Jozo Laušić
Jozo Laušić (Kreševo, župa Radobilja kraj Šestanovca, 16. siječnja 1936. – Zagreb, 29. travnja 2002.) bio je hrvatski književnik, romanopisac, esejist, dramski pisac i novinar.
Životopis uredi
U rodnom Kreševu je išao u osnovnu školu i u obližnjem Šestanovcu. Srednje školovanje je imao u Splitu, gdje je pohađao klasičnu gimnaziju. Studirao je u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao je komparativnu književnost.
Radio je kao suradnik u časopisima, splitskom "Vidiku" i zagrebačkoj "Republici", novinar u "Vjesniku" te je bio korektorom, znanstvenim suradnikom i urednikom u izdavačkoj kući "Naprijed".
Najviše je pisao romane, radio-drame, pripovjednu prozu, članke, kritike, eseje. Radio je i adaptacije djela drugih književnika ("Kratki izlet" Antuna Šoljana.
Njegov prvi rad je bila novela objavljena u splitskom "Vidiku", gdje je bio dijelom prvog naraštaja književnika okupljenog oko tog časopisa. U istome su u to vrijeme djelovali i tiskali svoja djela Mate Ganza, Igor Zidić, Zvonimir Mrkonjić, Tonči Petrasov Marović, Zvonimir Buljević, Vjeran Zuppa i Igor Mandić.
Njegovi romani čine pentalogiju, nadovezuju se jedan na drugoga, ali mogu se čitati i samostalno, odvojeno.
U svojim romanima opisiva svijet i sudbine ljudi iz Zagore, s time što mu se radnje i odvijaju uglavnom u Zagori, pridružujući se time krugu kojem su pripadnici i Dinko Šimunović, Mirko Božić i Vjekoslav Kaleb.
O njegovom radu su pisali i drugi književnici, a bio je i temom broja časopisa "Republika".[1]
Bio je članom Uprave Društva hrvatskih književnika (ondašnjeg "Društva književnika Hrvatske") koja je 13. rujna 1989. pismom Udruženju književnika Srbije oštro reagirala na velikosrpske izjave čelnih ljudi tog udruženja - Matije Bećkovića i Dobrice Ćosića. Istodobno, ista Uprava DKH je obznanila Izjavu o napadajima na državnost i teritorijalni integritet SRH (kao reakcija na intervjue Dobrice Ćosića i Isakovića u kojemu su doveli u pitanje državno-pravnu opstojnost Hrvatske), u kojoj su tražili od Sabora SRH i Predsjedništva SRH da se "nedvosmisleno i odlučno izjasne o navedenim istupima".[2]
Djela uredi
- romani:
- Kostolomi (1960.),
- Opsada (1965.)
- Samostan (napisan 1971., policijski razvaljen tiskarski slog 1973.), (2000.)
- Bogumil (1983.)
- Jaram (1988.)
- Klačina (1970., 2. inačica 1989.)
- Sutoka (1996.)
- radiodrame:
- Magarac (1976.), izvedena 25. studenog 2007. u emisiji "Panoptikum" 2. programa Hr. radija
- Pemzija (1976.), izvedena u emisiji "Panoptikum" Radio-Zagreba
- Zubalo (1976.)
- Lovci, farsa, (1984.)
- Spomenik, TV-monodrama, uprizorena u Imotskom, na pozornici Narodnog sveučilišta
- Izbavitelj (1991.)
- novele:
- Susret (1954.) (objavljena u časopisu "Vidik")
- drame:
- Bogotvorci (1991.)
Nagrade uredi
Dobitnik je godišnje nagrade "Vladimir Nazor" za književnost 1996. godine.
1960. godine je njegov roman "Kostolomi" bio u najužem krugu za NIN-ovu nagradu za roman godine.
Izvori uredi
- ↑ Donat, Branimir. Paralelne povijesti : sudbina romana "Samostan" Joze Laušića., Oko 21 (18. listopada 990), 33.
- ↑ Članak u "Vjesniku" od 16. srp 2001.[mrtav link] Nedjeljko Fabrio: Kratka kronika grešnosti Društva hrvatskih književnika
Eksterni linkovi uredi
- Matica hrvatska - Knjige Jozo Laušić - Samostan
- Članak u "Vjesniku" Arhivirano 2004-10-26 na Wayback Machine-u od 28. kol 2002.
- In memoriam u "Slobodnoj Dalmaciji" od 3. svibnja 2002. Jakše Fiamenga