Karl Friedrich Schinkel
Karl Friedrich Schinkel (13. ožujka 1781. – 9. listopada 1841), bio je pruski romantičarski arhitekt, urbanist i slikar koji je također dizajnirao i namještaj i kazališnu scenografiju. Schinkel je bio najistaknutiji predstavnik neoklasicizma i neogotike u njemačkoj arhitekturi[1].
| Karl Friedrich Schinkel | |
| neoklasicizam, romantizam, historicizam | |
|---|---|
 Schinkel 1836. god. | |
| Rođenje | 13. ožujka 1781. Neuruppin, Njemačka |
| Smrt | 9. listopada 1841. Berlin, Njemačka |
| Vrsta umjetnosti | arhitektura - crtež - slikarstvo |
| Praksa | Berlin, Coburg, Varvažov |
| Utjecao | Albert Speer, itd. |
| Utjecali | Caspar David Friedrich, Philipp Otto Runge |
| Poznata djela | Koncertna dvorana u Berlinu Bauakademie Stari muzej u Berlinu Palača Rosenau u Coburgu |
Životopis uredi
Schinkel je rođen u Neuruppin u pruskoj markgrofoviji Brandenburg. Oca je izgubio kao šestogodišnjak u katastrofalnom gradskom požaru. Postao je učenikom, ali i prijateljem F. Gillyja (1772.–1800.) i njegova oca, Davida Gillya, u Berlinu. Nakon studijskog puta u Italiju 1805. god. počeo je zarađivati kao slikar. God. 1816., uredio je scenu za Mozartovu operu Čarobna frula; ova scena prekrivena zvijezdama se i dans često postavlja za ovu operu. Upoznavši slikarstvo Caspara Davida Friedricha 1810. god. u Berlinu, spoznao je kako nikada neće sustići ovog slikara u majstorstvu i odlučio se posvetiti arhitekturi. Nakon Napoleonova poraza, Schinkel je nadgledao Prusku komisiju za izgradnju gdje je utjecao na oblikovanje, tada još uvijek neuglednog Berlina, ali i druge projekte u tada ekspanzionističkom pruskom carstvu od Rhinelanda na zapadu do Königsberga na istoku.
Od 1808. do 1817. god. Schinkel je obnovio Dvorac Rosenau u Coburgu, i to u novom neogotičkom stilu.[2] Schinkelov stil u arhitekturi je više inspiriran starogrčkom, nego starorimskom arhitekturom, i to zbog pokušaja da se distancira od tada dominantnog rimskog načina gradnje francuskih okupatora. Zbog toga se smatra tvorcem starogrčkog historicističkog stila. Njegove najslavnije građevine su većinom u Berlinu, poput: Neue Wache (1816.–1818.), Schauspielhaus (1819.–1821.) i Altes Museum (Stari muzej, muzejski otok u Berlinu, 1823.–1830.).
Kasnije se potpuno udaljio od neoklasicizma i posvetio neogotičkoj obnovi, što se vidi na njegovoj crkvi Friedrichwerder (1824.–1831.). Schinkelova Bauakademie (1832.–1836,), njegova nojinovativnija građevina, je nadišla historicističke konvencije i ušla u sferu "modernističke" arhitekture čistih linija, koja će postati dominantna u Njemačkoj tek početkom 20. stoljeća.
Schinkel je zaslužan i za razvoj teorije arhitekture, što dokazuju njegovi brojni neizvedeni planovi, kao npr. obnova Atenske akropole u kraljevsku palaču novog Grčkog kraljevstva ili palače Orianda na Krimu, koje je prikazao u svojim djelima Sammlung architektonischer Entwürfe (1820.–1837.) i Werke der höheren Baukunst (1840.–1842.; 1845.–1846.). Zaslužan je i za dizaj željeznog križa, pruski orden koji je kasnije prihvatila i Njemačka.
Nažalost nije uspio ostvariti svoj potencijal do kraja, predstavljen brojnim skicama, što zbog francuske okupacije, što zbog svoje prerane smrti.
Djela uredi
-
Srednjovjekovni grad pored rijeke, ulje na platnu, poslije 1813., Alte Nationalgalerie, Berlin. -
-
Koncertna dvorana u Berlinu (Schauspielhaus, 1818.-1821.) -
Palača Ehrenburg u Coburgu (1821.-1841.)
Literatura uredi
- Karl Friedrich Schinkel 1781 - 1841: the drama of architecture, ed. by John Zukowsky. With essays by Kurt W. Forster and Wolfgang Pehnt, ISBN 0-86559-105-9.
- Jörg Trempler: Schinkels Motive. Matthes & Seitz, Berlin 2007, ISBN 978-3-88221-866-4.
- Christoph Werner: Schloss am Strom. Die Geschichte vom Leben und Sterben des Baumeisters Karl Friedrich Schinkel. Bertuch-Verlag, Weimar 2004, ISBN 3-937601-11-2.
