Kineske misije

Dio serije članaka na temu

Hrišćanstvo

Christian cross
Kršćanstvo

Isus Hristos
Rođenje · Krštenje · Učenje
Smrt · Uskrsnuće

Osnove
Apostoli · Evanđelje · Crkva

Historija
Rano kršćanstvo · Oci · Sabori
Ikonoklazam · Šizma · Križari
Reformacija · Ekumenizam

Tradicije

Teologija
Stvaranje · Pad · Grijeh · Sud
Spasenje · Carstvo · Hristologija
Trojstvo (Otac, Sin, Sveti duh)

Biblija
Stari zavjet · Novi zavjet
Knjige · Kanon · Apokrifi

Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi

UvodUredi

 
Matej Riči (lijevo) i Xu Guangqi (Žu Gvangži tradicionalni kineski: 徐光啓) u kineskom izdanju Euklidovih elemenata; (kineski: 幾何原本) 1670
 
Riči u svilenoj odjeći kineskoga Han naučenjaka. Slika iz poćetka 17. vijeka

Članak Kineske misije obuhvaća naročito razdoblje i djelovanje isusovačkih katoličkih misija u Kini. Među njima imaju časno mjesto i slovenski te hrvatski misionari.

Pored katoličkih su misionarili u Kini više-manje uspješno i pripadnici nekojih drugih kršćanskih zajednica kao pravoslavni, protestanti, anglikanci i neke kršćanske sljedbe. Među ostalima su radili i muslimani.

Katoličke kineske misijeUredi

Što se tiče katoličkih misija, su zabilježili veliki napredak po dolasku isusovačkih misionara, koji su se do krajnje granice prilagodili kineskom načinu razmišljanja, ponašanja i djelovanja. U vezi toga su polako nikli unutar Crkve sukobi, koji su najviše doprinijeli propasti tog velebnog projekta.

Važnije ličnosti Kineskih misijaUredi

  1. Marko Polo (1254-1324)
  2. Alessandro Valignano (1539-1606)<
  3. Matej Riči (1552-1610)
  4. Nicolas Trigault (1577–1628)
  5. Adam Schall (1591-1666)
  6. Giacomo Rho (1593-1630)
  7. Ferdinand Verbiest (1623-1688)
  8. Ignaz Kögler (1680-1746)
  9. Giuseppe Castiglione (1688-1766)
  10. Augustin Halerštajn (1703-1774)
  11. Jožef Kerec (1892-1974)
  12. Aleš Benigar (1893-1988)
  13. Andrej Majcen (1904-1999)
  14. Janez Janež (1913-1990)

Doba sukobaUredi

Sukob o kineskim obredima (pojednostavljeni kineski: 中国 礼仪 之 争tradicionalni kineski: 中國 禮儀 之 爭pinyin: Zhōngguó Lǐyí Zhī Zhēng) je bio sukob među katoličkim misionarima u vezi između vjerske i civilne sadržine u konfucijanizmu i kineskim obredima u 17. i 18. vijeku.

U sukobu ili prijeporu odnosno svađi su raspravljali o pitanju, dali kineska narodna vjera i kineske obredne prakse – kao što su: poštivanje obiteljskih predaka i drugi konfucijanski obredi, kao i štovanje kineskih careva – spadaju među svjetovne ili vjerske obrede. U drugom slučaju bi bili neskladni sa katoličkim i općenito hrišćanskim vjerovanjem. [1][2]

Isusovci su tvrdili, da su ti kineski obredi svjetovni rituali, koji su u određenim granicama skladni s kršćanstvom te ih je zbog toga treba dopuštati; dominikanci i franjevci pak se time nisu slagali te su se žalili u Rim, da isusovci tobože uvode u bogoslužje poganske obrede.

Rimska Družba za širenje vjere (Congregatio de propaganda fide; danas se zove Družba za naviještanje evanđelja) se je godine 1645. postavila na stranu dominikanaca te na temelju njihovog kratkog izvještaja osudila kineske obrede; ipak je ova ista družba 1656. godine stala na stranu isusovaca time, da je odbacila zabranu.[1] Ovo je bio jedan od brojnih sukoba između isusovaca i dominikanaca te franjevaca u Kini i drugdje širom Azije, uključivši i Japan[3] i Indiju.[4]

Sukob je zahvatio vodeća europska sveučilišta, upleo cara Kangxija iz vladarske kuće Qing; slučaj je razmatralo više papa uključno sa papom Klementom XI. i Klementom XIV.; posredovali su također uredi Svete stolice. Krajem 17. vijeka su prihvatili brojni dominikanci i franjevci usmjerenost isusovaca, ali Rim je postajao sve neumoljiviji. Papa Klement XI. je kineske obrede jednostrano zabranio 1704. godine, dok je 1742. godine papa Benedikt XIV. zabranio čak i raspravljanje. [1]

Doba slogeUredi

U novije doba je papa Lav XIII. izjavio svoje simpatije u vezi sa inkulturacijom, koju su sprovodili isusovci u Kini.

1939. godine je papa Pio XII. 8. decembra 1939. opet dozvolio kineskim katolicima iskazivati poštovaje do predaka i sudjelovanje kod svečanosti u počast Konfucija.[1]

Starodavno opće načelo, da smiju blagovjesnici predaje domorodaca prihvatiti i u kršćansko bogoslužje – ako se skladaju sa kršćanskim duhom, je proglasio Drugi vatikanski sabor (1962–65).[5]

Papa FranjoUredi

 
Papa Franjo na omladinskoj misi 17. avgusta/kolovoza 2014. u Južnoj Koreji

Sadašnji papa, koji je uzor skromnosti i neposrednosti, nastavlja istim putem otvorene ruke. Da je „Ričijev prilagođeni način” uspješan čak u teškim prilikama tvrdog kineskog komunizma, je pokazao također jedan najvećih uspjeha pontifikata „prvoga jezuitskoga pape”. Papa Franjo je naime opozvao izopćenje odnosno neuređeni položaj za seda kineskih katoličkih biskupa, koje je postavila država te su bili posvećeni bez papinskog odobrenja. Ova privremena uredba je stupila na snagu 22. septembra/rujna 2018. Uspješan dogovor su istovremeno objavili kineska vlada i vatikansko državno tajništvo.[6] Takav korak je bio moguć na temelju osnovne misli papinske okružnice od 3. oktobra/listopada 2020, koja se temelji na Kristovim riječima:[7] »Jedan je vaš učitelj (tj. Krist); vi svi pak ste (si međusobno) braća«[8].

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Kuiper, Kathleen (31 August 2006). „Chinese Rites Controversy (Roman Catholicism) -- Britannica Online Encyclopedia”. Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/112770/Chinese-Rites-Controversy. Pristupljeno 19 February 2013. "The continuing controversy involved leading universities in Europe, was considered by eight popes and by the Kangxi emperor...". 
  2. Pacific Rim Report No. 32, February 2004, [1] Arhivirano 2 February 2017 na Wayback Machine-u The Chinese Rites Controversy: A Long Lasting Controversy in Sino-Western Cultural History] by Paul Rule, PhD
  3. George Minamiki (1985). The Chinese rites controversy: from its beginning to modern times. Loyola University Press. ISBN 978-0-8294-0457-9. https://books.google.com/books?id=4fzYAAAAMAAJ. 
  4. Edward G. Gray; Norman Fiering (2000). The Language Encounter in the Americas, 1492–1800: A Collection of Essays. Berghahn Books. str. 117. ISBN 978-1-57181-210-0. https://archive.org/details/languageencounte00gray. 
  5. Sacrosanctum concilium, para. 37. „Archived copy”. https://www.vatican.va/archive/hist_councils/ii_vatican_council/documents/vat-ii_const_19631204_sacrosanctum-concilium_en.html. 
  6. „Vatican signs provisional agreement with China on naming bishops”. Catholic News Service (CNS). 27. septembar 2018. https://www.archstl.org/vatican-signs-provisional-agreement-with-china-on-naming-bishops-3041. Pristupljeno 21. april 2021. 
  7. okružnica Svi smo braća (Tutti fratelli): Ljubav, koja se otvara (t. 95)
  8. Mt 23,8

IzvoriUredi

Osnovni izvoriUredi

  • Mantienne, Frédéric 1999 Monseigneur Pigneau de Béhaine, Editions Eglises d'Asie, 128 Rue du Bac, Paris, ISSN 1275-6865 ISBN 2-914402-20-1,
  • Missions étrangères de Paris. 350 ans au service du Christ 2008 Editeurs Malesherbes Publications, Paris ISBN 978-2-916828-10-7
  • Smit, Jan Olav, 1951 Pope Pius XII, Burns Oates & Washburne, London & Dublin.

LiteraturaUredi

((en))
  • Mungello, David E., ed. The Chinese rites controversy: Its history and meaning (Nettetal, Germ,any: Steyler, 1994.)
  • Rule, Paul "Towards a History of the Chinese Rites Controversy," in D.E. Mungello, ed., The Chinese Rites Controversy: Its History and Meaning (Nettetal, Germany: Steyler, 1994.) pp. 249–66.
  • George Minamiki: The Chinese rites controversy from its beginning to modern times. Loyola University Press, Chicago IL 1985, ISBN 0-8294-0457-0.
  • Rule, Paul. "The Chinese Rites Controversy: A Long Lasting Controversy in Sino-Western Cultural History." Pacific Rim Report 32 (2004): 2–8. online
((de))
  • Anton Huonder: Der chinesische Ritenstreit. Xaverius, Aachen 1921.
  • Claudia von Collani (Hrsg.): Eine wissenschaftliche Akademie für China. Briefe des Chinamissionars Joachim Bouvet S.J. an Gottfried Wilhelm Leibniz und Jean-Paul Bignon über die Erforschung der chinesischen Kultur, Sprache und Geschichte. Steiner-Verlag Wiesbaden, Stuttgart 1989, ISBN 3-515-05186-4 (Studia Leibnitiana. Sonderhefte 18).
  • Anton, Ender (1900). „380”. u: Brothers, Benziger. Die Geschichte der Katholischen Kirche in ausgearbeiteten Dispositionen zu Vorträgen für Vereine, Schule und Kirche, zugleich ein kirchengeschichtliches Nachschlage- und Erbauungsbuch für die katholische Familie. Einsiedeln [u.a.] Benziger & Co.A.G.. https://ixtheo.de/Record/1496100220. 
  • August Franzen: Pregled povijesti Crkve, Kršćanska sadašnjost – Glas koncila, Zagreb 1970. (po: Kleine Kirchengeschichte, Herder-Bücherei Bd. 237/238. Freiburg i. B. 1968 (2. izdanje).
((it))
((hu))
  • Ferenc Chobot: A pápák története. Pátria, Rákospalota 1909.

Vanjske povezniceUredi

((en))
((it))