Jugoslavenska ekspedicija na Tian Shan 1987.

Jugoslavenska ekspedicija na Tian Shan 1987 bila je dio višegodišnje tradicije u posjetama jugoslavenskih alpinista Sovjetskom Savezu. Sve je počelo sa Kavkazom a nastavilo se Pamirom, na kojem se dostižu visine od 7.000 m. Većina jugoslavenskih himalajaca prva iskustva sa visokim planinama sticala je na Kavkazu i Pamiru, pa su se ti pohodi smatrali kao neka vrsta ekspedicijske škole.[1]

Vrh Slobodna Koreja (4.777,6 m)
Vrh Semjonova Tjanšanskog

Tian Shan je planinski lanac, dug više od 2.400 kilometara, na granici između Kirgistana (nekadašnje Kirgiske SSR u Sovjetskom Savezu) i Kine. Okružen je pustinjom Kazahstan na sjeverozapadu, Takla Mahan na jugu i Gobi na istoku, tako da ni jedna rijeka koja izvire na Tian Shanu ne dopire do mora. Naziv Tian Shan potiče iz kineskog jezika i znači Nebeske planine. Dio lanca naziva se Kirgiski hrbat.

Organizacija pohoda povjerena je Planinarskom savezu Hrvatske. Vođa je bio Branko Puzak. Ekspediciju je sačinjavalo 15 alpinista iz:

  1. SR Hrvatske (8): Snježana Bilač, Nives Boršić, Davor Butković, Berislav Mokos, Vlado Paušić, Edvard Retelj, Branko Šeparović
  2. SR Slovenije (3): Drago Frelih, Andrej Gradišnik, Robert Jamnik
  3. SR Srbije (2): Zoran Bogdanović, Radoslav Milojević
  4. SR Bosne i Hercegovine (2): Dragan Ilić, Željko Rudan

Ekspedicija je krenula 2. jula avionom iz Beograda do Moskve, a sutradan u Biškek (tadašnji Frunze), glavni grad Kirgistana. Nakon toga autom su se prebacili do stalnog alpinističkog logora Ala Arča i na kraju još tri sata do svog logora odakle su išli na uspone. Povratak je bio 21. jula letom iz Moskve. Cilj je bio alpinistički usponi po stijenama Kirgiskog hrbata sa vrhovima: Semjonov Tjanšanski (4.895 m), Korona (4.860 m), Slobodna Koreja (4.777,6 m), Ishatelj, Teke Tor i Boks.

Usponi uredi

Ekspediciju je pratilo loše vrijeme. Od 14 dana samo je prvi dan bio sa lijepim vremenom. Puno im je pomogla činjenica da je ovdje 1985. godine bila slovenačka ekspedicija koja je izdala knjižicu o svom pohodu sa brojnim fotografijama. Ispenjali su ukupno 17 različitih smjerova (39 čovjek-smjerova), od toga 8 prvenstvenih i jednu prvenstvenu varijantu.

Dvije ženske članice, nakon povratka sa uspona na Vrh Semjonov Tjanšanski (4.895 m), na snježnom polju, udarila je lavina, povukla u dubinu 300 metara i izbacila na rub žlijeba, bez posljedica.[2]

Reference uredi