Josip Buturac

Josip Buturac (Grabarje kod Požege 14. studenog 1905. - Lovrečina Grad 5. listopada 1993.) bio je povjesničar, crkveni povjesničar, arhivist i crkveni pisac. Brat je hrvatskog crkvenog pisca, crkvenog glazbenika i građevinskog inženjera Lojze Butorca. (Građevinar, crkveni glazbenik i pisac. Glas Koncila 51 (1956), 18.12.2011.)

Osnovnu školu polazio je u Ruševu, gimnaziju u Požegi, Travniku i Zagrebu, gdje je 1925. u Nadbiskupskoj gimnaziji maturirao. Studij teologije završio je u Zagrebu, od 1934. do 1936. studirao je na povijesnom fakultetu Papinskog sveučilišta u Rimu (Pontificia universitas Gregoriana). Od 1936. do 1939. slušao je hrvatsku povijest i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1944. tezom Katolička crkva u Slavoniji za turskog vladanja.

Objavio je niz rasprava, članaka, ocjena i samostalnih djela s područja crkvene i nacionalne povijesti te arhivistike. U povijesnim radovima Buturac je obrađivao teme iz crkvene i kulturne povijesti, zalazeći u povijesno-topografske, toponomastičke, migracijske i druge demografske pojave u prošlosti, posebno u pitanja nataliteta i mortaliteta u pojedinim regijama. Među radovima iz toga područja ističe se opsežno djelo Stanovništvo Požege i okolice od 1700-1950 (Zagreb 1967.). Nakon svog rodnog požeškog kraja Josip Buturac najviše je pisao o Vrbovcu i njegovoj okolici.

Iako njegove tekstove ne obilježuje izrazito zanimanje za neko povijesno razdoblje, ipak su najbrojniji oni u kojima obrađuje poglavlja od 17. do sredine 19. st., većinom utemeljeni na neobjavljenoj arhivskoj građi. Znatni su također njegovi prilozi hrvatskoj arhivističkoj literaturi, posebno crkvenoj arhivistici.

Od 16. studenog 1966. pa do svoje smrti 5. listopada 1993. Josip Buturac živio je kao duhovnik samostana milosrdnica u Lovrečina Gradu.