Otvori glavni meni

Josip Birkić (Semeljci, 24. 9. 1971), vojnik (regrut) Jugoslovenske narodne armije (JNA) i jedan od žrtava neprocesuiranog ratnog zločina tokom desetodnevnog rata u Sloveniji 1991. godine.

Josip Birkić
Biografski podatci
Datum rođenja 24. septembar 1971. (1971-09-24) (dob: 48)
Mjesto rođenja Semeljci, SFR Jugoslavija
Nacionalnost Hrvat
Vojna karijera
Godine u službi 1989 - 1991 (JNA)
1995 - 1995 (HV)
Čin Vojnik JNA.jpg Vojnik
Ratovi Rat u Sloveniji
Rat u Hrvatskoj
Vojska Logo of the JNA.svg Jugoslavenska narodna armija
Seal of Armed Forces of Croatia.png Hrvatska vojska
Rod vojske KoV JNA.JPG Kopnena vojska JNA
Hkov.jpg Hrvatska kopnena vojska
Jedinice 52. korpus JNA - Priština
31. korpus JNA - Maribor

Sadržaj/Садржај

BiografijaUredi

 
Tenkovi 31. korpusa JNA - Maribor na graničnom prijelazu kod Nove Gorice. Tenk Josipa Birkića se nalazi u sredini, obavijen dimom nakon što je pogođen protivoklopnom raketnim bacačem M79 Osa. U tom trenutku Birkić i trojica regruta (članovi posade) su se nalazili u tenku.

Josip Birkić je rođen 24. 9. 1971. godine u selu Semeljci nedaleko od Đakova. Kao 18-godišnji mladić bio je na odsluženju vojnog roka u Skoplju u sastavu 52. korpus JNA - Priština (prištinski korpus). Na početku sukoba u SR Sloveniji, 26. 6. 1991, Birkić i ostali regruti JNA su iz vojarne 52. korpusa u Skoplju, u noći i pod uzbunom, prebačen avionima u SR Sloveniju. Nisu znali što se događa, nije bilo radija, televizije i novina. Starješine su im rekle da se SR Slovenija želi odcijepiti od SFR Jugoslavije, da se Talijani grupiraju na granici, te da je njihov zadatak čuvanje granice kod Nove Gorice. U Birkićevoj skupini su uglavnom bili "golobradi" regruti iz skoro svih republika SFR Jugoslavije; Slovenci, Hrvati, Muslimani, Srbi, te par starješina.[1] 25 pripadnika (regruta) 52. korpusa su se smjestili na graničnom prijelazu Italije i SFR Jugoslavije (SR Slovenije) u samom centru Nove Gorice, gdje su došli sa četiri tenka. Po zauzimanju položaja nisu imali ikakve nakane da borbeno djeluju.[1][2][3] Birkić i ostali su bili stavljen pod komandu 31. korpusa JNA - Maribor. Prvi dan stanje na terenu je bilo mirno, Birkića su jedino iznenadile provokacije civila koji su njega i ostale regrute JNA nazivali četnicima. Prenoćio je u tenku M-84. 28. 6. 1991. godine, Birkić se sa ostalim regrutima odmarao u tenku kada je bez najave nastao pakao. Teritorijalna odbrana Slovenije (TO) je ničim izazvana iz svih mogućih oružja napala pripadnike 52. korpusa. Birkićev tenk je bio pogođen protivoklopnom raketnim bacačem M79 Osa.[1] Dok je tenk gorio, Birkić se pri izvlačnju držao za gorući tenk, te su mu pritom skroz izgorile ruke, dlanovi, šake, mišići i svo ostalo tkivo. Izgorila su mu leđa, koljena, lice i kosa.[4] Jedva je napustio gorući tenk, iz kojega su se zapaljeni uspjeli izvuči i ostala trojica regruta; Suad Husičić iz Žepča, koji je pritom pogođen u nogu, Vehdin Čosić iz Jablanice i Željko Rajić iz Vojnića. Iako nenaoružani i ranjeni, Birkića i ostalu trojicu regruta je vani dočekala rafalna paljba slovenske TO. Nisu pružali otpor, samo su se pokušavali spasiti. Međutim paljba po ranjenim regrutima JNA nije prestajala. Birkić se u šoku pod paljbom valjao po tlu da ugasi plamen koji ga je zahvatio.[1] Sa uzdignutim rukama, sa kojih mu je visjela opečena koža, Birkić se uspio dovući do neke kuće (zgrade) i pokraj nje se sakriti.[4] Tu je zatekao još dvojicu regruta.[1][4] Slovenska TO je i dalje pucala po njima. Regrut do Birkića je bio pogođen u prsa i pred njegovim očima je umro, dok je drugi regrut pri toj paljbi bio pogođen u nogu.[1][4] Birkić i preostali regrut su zazivali pomoć i vikali da se predaju.[1] No, slovenski teritorijalci su ponovno otvorili vatru.[5] U zatišju koje je uslijedilo nastavili su vikati i tada je do njih došao civil u kratkim hlačama i papučama.[1][5] Uperio je pušku u Birkića i ranjenog regruta do njega koji su potom podigli ruke u vis.[1] Tek kada je vidio da ne pružaju otpor, pomogao im je da uđu u vozilo Hitne pomoći.[5] Pucnjava na Birkića i ostale regrute je trajala nešto manje od sat vremena[6] (prema nekim izvorima i oko dva sata).[3] Prilikom transporta u kolima hitne pomoći, Birkić je putem vidio poginule i ranjene kolege, njih oko 25.[1][3] U bolnici u Ljubljani su mu ustanovili opekline na 85 posto tijela.[1][6] Liječnici su dobro postupali s njim i ostalim regrutima. Birkić je u bolnici proveo mjesec dana, te je nakon toga imao više plastičnih operacija i rekonstrukcija.[1] Josip Birkić je danas 70 postotni invalid koji nema pravo ni na mirovinu, živi od samo 2.600 HRK (invalidnine i privremene naknade), otac je dvoje djece, supruga mu je nezaposlena, a zbog događaja u Sloveniji dan-danas trpi psihičke i fizičke posljedice.[1][5]

Iako vojno nesposoban i odbijen od strane Hrvatske vojske (HV), Birkić je 1995. godine sam otišao na prvu liniju u Šodolovce gdje su ga primili u HV u kojoj je proveo pet mjeseci. Birkić kaže da je htio dati nešto za Hrvatsku, te da ga je bila sramota, pošto su mu vršnjaci iz rodnog mjesta većinom bili u HV-u.[1]

Godine 2006. Josip Birkić je ustvrdio da su slovenske snage počinile ratni zločin i prekršile međunarodno humanitarno pravo. Slovenski helsinški odbor odbor je iste godine u Zagrebu najavio da će preko hrvatskog državnog odvjetništva tužiti Republiku Sloveniju zbog ratnog zločina nad Birkićem i ostalim regrutima JNA.[7][6]

CitatiUredi

  „Drugoga dana popodne odjednom smo napadnuti, tenk u kojem sam bio je pogođen i jedva smo iz njega izvukli žive glave. Na meni je sve gorjelo pa sam legao na zemlju i pokušao ugasiti odjeću. Unatoč tome, pripadnici slovenske Teritorijalne obrane su pucali po nama u namjeri da nas ubiju. Ubrzo sam ipak uspio ustati i sakriti se iza obližnje zgrade gdje su već bila dva vojnika. Slovenci su i dalje pucali, a mi smo, kada su napokon prestali, vikali da se predajemo. No, oni su ponovno otvorili vatru.[5]
(Josip Birkić, 2006. godine)
  „Vidio sam poginule i ranjene kolege dok su nas vodili u bolnicu. Poslije sam ih vidio još, i u bolnici u Novoj Gorici i poslije u Ljubljani, listom dečki poput mene, regruti. Pa zar to nije ratni zločin, što smo mi ikome bili krivi?! Ima li Haaga za one koji su nam to učinili, ondje bi im trebalo suditi.[1]
(Josip Birkić, 2006. godine)
  „Mislim da je počinjen veliki zločin prema meni i mojim kolegama od strane Teritorijalne obrane Slovenije za koji do sada nitko nije odgovarao, a trebao bi. Sa 18 godina sam postao invalid i moje tijelo je puno ožiljaka i zato odgovorni moraju snositi posljedice.[6]
(Josip Birkić, 2006. godine)
  „Bili smo djeca, regruti, i nad nama je počinjen zločin za koji nitko ne odgovara. Proživio sam užas i ostario preko noći. Ne znam tko mi je više kriv, Slovenci, JNA ili oni iz Hrvatske koji su me tada (kad je već vladao HDZ) poslali u vojsku, a danas rade isti posao. Ničiji sam, ujeo vuk magarca.[1]
(Josip Birkić, 2006. godine)

PovezniceUredi

ReferenceUredi

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 Damir Tolj. Zaboravljene žrtve: Ispovijest Josipa Birkića koji je 1991. bio regrut JNA u Sloveniji; PUCALI SU U MENE DOK SAM GORIO.... Slobodna Dalmacija. Arhivirano iz originala na 21. 11. 2014. Preuzeto 21. 11. 2014
  2. Srđan Kusovac; Mirjana Rakela, Ankica Barbir Mladinović, Ivan Katavić (14. 10. 2006). Slovenija 1991. – mogući ratni zločini "politički" zastareli. Radio Free Europe / Radio Slobodna Europa. Arhivirano iz originala na 21. 11. 2014. Preuzeto 21. 11. 2014
  3. 3,0 3,1 3,2 Ante Pavić (27. 4. 2006). Kaznena prijava protiv Slovenije. Nacional. Arhivirano iz originala na 21. 11. 2014. Preuzeto 21. 11. 2014
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 Ankica Barbir Mladinović (27. 4. 2006). Svjedoci tvrde da Beograd zataškava slovenske zločine. Radio Free Europe / Radio Slobodna Europa. Arhivirano iz originala na 21. 11. 2014. Preuzeto 21. 11. 2014
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 U JNA me poslala Hrvatska, zašto me se sada odriče?. Jutarnji list (28. 4 .2006). Arhivirano iz originala na 21. 11. 2014. Preuzeto 21. 11. 2014
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 Hrvat prijavio Sloveniju: Zapaljeni smo bježali, a Slovenci su nas gađali. Jutarnji list (27. 4. 2006). Arhivirano iz originala na 21. 11. 2014. Preuzeto 21. 11. 2014
  7. Stankovićeva izjava pod pritiskom Slovenije. Glas javnosti (28. 4. 2006). Arhivirano iz originala na 12. 9. 2013. Preuzeto 21. 11. 2014