Kalmički budistički hram u Beogradu

Kalmički budistički hram, poznat i kao Kalmički dom, je bilo zdanje kalmičkog naroda koje je postojalo u Beogradu između 1929. i 1940. godine. Smatra se jednim od prvih budističkim hramova u Evropi[1], posle budističkog hrama u Sankt Peterburgu, podignutog 19091915.

Kalmički budistički hram u Beogradu.

Istorijat uredi

Previranja u svetu u prvoj polovini XX veka dovela su do raseljavanja preseljenja čitavih etničkih grupa. Tako se između 1920. i 1944. godine u Beogradu našao veliki broj Kalmika. Prvi Kalmici izbeglice su stigli u Srbiju početkom aprila 1920. godine i bilo ih je nekoliko desetina. Druga, i daleko najbrojnija kalmička grupacija (oko 300 izbeglica) prispela je u Srbiju krajem 1920. godine. U celom tom periodu od 1920. do kraja 1923. godine u Srbiju je stiglo ukupno 450–500 Kalmika. Glavnina kalmičkih izbeglica (300–400) nastanila se u Beogradu, formirajući tako najveću kamičku koloniju u Evropi.[2] U Beogradu su se većinom nastanili u prigradskom selu Mali Mokri Lug.[3] U početku su izazivali opštu radoznalost, i stanovnici Malog Mokrog Luga su ih nazvali Kinezi.

Sa kalmičkim izbeglicama u Srbiju je stiglo i nekoliko njihovih sveštenika. Najstariji po godinama i svešteničkom činu bio je bakša Gavi Džimba (Mančuda) Borinov.[4] Svoju prvu bogomolju u Beogradu Kalmici su uspostavili u septembru 1923. godine u dve iznajmljene sobe u ulici Vojislava Ilića br. 47 (ta kuća i danas postoji)[5]. U tim prostorijama hram se nalazio do kraja 1925. godine kada je premešten u Metohijsku ulicu br. 51. aprila 1928. godine formiraju Kalmičku koloniju. Za predsednika je izabran bivši pukovnih ruske vojske Abuša Aleksejev, koji će zajedno sa budističkim starešinom bakšom Mančuda Borinovim pokrenuti akciju za izgradnju budističkog hrama u Beogradu.[6] Na zemljištu koje ima je dao beogradski industrijalac, Miloš Jaćimović (1858–1940), Kalmici su izgradili budistički hram, koji je završen 1929. godine. Svečano osvećenje hrama, prvog i jedinog takve vrste u Evropi, obavljeno je 12. decembra 1929. godine. Ceremoniju osvećenja novog hrama su obavili bakša Namđal Nimbušev, duhovni vođa Kalmika u izgnanstvu, koji je za tu svečanu priliku doputovao iz Pariza i bakša beogradski Umaljdinova, uz asistenciju dvojice sveštenika.[7] Beograd može da bude ponosan... pisao je 1939. godine u Beogradskim opštinskim novinama dr Stevan Popović, dobar poznavalac Kalmika.[8] Ubrzo po izgradnji, hram je postao obeležje Beograda i jedna od njegovih znamenitosti.[9] U Vodiču kroz Beograd objavljenom 1930. godine nailazi se na odrednicu o hramu, a godinu dana kasnije ulica u kojoj se hram nalazio dobija novo ime: Budistička ulica (danas Budvanska). Kada je dom sagrađen i počeo da funkcioniše, ubrzo potom formiran je i Budistički duhovni savet koji je bio spona među svim mesnim Kalmicima.[10] Prilikom proslava većih budističkih praznika dolazili su i Kalmici iz drugih delova Srbije. Ubrzo su uspostavljene veze za engleskim društvom Maha Bodhi Society i drugim sličnim organizacijama i udruženjima. U hramu su držani časovi kalmičkog jezika i budističke veronauke. Kalmička princeza Nirdžidma Torgutska je posetila beogradski hram 20. septembar 1933. Beogradskom hramu su i dalje nedostajali mnogi bogoslužbeni predmeti koje nije bilo moguće nabaviti u Evropi, pa je preko poslanika Japana u Bukureštu iz Tokija stigao veliki bronzani kip Bude, čije je osvećenje izvršeno 25. marta 1934. godine. Pola godine po osvećenju Budine statue, beogradski budisti su održali pomen kralju Aleksandru, ubijenom u atentatu prilikom zvanične posete Francuskoj. 1935. godine je preduzeta rekonstrukcija hrama, čime je hram proširen za još 38 kvadratnih metara.[11] Nakon nekog vremena, i gradske vlasti su počele novčano da pomažu sveštenstvo. Proslava desetogodišnjice izgradnje hrama održana je 23.11. 1939. Novčana pomoć gradske vlade im je ukinuta 1942. godine kao licima nesrpske nacionalnosti.[12]

U borbama za oslobođenje Beograda (12–16. oktobar 1944.) koje su se vodile u neposrednoj blizini, delimično je porušen gornji deo kalmičkog hrama. Beogradska kolonija Kalmika je prestala da postoji 1944. godine kada su njeni članovi izbegli u Nemačku, a kasnije u SAD. Nakon rata, nove vlasti su smatrale da je beogradski budistički hram izgubio razlog za postojanje jer je ostao bez vernika i bez relikvija, pa su 1950. srušili kupolu hrama a prizemlje pretvorili u dom kulture. Kasnije je u toj zgradi prostorije imao Socijalistički savez radnog naroda. Na kraju je zgradu preuzela radna organizacija Budućnost koja je hram porušila, a na njegovim temeljima podigla dvospratnu zgradu u koju je uselila svoj servis Hlađenje.[13]

Danas u Beogradu više ne postoji kalmička zajednica niti budistički hram.

Izvori uredi

Literatura uredi

  • John D. Prince: "A Note on Kalmucks in Belgrade", American Anthropologist (1928), pp. 341-345
  • Josip Suchy: "Na obisku pri budistih", Jutro, br.171, 1932.
  • Stevan Popović: "Beogradski Kalmici", Beograd, Beogradske opštinske novine, br.12,1939.
  • Hemut Klar: "Kalmucks and the Wheel", London, The Middle Way, 29, 3, 1954.
  • Helmut Klar: "Die Kalmücken und ihr Tempel in Belgrad und München", Bodhi Baum, 5, 1/1980
  • Olga Latinčić: "Budistički hram u Beogradu", Arhivski pregled, Beograd, 1-2/1982
  • Zmago Šmitek: "Kalmička zajednica u Beogradu", Kulture Istoka, 25/1990
  • Arash Bormanshinov: "Prvi budstički hram u Evropi"; Elista, Šambala, 5-6/, 1997.
  • Toma Milenković: "Kalmici u Srbiji (1920 -1944)"; Beograd, 1998.

Vidi još uredi

Spoljašnje veze uredi