Kineski klasici

Kineski klasični tekstovi ili Kineski kanonski tekstovi, (kineski: 典籍pinyin: diǎnjí) je izraz pod kojim se često podrazumijevaju tekstovi kineske književnosti prije uspostave dinastije Qin, odnosno neokonfucijanski naslovi Četiri knjige i pet klasika (四書五經), izbor kratkih knjiga i poglavlja iz daleko veće zbirke Trinaest klasika. Svi ti predqinovski tekstovi su napisani klasičnim kineskim. Kao kanon su poznati pod zajedničkim nazivom jing (經).[1]

Ovaj članak sadrži kineski tekst.
Bez pravilne podrške za renderiranje, možete vidjeti upitnike, kvadrate i druge simbole umjesto kineskih znakova.

U širem smislu se pod izrazom kineski klasični tekstovi podrazumijevaju svi kineski tekstovi, bilo na baihua (narodnom), bilo na klasičnom kineskom, koji su postojali prije 1912. godine, odnosno posljednje dinastije Qing. Oni mogu uključivati shi (史, historijska djela), zi (子, filozofska djela izvan konfucijanskih škola, ali također djela na temu poljoprivrede, medicine, matematike, astronomije, proricanja, likovne kritike i ostalog) te ji (集, književna djela) kao i jing.

U doba dinastija Ming i Qing su Četiri knjige i pet klasika bile obavezna lektira konfucijanskih učenika koji su nastojali postati vladinim službenicima. S obzirom da su političke rasprave u pravilu imale reference na te knjige, nije se moglo očekivati da itko postane učenjak-birokrat ili vojni oficir bez da ih pozna. Djeca su uglavnom prvo učila kineska slova uz pomoć Klasika tri slova i Prezimena sto porodica, a potom napamet učila i druge klasike.

Tu se tekstovi dijele na dva perioda - prije "Qin vatre", kada je veliki broj tekstova, pogotovo konfucijanskih, spaljen u velikoj čistci.[1]

Izvori uredi

  1. 1,0 1,1 Voorst, Robert E. Van (2007). Anthology of World Scriptures. Cengage Learning. str. 140. ISBN 0495503878. 

Eksterni linkovi uredi

kineski uredi

tradicionalni kineski uredi