The Stoning of Soraya M.
Kamenovanje Soraje M. (engl. The Stoning of Soraya M.) američki je propagandni dramski film koji je osmislio i režirao Cyrus Nowrasteh na temelju knjige Kamenovana žena F. Sahebdžama. Glavni lik filma je Soraja Manučehri, prema priči smrtno kamenovana u svom rodnom selu Kuhpaji. Film je prvi put prikazan 7. septembra 2008, a traje oko dva sata. Glavne uloge igraju Mozhan Marnò (Soraja), Šore Agdašlu (Zahra), Jim Caviezel (Frajdun), Parviz Sajad (Hašem) i Navid Negaban (Ali). Cyrusu je pomogla njegova žena Betsy Giffen Nowrasteh. Muziku je napisao John Debney, snimatelj je Joel Ransom, dok su film montirali David Handman i Geoffrey Rowland. Film je izdao Roadside Attractions.
| The Stoning of Soraya M. <.سنگسار ثريا م | |
|---|---|
 američki poster | |
| Režija | Cyrus Nowrasteh |
| Producent | Stephen McEveety John Shepherd Todd Burns Diane Hendricks[1][2] |
| Scenario | Betsy Giffen Nowrasteh Cyrus Nowrasteh |
| Predložak | La Femme Lapidée; autor: Freidoune Sahebjam |
| Uloge | Mozhan Marnò Shohreh Aghdashloo Jim Caviezel Parviz Sayyad Vida Ghahremani Navid Negahban |
| Muzika | John Debney |
| Fotografija | Joel Ransom |
| Montaža | David Handman Geoffrey Rowland |
| Studio | Mpower Pictures |
| Distribucija | Roadside Attractions |
| Datum(i) premijere | 7. 9. 2008 (Toronto)
|
| Trajanje | 116 min. |
| Zemlja |  Sjedinjene Države |
| Jezik | perzijski engleski |
| Bruto prihod | 1,090.260 $[3] |
Sinopsis i uvod uredi
Film počinje citatom perzijskog (iranskog) pjesnika Hafiza iz 14. vijeka: Ne ponašaj se kao licemjer, koji misli da može prikriti svoje spletke, dok glasno citira Kuran.[4] Tokom putovanja kroz Iran, automobil francuskog novinara se iznenadno pregrije i ugasi. Na sreću po njega, to se događa ispred sela sa natpisom Kuhpaja. Prije no što je novinar stigao da pronađe auto-mehaničara, njemu prilazi Zahra, sredovječna žena koja želi da mu saopći priču o svojoj sestričini Soraji, te nepravdi koja se jučer dogodila.
Uvidjevši da će Zahra Francuzu iranskog porijekla sve ispričati, seoski mula ga uvjerava da je žena luda. Ipak, novinar prati upustva kako da dođe do njene kuće, a koja mu je ona diskretno dala. Njih dvoje sjedaju u njenom dvorištu, i ona ga uvjerava da sasluša njenu priču. Novinar: Zašto bih te slušao, jer, kako i sama kažeš, glasovi žena više ne važe u ovoj zemlji.[4] Ipak, on pali diktafon. Zahra: U ovom selu postoje muškarci koji su divlji psi. Njihov lov počeo je nedavno, uz Sorajinog muža, Alija...
Ali je nasilni muž tridesetpotogodišnje Soraje Manučehri. On nagovara seoskog mulu da uvjeri Soraju da zatraži razvod braka, a sve u cilju Alijevog vjenčanja 14-godišnjom kćerkom bogatog ljekara. Međutim, vjenčanje je uslovno, jer Ali prvo mora izbaviti djevojčinog oca osuđenog na smrt iz neodređenih razloga. Mula Hasan, koji uz Alija ima kriminalnu prošlost koju je izbjegao kolektivnom amnestijom nakon revolucije, Soraji predlaže privremeni brak u zamenu za zaštitu i novčano izdržavanje nje i njene dvije kćerke. Sinove, koje otac odmalena uči da im je majka loša žena, Ali bi i preuzeo. Soraja taj za nju degradirajući prijedlog odbija.
Nekoliko dana kasnije, žena iz sela umire. Mula, gradonačelnik Ebrahim i Ali traže od Zahre da uvjeri Soraju da brine o udovcu. Zahra pristaje, ali pod uvjetom da njegovateljici bude plaćeno. I Manučehrijeva pristaje, a Ali to iskorištava da svoju ženu optuži za nevjeru, čime bi bila kamenovanja i time bi mogao oženiti 14-godišnjakinju i usto ne bi plaćao alimentaciju. Zajedno sa Hasanom, on pokreće glasine o nevjeri, kao podlogu za optužbu o preljubu. Također prijete i Hašemu, udovcu o kojem Soraja brine, u cilju da on lažno prizna njene preljubničke namjere kada eventualno situaciju iznesu na vidjelo.
Kako sada ima potrebna tri svedjoka, uključujući sebe, Ali Soraju nasilno izvodi iz kuće i udara je na sred ulice. Viče da je ona kurva, što čuje cijelo selo. Zahra pritrčava da spase Soraju daljeg mučenja. S obzirom na to da udovac Hašem izjavljuje da je Soraja nevjerna, pokreće se suđenje, na kojem ona biva osuđenja na smrt kamenovanjem. Zahra pokušava da pobjegne iz sela sa Sorajom, ali bez uspjeha, pa moli gradonačelnika da poštedi Soraju i na kamenovanje osudi nju. Tokom priprema za izvršenje kazne, Ebrahim se moli Alahu da dâ znak ako je presuda nepravedna.
Početak kamenovanja prekida putujući cirkus koji dolazi u selo. Kako su zauzeti izvršavanjem kazne, seljani cirkusante tjeraju, ali ovi ipak ostaju po strani da bi gledali predstojeći događaj. Sorajin otac uzima prva tri kamena, odriče se svoje kćerke i gađa je. Star i slab, on sva tri puta promaši, pa žena iz mase sugerira da je to Božja poruka da je optužena nevina. Iznerviran takvim okolnostima, Ali uzima kamenje i pogađa Soraju. Isto to rade i njena dva sina, mada vidno uznemireni. Jedini koji je ne gađa je Hašem. Umjesto toga, on kamenje ispušta i odlazi u suzama. Nakon tih simboličnih gađanja, Manučehrijevu gađaju svi muškarci iz mase i ona umire. Zahra priču završava time da je ujutro Sorajino tijelo bačeno u rijeku.
Udovac Hašem, inače auto-mehaničar koji je Francuzu popravljao kola, dolazi kod Zahre da priopći novinaru da je automobil ponovo upotrebljiv. U međuvremenu, Hasan i Ebrahim saznaju da je Alijevo vjenčanje sa doktorovom kćerkom otkazano, jer njenog oca nije mogao spasiti smrtne kazne, iako je to bilo moguće, jer je Ali čuvar te ima pristup svim zatvorskim dokumentima. Iznerviran jer je sve ovo bilo ni zbog čega, udovac gradonačelniku priznaje da su ga Ali i mula natjerali da laže. Kako ta priča ne bi završila u inozemstvo, mula naređuje Revolucionarnoj gardi da oduzme novinarev diktafon i uništi sve kazete, što vojnici i učine. Novinar prijeti tužbom i odlazi. Međutim, kako on odmiče od ostalih, Zahra izlazi iz jedne uličice sa pravom kazetom u ruci. Ona mu kazetu daje i Francuz odlazi iz sela. Sretna što je učinila pravdu svojoj sestričini, Zahra viče tekbir (Bog je velik), jer će sada cijeli svijet znati o napravdi koja je učinjena.
Glavne uloge uredi
| Glumac | Uloga |
|---|---|
| Mozhan Marno | Soraja Manučehri |
| Šore Agdašlu | Zahra, Sorajina tetka |
| Jim Caviezel | Frajdun Sahebdžam |
| Navid Negaban | Gan-Ali Manučehri |
| Ali Purtaš | Hasan, seoski mula |
| David Dijan | Ebrahim, gradonačelnik |
| Parviz Sajad | Hašem, udovac |
| Salti Hasan | Hašemova umrla žena |
| Abdulah Šahin | Mohsen, Hašemov sin |
| Vačik Mangasarijan | Morteza, Sorajin otac |
| Nur al-Taher | Kataneh, starija ćerka |
| Haja al-Taher | Malaka, mlađa ćerka |
| Bita Šejbani | Lejla, pakosna žena |
Nagrade uredi
- Filmski festival u Torontu (2008)
- People's Choice Award (Nagrada publike — treće mjesto)
- Filmski festival u Gentu (2009)
- Canvas Audience Award (Nagrada publike — najbolji film)
- Nagrada Satellite (2009)
- Satellite Award (Satellite nagrada — Šore Agdašlu)
- Filmski festival u Los Angelesu (2009)
- Audience Award (Nagrada publike — najbolja priča)
- Nagrada Image (2010)
- Image Award (strani film)
Kritike uredi
Film je (kao i roman La Femme Lapidée F. Sahebdžama na temelju kojeg je rađen) zaradio kritike zbog netočnosti i opće prožetosti iranofobijom odnosno islamofobijom[9][10] jer pokušava predočiti da je kamenovanje iranska svakodnevica i da se radi o zemlji s nultom razinom ženskih prava. Kao i Sahebdžamova knjiga, film je također na posterima i u masovnim medijima promoviran kao "istiniti događaj". Usprkos tome, uz iranske analitičare koji osporavaju vjerodostojnost priče obrađujući desetine zlonamjernih pogrešaka iz knjige, istinitost scenarija nezavisno od njih dovode u pitanje i američki filmski kritičari poput W. Morrisa[11] i R. Nilsena,[7] kao i E. Auerbach iz Amnesty Internationala.[8]
Morris navodi da jedina istina filma leži u naslovu s obzirom da unaprijed razotkriva radnju, te opisuje djelo "više tupim predmetom nego filmom" s obzirom da sadrži "malo političke parabole i nešto više blaćenja", dok ostatak čine prava drama i finesa.[11] Nilsen film naziva prevarom u kojoj nije ni pokušano ništa više od puke propagande.[7] Auerbach također negira autentičnost ukazujući na višestruke netočnosti i nevjerojatnosti, te dodaje da je film donio "više štete nego koristi" s obzirom da uvelike iskrivljuje važno pitanje ljudskih prava.[8] Brojni kritičari ističu i izrazitu političku konotaciju filma s obzirom da glumačku ekipu čine disidenti,[12] autorstvo desničarski kršćanski fanatici,[12] a sponzore američki oružani lobi.[9][13]
Osim toga, film je u Sjedinjenim Državama premijerno prikazan 26. 6. 2009. odnosno u jeku protesta nepuna dva tjedna nakon predsjedničkih izbora.[14][15] Na premijeri u Los Angelesu, režiser i neokonzervativni aktivist C. Nowrasteh[10] obznanio je da priprema film još od 2005., točno od vremena kada su njegovi neokonzervativci iz administracije G. W. Busha i D. Cheneyja počeli intenzivno govoriti o napadu na Iran.[10] Glavni investitor filma bio je E. Prince, republikanski tvrdolinijaš i osnivač vojne kompanije Blackwater[9][13] poznate po uskoj suradnji s američkom vojskom i CIA-om odnosno kontroverznoj ulozi u intervencijama po Afganistanu i Iraku.[13] Iranolog T. Darjae tvrdi da film sadrži sve elemente psihološkog rata,[12] a američki kritičar K. Vance navodi da nakon odgledanog očekuje pojavu D. Cheneyja preko ekrana s porukom "Zbog ovog što ste vidjeli odlučili smo napasti Iran bez daljnje odgode", bez obzira što je radnja sama po sebi anakronistička.[14]
Kao i u romanu, naglašena je politička simbolika fiktivnih likova – negativci utjelovljuju revolucionare (iransku vojsku i šijitski kler),[9] seljani narod u cjelini,[8] a novinar zapadnog "spasitelja".[8][9] Također, ruralno blatnjavo selo (snimano u Jordanu) predstavljeno je kao tipični suvremeni Iran.[8] Indirektne političke poruke iščitavaju se i iz određenih dijaloga koji sugeriraju navodna "veća ženska prava" tokom pahlavijskog režima ili da nakon revolucije "glasovi žena više ne vrijede". Generalno, film detaljno obrađuje razne detalje iz knjige uz minimalne promjene i dodatke, čime su klišeji i netočnosti samo dobili drugu dimenziju. Jedna od novotarija filma je izmišljeno mizoginijsko pravilo da su "žene krive osim ako ne dokažu nevinost odnosno muškarci nevini dok im se ne dokaže krivnja", koje ne postoji niti u iranskom vjerskom zakonu. Sukladno imaginarnoj predodžbi zakona Soraja se gotovo i ne brani tokom suđenja,[11] dok se s druge strane njena tetka Zahra (Š. Agdašlu) kontradiktorno javlja kao feministički poslanik i prkosni usamljeni heroj[16] koji sve odreda kritizira, napada i vrijeđa bez ikakvih posljedica. Kao i iranski analitičari, američki kritičar W. Morris prikazani proces opisuje smiješnim.[11][17]
Filmski scenarij na različite načine iransko društvo pokušava prikazati surovim i sadističkim – npr. neposredno prije početka kamenovanja kroz naselje prolaze cirkusanti koje seljani tjeraju, čime se sugerira da im je brutalno javno pogubljenje zabavnije od cirkusa. Drugi primjer je scena u kojoj Sorajin muž Ali vidno potresene sinove potiče da kamenjem gađaju vlastitu majku. Pogubljenje je prikazano na senzacionalistički dugačak i brutalno krvav način[11][15] s izravnom namjerom izazivanja gađenja i odbojnosti prema Irancima općenito,[17] predstavljajući ih kao primitivne i krvožedne divljake.[8] Temeljem navedenih scena, kritičar K. Vance opisuje film "napola političkom propagandom i napola sadomazohističkom pornografijom" povlačeći paralele s iranofobnim filmom Ne dam svoje dijete iz 1991. godine,[14] dok ga drugi okarakterizirali i kao "najgoru vrstu izrabljujuće holivudske melodrame predstavljene pod krinkom moralnog bijesa".[16] R. Nilsen navodi da film iskorištava tematiku brutalne kazne da publiku unaprijed preusmjeri na zauzimanje strane,[7] a S. Karimi ističe i igranje na kartu sentimentalnosti tj. solidariziranja s osuđenom što uvelike onemogućuje racionalnu kritiku.[9]
Posebno kritizirana je i posljednja scena filma u kojoj zapadni novinar akcijski bježi iz sela sa audio-snimkom priče o Soraji, dok ga istovremeno neuspješno proganjaju ruralne vlasti i vojska. Iranski analitičari nazivaju je u prvom redu naivnom jer je izlazak iz sela predstavljen kao prelazak državne granice, te u drugom redu nelogičnom jer umjesto da dokaz osobno, anonimno ili posredno upućuje višim tijelima ili stranim organizacijama zbog čega bi krivci bili odgovorni za ubojstvo, on ga tajnovito čuva za inozemstvo i izdavanje bestselera. E. Auerbach iz Amnesty Internationala kritizira i samo preneseno značenje navedene scene jer smatra da predstavlja metaforički "ženski vapaj Zapadu da spasi Irance od takvih barbarskih praksi".[8] Aktivistica prvo navodi da prema dostupnoj dokumentaciji njene organizacije navodni slučajevi kamenovanja 2000-ih (koje službeni Teheran opovrgava) ne sadrže ni žene kao žrtve, ni preljub kao prijestup, ni javna izvršenja,[8] te dodaje da Irancima nije potrebna ikakva strana pomoć jer postoji snažni domaći angažman protiv smrtnih kazni u čemu se osobito ističu ženske aktivistice.[8] Filmski kritičar K. Vance navodi i da "nazivanje filma feminističkim obezvrjeđuje značenje tog termina", jer je "jeftin odnosno ponižavajući i smrdi [od Amerike] do Teherana".[14] Auerbach kao kontrast Kamenovanju Soraje M. spominje i niz iranskih filmova koji se realistično bave socijalnim pitanjima i tematikom ljudskih prava,[8] a kritičar R. Nilsen smatra da film o Soraji nema nikakvu dubinu jer ga nije radio Iranac već rođeni Amerikanac.[7]
Povezano uredi
Reference uredi
- ↑ Dickinson, Hilary (24. 5. 2010). „Hollywood comes to Beloit”. Beloit Daily News. Arhivirano iz originala na datum 2014-10-18. Pristupljeno 2015-12-07.
- ↑ „The Stoning of Soraya M. (2008)”. New York Times. 2010.
- ↑ „The Stoning of Soraya M. (2009)”. Box Office Mojo. 24. 11. 2009.
- ↑ 4,0 4,1 „Quotes from The Stoning of Soraya M.”. IMDb. Pristupljeno 17. 2. 2013.
- ↑ „Cast for The Stoning of Soraya M.”. IMDb. Pristupljeno 17. 2. 2013.
- ↑ „Cast for The Stoning of Soraya M.”. The Stoning. Arhivirano iz originala na datum 2016-01-01. Pristupljeno 17. 2. 2013.
- ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 (en) Nilsen, Richard (16. 7. 2009). The Stoning of Soraya M.. Phoenix, Arizona: The Arizona Republic. ISSN 0892-8711.
- ↑ 8,00 8,01 8,02 8,03 8,04 8,05 8,06 8,07 8,08 8,09 8,10 (en) Auerbach, Elise (24. 6. 2009). Sensationalist Film Exploits Human Rights Issue in Iran. New York: The Huffington Post.
- ↑ 9,0 9,1 9,2 9,3 9,4 9,5 (fa) Fars News (27. 10. 2013). !مرد غربی؛ منجی زن مسلمان ایرانی. Tehran: Fars News Agency. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-04. Pristupljeno 2015-12-08.
- ↑ 10,0 10,1 10,2 (en) Kellner, Douglas (2010). Cinema Wars: Hollywood Film and Politics in the Bush-Cheney Era. Chichester, West Sussex, U.K.; Malden, Massachusetts: Wiley-Blackwell. str. 128-129. ISBN 9781405198233. OCLC 401164243.
- ↑ 11,0 11,1 11,2 11,3 11,4 (en) Morris, Wesley (26. 6. 2009). Stoning of Soraya M.. Boston: The Boston Globe. ISSN 0743-1791.
- ↑ 12,0 12,1 12,2 (en) Daryaee, Touraj (2. 2. 2011). The Movie Iranium & the Israeli War Propaganda. Irvine, California: Dr. Touraj Daryaee. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-06. Pristupljeno 2015-12-08.
- ↑ 13,0 13,1 13,2 (en) Simons, Suzanne (2009). Master of War: Blackwater USA's Erik Prince and the Business of War. New York: HarperCollins. str. 253. ISBN 9780061651359. OCLC 262884160.
- ↑ 14,0 14,1 14,2 14,3 (en) Vance, Kelly (24. 6. 2009). Hysterical Society. Oakland, California: East Bay Express.
- ↑ 15,0 15,1 (en) Montalbano, Dave (2010). The Adventures of Cinema Dave in the Florida Motion Picture World. Bloomington, Indiana: Xlibris Corporation. str. 536. ISBN 9781450023962. OCLC 877848326.
- ↑ 16,0 16,1 (en) Stuart, Jan (26. 6. 2009). The Stoning of Soraya M.. Washington, DC: The Washington Post. ISSN 0190-8286.
- ↑ 17,0 17,1 (fa) Huseini, Omid (13. 9. 2008). !سنگسار مردم ایران در هالیوود. Tehran: Ahestan. Arhivirano iz originala na datum 2016-11-26. Pristupljeno 2015-12-08.
Literatura uredi
- (fa) Bicharanlou, Abdullah (2012). Baznamaji-je Iran va Islam dar Halivud [Iran i islam u Hollywoodu]. Tehran: Pižuhišag-e Farhang, Hunar va Irtibatat, Vizarat-e Farhang va Iršad-e Islami. ISBN 9786005818444. OCLC 877883601.
Vanjske veze uredi
- Kamenovanje Soraje M. na sajtu IMDb