje Heleni darove. Potom Menelaj otplovi na Krit dajući prethodno uputstvo Heleni da gostima pruži sve što im treba dok ne odu. Tada Afrodita podstakne ljubav između Aleksandra i Helene, te ovo dvoje pod okriljem noći unesu na lađe mnoštvo blaga i otplove iz Lakedemona. Hera digne oluju na njih, a oni stignu do Sidona, koji Aleksandar napadne i zauzme. Potom stignu u Troju, gde se venčaju.

U međuvremenu Kastor i Polideuk budu uhvaćeni kako Idi i Linkeju kradu goveda, pa dođe do okršaja, u kome Ida ubije Kastora, a Polideuk potom usmrti Linkeja i Idu. Zevs daje Kastoru i Polideuku da se svaki dan smenjuju u besmrtnosti. Irida obavesti Menelaja o tome šta se dogodilo, pa kad se on vrati kući, počne se s Agamemnonom dogovarati o ratu protiv Troje. Menelaj ode i do Nestora, koji mu uzgred priča o tome kako je Epopej zaveo Likovu kćerku i nastradao, a zatim mu pripoveda i o Edipu, o Heraklovom besnilu, o Tezeju i Arijadni. Potom obiću Heladu i prikupljaju vođe za pohod na Troju. Odisej se pretvara da je pomerio pameću, kako ne bi morao u rat, ali ga Palamed raskrinka, i to tako što uzme Telemaha, sina Odisejeva, i zamahne mačem kao da će ga poseći, a Odisej se uplaši i tako se oda, pa i on mora s ostalim vojskovođama krenuti u rat na Troju.[16]

Ahejska vojska sakupi se u Aulidi i prinese žrtvu; to se dogodi čudo, kad zmija pojede vrapce, a Kalhant proriče koliko će trojanski rat trajati. Zatim otplove i stignu u Teutraniju, pa je stanu pustošiti misleći da je Troja. Suprotstavi im se kralj Telef, koji ubije Polinikovog sina Tersandra, a potom njega rani Ahilej. Kad su Ahejci otplovili iz Mizije, pogodila ih je strašna oluja. Ahilej stigne na ostrvo Skir i tu se oženi Likomedovom kćerkom Dejidamijom. Po uputstvu proročišta, Telef dođe u Arg i tu mu Ahilej izleči ranu, da bi ih Telef odveo do Troje. Vojska se ponovo sakupi u Aulidi, no Agamemnon u lovu ubije jednu košutu i pohvali se da gađa bolje nego Artemida. Boginja se razgnevi i stane nepovoljnim vetrom zadržavati grčko brodovlje u luci. Kalhant obznanjuje boginjinu srdžbu i daje upustvo da se Ifigenija, Agamemnonova kći, mora prineti na žrtvu Artemidi. Dovedu Ifigeniju, tobože da je udaju za Ahileja, i pripreme je za žrtvu, no boginja se sažali i prenese je na Tauridu, a umesto nje na žrtvenik stavi košutu.

Na ostrvu Tenedu Ahejci se pogoste, ali Filokteta ujede zmija i iz rane se počne širiti strašan smrad, pa ga ostave na Lemnu. Ahilej i Agamemnon se posvađaju. Pri iskrcavanju kod Troje dočekaju ih Trojanci, a Hektor na obali kao prvog ubije Protesilaja. Ahilej ubije Posejdonovog sina Kikna i odbije trojanski napad, nakon čega Ahejci pokopaju poginule. Ahejci preko glasnika traže od Trojanaca da vrate Helenu i blago, a kad ovi to odbiju, zametne se borba pod gradskim zidinama. Ahejci stanu pustošiti celu Troadu. Ahilej poželi videti Helenu, a Afrodita i Tetida podstaknu ljubav između njih dvoje. Ahejci se žele vratiti kući, no zaustavi ih Ahilej, koji, međutim, otme Enejina goveda, razori Lirnes i Pedas i mnoge okolne gradove, te ubije Troila, sina Prijamova. Patroklo odvede Likaona na Lemnos i proda ga u ropstvo; od plena dobije Ahilej Briseidu, a Agamemnon Hriseidu. Potom se opisuje Palamedova smrt. Naposletku Zevs odluči da pomogne Trojancima i Ahileja odvoji od grčke vojske. Na završetku se nabrajaju trojanski saveznici.

Uticaj i značaj uredi

Aristotel kaže u svojoj Poetici da pesnik Kiparske pesme i pesnik Male Ilijade, za razliku od Homera u Ilijadi i Odiseji, "opevaju jednoga čoveka, jedno vreme i jednu radnju, ali punu delova", te da se zato iz Kiparske pesme može uzeti građa za mnoge tragedije.[17] Kiparska pesma dala je građu za ove tragedije: Aleksandar (Sofokle, Euripid, Nikomah iz Aleksandrije), Ahejska skupština (Sofokle), Ifigenija u Aulidi (Eshil, Sofokle, Euripid), Kastor i Polideuk (Sofokle Mlađi, Patroklo iz Turija, Timesitej), Kikno (Eshil, Ahej iz Eretrije), Leukup (Kleofont), Palamed (Eshil, Sofokle, Euripid, Astidamant Mlađi), Pastiri (Sofokle), Poludeli Odisej (Sofokle), Protesilaj (Euripid), Skiranke (Sofokle, Euripid), Telef (Eshil, Euripid, Agaton, Moshion, Ijofont, Kleofont), Troil (Sofokle), Traženje Helene (Sofokle); od svih tih drama sačuvana je samo Euripidova Ifigenija u Aulidi.[18]

Reference uredi

  1. 1,0 1,1 1,2 Đurić 1991, str. 115
  2. 2,0 2,1 Howatson 1997, s.v. Cypria
  3. Suda s.v. Ὅμηρος (Adler number: omicron,251)[mrtav link].
  4. Klaudije Elijan, Šarena istorija, IX, 15.
  5. Fotije, Biblioteka, 239.
  6. "Indikaciju da je makar osnovna sadržina Kiparske pesme bila poznata oko 650. pne. pruža nam scena Parisovog suda na Kiđi-vazi" (Burkert (1992, str. 103)). Na tom protoatičkom krčagu iz oko 640. pne., nazvanom "Kiđi vaza"[mrtav link] Paris se naziva Aleksandrom (Al[exand]ros), a čini se da je to ime nosio i u Kiparskoj pesmi.
  7. U predgovoru svojoj knjizi Hesiod, The Homeric Hymns, and Homerica.
  8. Ken Dowden, "Homer's Sense of Text" The Journal of Hellenic Studies 116 (1996, str. 47–61), str. 48, koji ističe da je to primetio već Eric Bethe, u Homer: Dichtung und Sage II: Odysee, Kyklos, Zeitbestimmung, 1922, str. 202.
  9. W. Kullmann je skovao termin Faktkanon (= "činjenični kanon"), koji je koristan za uspostavljanje razlike između fiksnog narativnog sadržaja ― popis i sled događaja ― od fiksnih, kanonskih tekstova.
  10. Encyclopaedia Britannica, 1911, s.v. "Stasinus".
  11. J. Marks, "The Junction between the Kypria and the Iliad" Phoenix 56.1/2 (Spring–Summer, 2002, str. 1–24).
  12. Burkert (1992, str. 103) nalazi paralele u mesopotamskoj književnosti te zaključuje da "ova zapažanja stoga moraju ukazivati na onu epohu u kojoj je Kipar, premda bogat i moćan, još uvek bio pod formalnom vlašću Asiraca".
  13. Koju prenosi Jovan Ceces, Hilijade, XIII, 638.
  14. Ova Hrestomatija sačuvana je u okviru Fotijeve Biblioteke, codex 239 (9. vek).
  15. Đurić 1991, str. 115–116
  16. Đurić 1988, str.147
  17. Aristotel, Poetika, 1459b (prev. Miloš N. Đurić).
  18. Đurić 1988, str. 146

Izdanja uredi

  • Štampana izdanja (grčki izvornik):
    • A. Bernabé 1987, Poetarum epicorum Graecorum testimonia et fragmenta pt. 1 (Leipzig)
    • M. Davies 1988, Epicorum Graecorum fragmenta (Göttingen)
  • Štampana izdanja (grčki izvornik s engleskim prevodom):
    • M.L. West 2003, Greek Epic Fragments (Cambridge, MA)

Literatura uredi

  • Đurić, Miloš N. (1991). Istorija helenske književnosti. Beograd. 
  • Đurić, Miloš N. (1988). Aristotel. O pesničkoj umetnosti. Beograd. 
  • Sironić, Milivoj; Salopek, Damir (1977). "Grčka književnost", u: Povijest svjetske književnosti, knj. 2. Zagreb. 
  • Howatson, M. C. (1997). The Oxford Companion to Classical Literature. Oxford. New York: Oxford University Press. 
  • Burkert, Walter (1992). The Orientalizing Revolution: Near Eastern Influences on Greek Culture in the Early Archaic Age. Cambridge: Harvard University Press.