Jugoslavenska alpinistička škola u Nepalu

Šerpe su mali narod koji živi u Nepalu, u srcu Himalaja. Čine svega 0,60% nepalskog stanovništva. Vjekovima su bili putnici trgovci. Kad su se u Himalajima počele javljati alpinističke ekspedicije, brzo su preorijentisali. Postali su pratioci u svim himalajskim ekspedicijama, čija je ekspanzija počela nakon prvog uspona na Mount Everest 1953. god. (Edmund Hillary i Tenzing Norgaj)

Šerpa nosač

Postali su vodiči kroz nepoznate predjele, pomoćnici u baznim logorima i nosači opreme do visinskih logora. Neki od njih, popevši se na vrhove, pronijeli su slavu malog naroda Šerpa širom svijetu. Nepalske vlasti su brzo zaključili da će Šerpe ostati bez posla ako ne budu naučili kako se sigurno, pouzdano i samostalno kreće po najtežim vrhuncima. Još 1968. god. slovenački planinari su konstatovali da Šerpe ne znaju nataknuti dereze niti upotrebljavati cepin.[1]

Početko 70-ih godina XX vijeka Nepal je zatražio od Međunarodne unije planinarskih saveza (UIAA) da se u Himalaji izgradi škola za planinske vodiče. Razvijene zapadne zemlje su pristale, uz nadoknadu svih troškova. To ta nerazvijena zemlja nije mogla platiti.[2]

Na inicijativu Aleša Kunavera, tada jednog od najpoznatijih himalajaca, Jugoslavija je pomoću fonda solidarnosti sa nerazvijenim zemljama izgradila školu alpinizma u gornjem dijelu doline rijeke Marsyandi. To je područje iz lanca Anapurni, kod sela Braga i Manang. Čitav projekat izgradnje vodio je Kunaver, koji je u to vrijeme bio predviđen za vođu jugoslavenske ekspedicije na Mount Everest. Odlučio se za angažovanje na izgradnji škole, prve takve vrste u Nepalu, što je obrazložio riječima: Everest je cilj, škola je poslanstvo. Pokrovitelj izgradnje bio je jedan od nepalskih prinčeva i direktor za nacionalni plan.

Prvi kurs završen je 1979. god. Svečano otvaranje bilo je 1980 uz prisustvo nepalskog premijera i Nepalskog planinarskog saveza.

Instruktori u školi bili su najprije slovenački alpinisti: Aleš Kunaver, Jernej (Nejc) Zaplotnik, Bojan Pollak, Zvone Korenčan i Stane Belak, a kasnije i Darko Merljak, Željko Gobec, Drago Baruškin, Branimir Predović i Vladimir Mesarić iz Hrvatske. Uvježbavala se upotreba planinarske penjačke opreme, prva pomoć, orijentacija, organizacija akcije spašavanja, organizacija ekspedicije, ishrana i zaštita okoline. Tečaj se završavao usponom na neki od vrhova visine 6.000 m. Do novembra 1984. školu je završilo oko 150 tečajaca, uglavnom profesionalnih visinskih nosača na ekspedicijama ili trekinzima (putovanje pješice, planinarenje).[3]

Punih 35 godina škola je bila u slovenskim rukama. U njoj je radilo 43 instruktora i 14 medicinskih radnika. Saradnja između Planinskog saveza Slovenije i nepalske planinske organizacije je prekinuta 2013. god. Od tada školu vode samostalno nepalski instruktori, od kojih je većina nekadašnjih polaznika škole.

ReferenceUredi