Katedralna škola

Katedralna škola u Trondheimu, osnovana 1152., najstarija je škola u Norveškoj. Katedralskole danas ima status srednje škole.

Prve katedralne škole osnovane su u ranom srednjem vijeku kao centri naprednog obrazovanja, a mnoge od njih su se kasnije razvile u srednjovjekovne univerzitete. Tokom čitavog srednjeg vijeka i kasnije, bile su komplementarne monastičkim školama. Neke od ovih ranih katedralnih škola nastavljaju svoj rad i dan danas.

Rane školeUredi

 
Prikaz filozofa na jednom od arhivolta iznad desnih vrata zapadnog portala na Katedrali u Chartresu

Za vrijeme kasnog Rimskog Carstva rimski je municipalni sistem edukacije postepeno propadao, a kako bi obezbijedili crkvi dovoljno školovanih klerika biskupi su započeli osnivanje vlastitih škola vezanih za katedrale u kojima su služili. Najraniji zapis postojanja tako osnovane škole nalazi se u vizigotskoj Španiji za vrijeme Drugog sabora u Toledu 527. godine.[1] Ove rane škole koje su davale naglasak na religiozni nauk pod vodstvom lokalnih biskupa tokom 6. i 7. vijeka pojavile su se i u drugim djelovima Španije i u otprilike dvadesetak gradova u Galiji[2].

Tokom i nakon misije Augustina od Canterburyja zajedno s osnivanjem novih dijeceza pojavljuju se i katedralne škole diljem južne Britanije, najznačajnije od kojih su one u Canterburyju 597., Rochesteru 604. i Yorku 627. Ova grupa škola spada u najstarije škole na svijetu u stalnoj funkciji. Značajna funkcija katedralnih škola bila je i edukacija dječaka za pjevanje u crkvenim zborovima i mnoge od njih i danas imaju istu funkciju.

Karlo Veliki, franački kralj i kasnije car vrlo je brzo prepoznao važnost obrazovanja klera i u manjoj mjeri i plemstva, te je u pokušaju preokretanja silazeće tradicije izdao niz dekreta o potrebi obrazovanja u manastirima i katedralama. Godine 789., njegov dekret Admonitio Generalis nalaže da se škole moraju osnovati u svakom manastiru i biskupiji, u kojoj "djeca mogu naučiti čitati i gdje se naučavaju psalmi, pisanje, pjevanje, računanje i gramatika."[3] Kasniji dokumenti, kao što je pismo De litteris colendis, nalaže da biskupi imaju dužnost izabrati učitelje koji imaju "volju i vještinu učenja i želju naučavanja drugih"[4], a dekret Sabora u Frankfurtu (794.) preporuča da se biskupi pobrinu za obrazovanje svog klera.[5]

Kasnije su se katedralne škole osnovale u svim velikim evropskim gradovima kao što su Chartres, Orleans, Paris, Laon, Reims ili Rouen u Francuskoj i Utrecht, Liege, Koln, Metz, Speyer, Würzburg, Bamberg, Magdeburg, Hildesheim i Freising u Njemačkoj. Na temelju prethodnih tradicija ove su katedralne škole uglavnom obrazovale buduće svećenike i školovale pismene upravitelje za sve složenije poslove na dvoru za vrijeme renesanse 12. vijeka. Škola u Speyeru se afirmirala kao centar obrazovanja budućih diplomata Svetog Rimskog Carstva.[6] Dvor Henryja I. bio je usko povezan s katedralnom školom u Laonu, a on sam je bio jedan od primjera prvih pismenih kraljeva Evrope.[7]

Razvoj i karakteristikeUredi

Katedralne škole su se uglavnom orijentirale na akademsko blagostanje djece plemstva. Pošto su katedralne škole imale ulogu obrazovanja za buduću karijeru unutar crkve, djevojke nisu imale mogućnost njihovog pohađanja. S vremenom su se mnogi dječaci željeli upisati iako nisu imali ambiciju nastaviti karijeru unutar crkve. Povećani su zahtjevi za obrazovanjem ljudi u segmentima vladavine državom, diplomacije i neduhovnih crkvenih poslova. Neke su škole prihvaćale manje od stotinu studenata. Učenici su morali pokazati znatnu inteligenciju i morali su biti sposobni savladati zahtjevno akademsko gradivo. Uzevši u obzir da su knjige u ono doba bile izuzetno skupe, studenti su morali usvojiti sposobnost memoriziranja učiteljevih predavanja. Katedralne škole u ono doba bile su uglavnom podijeljene u dvije grupe ovisno o dobi učenika: schola minor bila je namijenjena mlađim studentima i kasnije je postala osnovna škola, dok je schola major bila namijenjena starijim studentima i kasnije se razvila u srednju školu.

Predmeti koji su se izučavali u katedralnim školama kretali su se od književnosti do matematike. Ovi su se predmeti nazivali sedam slobodnih vještina: gramatika, astronomija, retorika (govorništvo), logika, aritmetika, geometrija i muzika. Na predavanjima gramatike učenici su podučavani čitanju, pisanju i razumijevanju latinskog jezika, univerzalnog jezika Evrope onog doba. Astronomija je bila potrebna za izračunavanje vremena i datuma. Retorika je bila važna komponenta glasovnog obrazovanja. Logika se sastojala od otkrivanja umjetnosti rješavanja matematičkih problema, a aritmetika je davala osnove za razmišljanje o količinama. Učenici su čitali priče i pjesme na latinskom jeziku slavnih autora kao što su Ciceron ili Vergilije. Slično kao i u današnje vrijeme, katedralne škole dijelile su se u niže (osnovne) i više škole s različitim kurikulima. Kurikul niže škole obuhvaćao je čitanje, pisanje i pjevanje psalma, dok su kurikulumi viših škola sadržavali tzv. trivijum (gramatika, retorika i dijalektika), ostale slobodne vještine i izučavanje svetih spisa i pastoralnu teologiju.

ReferenceUredi

  1. Riché 1978, str. 126f.
  2. Riché 1978, str. 282–90
  3. Pierre Riché, Daily Life in the World of Charlemagne, Univ. of Pennsylvania Press, 1988., str. 191. ISBN 0-8122-1096-4
  4. Charlemagne: "De Litteris Colendis"
  5. Pierre Riché, Daily Life in the World of Charlemagne, Univ. of Pennsylvania Press, 1988, str. 192. ISBN 0-8122-1096-4
  6. Geschichte der Stadt Speyer. Vol 1, Kohlhammer Verlag, Stuttgart 1982, ISBN 3-17-007522-5
  7. C. Warren Hollister, Henry I (Yale English Monarchs), 2001. str. 25.

IzvoriUredi

  • NN (1999), "Domschulen", Lexikon des Mittelalters, 3, Stuttgart: J.B. Metzler 
  • Kottje, R. (1999), "Klosterschulen", Lexikon des Mittelalters, 5, Stuttgart: J.B. Metzler 
  • Riché, Pierre (1978), Education and Culture in the Barbarian West: From the Sixth through the Eighth Century, Columbia: University of South Carolina Press, ISBN 0-87249-376-8 

Vanjske vezeUredi