Jugoslovenska politička emigracija u Sovjetskom Savezu

Jugoslovenska politička emigracija u Sovjetskom Savezu 1920-ih i 1930-ih godina se sastojala uglavnom od članova Komunističke partije Jugoslavije i njihovih simpatizera koji su zbog policijskog progona izbegli iz Kraljevine Jugoslavije.

Centralni komitet KPSS u Moskvi početkom 20. veka.
Moskovski gradski narodni univerzitet.

KPJ je svoje članove, da bi ih zaštitila od progona režima, slala u SSSR. Sovjetski Savez je bio nada i utočište za sve progonjene jugoslovenske komuniste poslije objave Obznane (1920), Zakona o zaštiti države (1921) i šestojanuarske diktature 1929. godine.[1] Istovremeno odlazak komuniste ilegalca u SSSR smatrao se najvećom nagradom i čašću.[2]

Tokom Staljinove čistke, gotovo svi pripadnici jugoslovenske političke emigracije su ubijeni.

Jugosloveni u Oktobarskoj revoluciji uredi

Međuratna emigracija 1920-ih i 1930-ih uredi

 
Milicija na konjima u Moskvi 1920-ih
 
Moskovski GUM 1930-ih.
 
Vladimirska kapija na Lubjanskom trgu 1930-ih.
 
Stambeni kvart u Moskvi 1938. godine.

Što je to značilo za jednog revolucionara? U najtežim časovima, u tmurnim noćima beskraj-nog isljedničkog ispitivanja i zlostavljanja, u danima ubitačne samoće u ćelijama i zlostavljanja, nas je uvijek držala vjera da sve ove muke nisu uzaludne, da ipak postoji jedna snažna, moćna zemlja, istina daleko od nas, u kojoj su ostvareni svi oni ideali za koje smo se borili. Bila je to za nas prva domovina radnika u kojoj je poštovan rad čovjeka, u kojoj vladaju ljubav, drugarstvo, iskrenost.[2]

– Josip Broz

Nakon donošenja Obznane i zabrane Komunističke partije u Jugoslaviji 1920. godine, na stotine komunista je izbjeglo u SSSR.[3] Emigranti iz Jugoslavije su pretežno bili radikalni levičari i revolucionari.[4]

Prema evidenciji jugoslovenske policije, najmasovniji odlazak komunista u emigraciju u SSSR bio je u razdoblju od 1925—1931. godine. To je vrijeme duboke ilegalnosti rada KPJ, vrijeme 6-to januarske diktature kralja Aleksandra i najžešćeg pritiska policije na radnički i komunistički pokret.[2] Međutim, mnogi emigranti su po dolasku bili razočarani Rusijom, zbog čega je partijsko vođstvo počelo posebno pripremati one koji odlaze. Rodoljub Čolaković piše da mu je Gorkić rekao prije njegovog odlaska u Moskvu:

Sigurno si čitao dosta o petogodišnjem planu i njegovim rezultatima. To je velika pobjeda od istorijskog značaja, ali treba unaprijed znati, život je u SSSR-u težak, od njegovih trudbenika tražena su i danas se traže velika odricanja. Neki naši ljudi, načitavši se razne propagandističke literature i romana, neprijatno se iznenade kad dođu u Rusiju i vide kako je život tamo pun lišenja, velika stambena kriza, nestašica životnih namirnica i uopšte robe za široku potrošnju. Na sve to moram biti spreman a i sposoban da razumijem, jer industrijalizacija guta ogromna sredstva koja je moguće dobiti samo na račun životnog standarda.[2]

Komunisti emigranti su uglavnom tražili opravdanja da je sve što ne valja u SSSR-u nasljeđe carističke tiranije.[5] Neki su vremenom postali sve nezadovoljnijih servilnom i birokratskom atmosferom u Moskvi, pa su pristupili sovjetskoj opoziciji 1920-ih, kao Ante Ciliga i drugi.[4] U februaru 1929. godine Kominterna je sazvala skupštinu kako bi "pacifikovala" Jugoslovene u Moskvi, ali oni su odbacili predloženu rezoluciju sa ogromnom većinom od 90 glasova protiv, naspram 5 za, osudivši ponašanje rukovodstva KPJ u Moskvi.[4]

Austrijski komunista koji je radio sa Jugoslovenima Karlo Štajner piše da su emigranti u Moskvi živeli prilično izolovano i da im je bilo teško uspostaviti osobne veze sa Rusima:

Krug naših poznanika sastojao se od emigranata iz raznih zemalja Europe koji su živjeli u Moskvi. [...] Imao sam vrlo malo privatnih veza s ljudima s kojima sam radio. Teško je bilo naći Rusa koji bi se usudio da s inostrancem održava privatne veze. Inostrani komunisti i ruski komunisti sastajali bi se samo na partijskim sastancima.[5]

Sovjetski građani bojali su se stranaca, zbog čega su ih rijetko pozivali k sebi u goste i s njima prijateljevali. Tome je bila kriva kontrola od strane državne sigurnosti i anketa koju su sovjetski građani morali ispunjavati i u kojoj je bilo obavezno pitanje o vezama sa inozemcima.[6]

Tokom Staljinove čistke, politički emigranti su postali posebno sumnjivi. Od oko 900 Jugoslovena komunista u SSSR-u, najmanje 800 je uhapšeno, od čega je samo oko 40 preživelo sovjetske gulage.[7]

Više stotina funkcionera i emigranata brojne jugoslavenske kolonije u Moskvi tako je tih strašnih godina desetkovano da Tito, otputovavši 1936. u Pariz, prilikom regrutiranja dobrovoljaca za međunarodne brigade koje su imale poći u pomoć ugroženoj španjolskoj republici, nije se mogao nadati nikakvom odazivu iz Moskve.[1]

– Ruth von Mayenburg, austrijska komunistkinja i obavještajka Crvene armije koja je tada živela u Moskvi

U Španjolsku je otputovalo iz SSSR-a 78 jugoslavenskih dobrovoljaca.[1] Neki od njih, kao Vladimir Ćopić, su kasnije pozvani nazad i likvidirani u Moskvi.

IB-ovska emigracija uredi

Glavni članak: Informbiro

Povezano uredi

Reference uredi

Vanjske veze uredi