Wikipedija

Kilkis

Kilkis (grčki: Κιλκίς ) ili Kukuš (makedonski / bugarski: Кукуш ), je industrijsko središte u Periferiji Središnja Makedonija, Grčka. Po popisu stanovništva iz 2001. godine grad je imao 17, 430 stanovnika (a grad sa širom okolicom 24 812 stanovnika).

Kilkis, Kukuš
Κιλκίς
Osnovni podaci
Država  Grčka
Periferija Središnja Makedonija
Prefektura Kilkis
Stanovništvo 24,812 (2001.[1])
Površina 306.557 km²
Gustoća stanovništva 81 /km²/km²
Visina 280 m
Koordinate 40°59′N 22°52′E / 40.983°N 22.867°E / 40.983; 22.867
Poštanski broj 611 00
Pozivni broj 23410
Registarska oznaka NI, ΚΙ*
Gradonačelnik Dimitrios Terzedis
Službena stranica www.dhmoskilkis.gr
Karta
Kilkis, Kukuš na mapi Grčke
Kilkis, Kukuš
Kilkis, Kukuš

Položaj grada na karti Grčke

Kilkis je glavni grad Prefekture Kilkis i sjedište eparhije Kilkis.

Geografske karakteristike uredi

Kilkis leži na istočnom djelu Solunskog polja, u podnožju planine Mavroni na nadmorskoj visini od 280 m, na putu Solun-Sofija. Od Soluna je udaljen oko 51 km u pravcu sjevera

Historija uredi

Za antike uredi

Pored grada Kilkisa pronađeni su grobovi iz 21. vijek pne. njihovi ostatci daju nam dragocjene informacije o tadašnjem životu toga kraja.

Grad Paeoniju, pored rijeke Axios, prvi navodi Homer u svojim epovima. Na početku 8. vijeka pne., Kilkis i njegova šira okolica bili su dio Makedonskog kraljevstva. Kilkis je postao sjedište jedne regije zvane Krestonia. Kad je Filip II Makedonski posjetio Krestoniju, domaćini su ga ponudili maslinama, nečim što on do tada nije uopće probao.[2]. U to vrijeme u toj regiji niknuli su i razvili su se mnogi gradovi, poput; Idomenija, Atalantija (pored današnjeg grada Aksiopolija), Gortinija (današnji Gorgopi), Fiska, Terpilos, Klitae (današnja Ksilokeratija), Vragilos (današnja Metalika), Ioron (današnji Palatian), Chaetae (današnja Čausica), Carabia (današnja Limnotoposa ), Bairos (današnji Kastro), Morilos (današnji Ano Apostoli), Doveros (današnji Dojrani), Evropos i Kalindria.

Razdoblje rimske i bizantinske vlasti uredi

148. pne. grad su zauzeli Rimljani i držali grad pod svojom vlašću slijedeća dva i pol vijeka. Kilkis i njegova okolica bili su poprište stalnih provala skitalačkih plemena i naroda, poput; Gota, Huna, Avara i Slavena.

Slaveni su se uz dozvolu Bizanta i naselili u tom kraju, kao i po čitavom Balkanskom poluotoku.

Ime grada mijenjalo se ovisno o tome tko je njime vladao i tko ga je naseljavao. Kallikon je bilo ime grada za ranog Bizanta, Kalkis ili Kilkis ime koje su upotrebljavali Grci, Kilkitsi ili pak Kılkış je ime koje su upotrebljavali Turci za otomanske vlasti nad gradom, a ime; Кукуш (Kukuš) upotrebljavali su njegovi slavenski stanovnici[3].

Kilkis je višekratno mijenjao gospodare, a to se zbivalo manje više između Bizantskog carstva i Bugarskog carstva. U to vrijeme grad je i pored teških ratnih razaranja, ipak stalno rastao i obnavljao se.

Razdoblje otomanske vlasti uredi

Razdoblje stalnog rasta grada prekinuto je 1430 godine, tada je Kilkis i sva njegova okolica potpala pod vlast Otomanskog carstva.

Sredinom 19. vijeka Kilkis je bio naseljen većinskim slavenskim stanovništvom (Bugari, Makedonci)[4] Nakon 1850 godine, u Kukeškom kraju postojala je samo jedna grčka crkva na obroncima brda Sv. Đorđe - Panagia tou Kilkis, (Bogorodica iz Kilkisa), i samo jedna grčka škola. Po nekim neutralnim promatračima tada je u Kilkisu bilo oko 500 Grka, 500 Turaka i oko 4 500 Bugara (među njima i Makedoncima, tada nije pravljena razlika)[5]Postoji i jedan otomanski popis i studija iz 1873 godine iz koje se pak vidi da je u Kilkisu živjelo 1 170 kućevlasnika, od kojih su; 5 235 Bugari (za Otomanske vlasti tog vremena Makedonci ne postoje kao entitet), 155 Muslimana i 40 Roma (Cigana).[6] Procjena bugarskog povjesničara Vasila Kančova iz 1900. godine govori o 7 000 Bugara i 750 Turskih stanovnika grada.[7] Jedna pak druga studija o broju stanovnika iz 1905 godine, navodi da u Kilkisu i široj okolici živjelo 9 712 vjernika Bugarskog Egzarhata (vjerski oprijedjeljeni kao Bugari), 40 vjernika Ekumenskog Patrijarha iz Konstatinopolisa (vjerski oprijedjeljeni kao Grci), te da Kilkis i okolica ima 592 pravoslavne crkve kao i 16 protestanskih. [8]

Pred kraj 19. vijeka otpočela je Borba za Makedoniju, u kojoj su učestvovali i nekoliko poznatih grčkih stanovnika Kilkisa; Georgios Samaras, Ioannis Doiranlis i Petros Koukidis sa svojim oružanim četama. Žene poput; Evangelije Traianu Tzouku i Ekaterine Stampouli bile su pak istaknute na polju prosvjete, a prihvatile su se brige za grčke ranjenike.[9] Veliku pomoć grčkim ustanicima pružala je bogata obitelj Chatziapostolou, koja je imala veliko imanje kod mjesta Metaliko. Njihovo imanje bilo je sigurno utočište i baza grčkih četa[10]

Za Prvog balkanskog rata uredi

U vrijeme Prvog balkanskog rata 1912 godine, grad su nakratko zauzele jedinice bugarske vojske. Za Drugog balkanskog rata 1913. godine, Grčka vojska zauzela je grad poslije trodnevnih borbi vođenih od 19. do 21. juna protiv Bugara. Posljedica sukoba bili su preko 8 652 žrtava na grčkoj strani i preko 7 000 na bugarskoj. Grad Kilkis razoren je gotovo do temelja od strane grčke vojske.[11]

Nakon bitke skoro svo predratno bugarsko stanovništvo grada, njih gotovo 7 000 protjerani su u Bugarsku. Novi grad Kilkis počeo se graditi na lokaciji koja je bila primaknuta bliže željezničkoj pruzi za Solun, oko grčke crkve Sv. Đorđa. Novi Kilkis naseljen je grčkim izbeglicama iz Bugarske i Turske i Jugoslavije, naročito grčkim izbjeglicama iz Strumice. Strumički episkop koji je i sam došao kao izbjeglica, dao je nanovo izgraditi crkvu - Pentekedeka Martiron (Petnaest mučenika) koja je bila grčka saborna crkva u Strumici. Novih doseljenika iz Strumice bilo je toliko puno da je jedno kratko vrijeme grad bio prezvan u Nea Stromnica (Nova Strumica).[12] Sredinom 1920-ih, nakon velikog grčkog poraza u Grčko-turskom ratu 1919.-1922. i gubitka maloazijskih teritorija (Izmir, Trakija, Pont) veliki broj grčkih izbjeglica naselio se u Kilkisu i okolici. Istovremeno preostalo muslimansko stanovništvo, iselilo se u Tursku, nakon velike razmjene stanovništva 1923.

Grad za Drugog svjetskog rata uredi

Grad Kilkis podpao je pod vlast Sila osovina 1941 godine, njega su odmah okupirali Bugari, 1943 godine Bugarska okupaciona zona proširena je i na Prefekturu Halkidiki. Novoformirana bugarska vlast provodila je politiku otvorene "bugarizacije" s ciljem pripojenja teritorije grada i okolice Bugarskoj, ali su im to uskoro zabranili njihovi njemački saveznici, procjenjujući da bi to teško destabiliziralo Grčku. Kilkis i njegova okolica, bili su jedan od centara grčkih partizana i otpora okupacionim snagama. Grad je oslobođen 1944 godine

Mjesni Makedonski dijalekt takozvani solunsko - vodenski dijalekt, danas se rijetko govori u Kukešu, jer ima malo izvornih govornika.[13]

Poznati stanovnici Kilkisa uredi

Izvori uredi

  1. ↑ Δείτε τη Διοικητική Διαίρεση. Grčko ministarstvo unutrašnjih poslova (pristupljeno 9. 09. 2009.) (el)
  2. ↑ N.G.L. Hammond, Povijest Makedonije (1972)
  3. ↑ Georgios Echedoros, Objavljeno u novinama Machitis tou Kilkis / Μαχητής του Κιλκίς, (Kilkis Fighter), 8. januara 1996.
  4. ↑ Izvještaj iz Kukuša, Revija Bugarske knjižice, Konstatinopolis, No. 10. maj 1858., str. 19, [http://www.promacedonia.org/en/ban/nr1.html#25 Pismo ruskog diplomate Alekseju N. Behmetejevu, u Moskvu, o školovanju mladih Bugara na Moskovskom sveučilištu, 22. august 1858.], Peticija Bugarskih građana iz Kukuša Papi Piju IX, 12. juna 1859, Britanski diplomatski dokumenti posvećeni Bugarskom nacionalnom pitanju, 1878-1893, Sofija 1993 (dvojezično izdanje), str. 286
  5. ↑ Macedonia: 4.000 godina grčke civilizacije Sakellariou, 1990. ((el))
  6. ↑ Македония и Одринско. Статистика на населението от 1873 г. Makedonski Naučni Institut, Sofija, 1995, str. 160-161.
  7. ↑ Vasil Kančov. Makedonija. Etnografija i statistika. Sofija, 1900, strana 164.
  8. ↑ Brancoff, D.M. "La Macédoine et sa Population Chrétienne". Paris, 1905, str.98-99.
  9. ↑ Obscure Native Macedonian Fighters Objavljeno od strane Društva za Makedonske studije, 2008. ((el))
  10. ↑ Christos Intos: Sjedišta organizacija, akcija i otpora Grka iz Prefekture - Kilkisa za vrijeme borbi za Makedoniju, 100 godina od smrti Pavlosa Melasa, Društvo za Makedonske studije, Solun 2004. ((el))
  11. ↑ Report of the International Commission to Inquire into the Causes and Conduct of the Balkan Wars, published by the Endowment Washington, D.C. 1914, str. 97-99((en))
  12. ↑ na grčkom: Trapped...the Greeks of Skopje, Dimitrios Alexandrou, Erodios, Thessaloniki 2008.
  13. ↑ Stojkov Stojko (2002) [1962] (bugarskom). Българска диалектология (Bugarska dijalektologija). Sofija. ISBN 9544308466. OCLC 53429452. 

Eksterni linkovi uredi

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Kilkis&oldid=41221879