Većina jezika Evrope pripada indoevropskim jezicima. Drugi po redu slijede ugrofinski jezici a nakon njih ostale skupine.

Jezici u Evropi.
Jezici u Evropi 1907.
Pisma u Evropi:
  grčko
Pisma u Evropi 1901.

Od priznatih jezika Evrope njihov broj po državama iznosi: Albanija (7; ukupno 7), Andora (3; ukupno 5), Austrija (9; ukupno 20), Belgija (10; ukupno 29), Bjelorusija (2; ukupno 11), Bosna i Hercegovina (4; ukupno 8), Bugarska (11; ukupno 16), Crna Gora (4; ukupno 4), Češka (10; ukupno 20), Danska (7; ukupno 13), Estonija (2; ukupno 18), Finska (12; ukupno 23), Francuska (23; ukupno 62), Gibraltar (2; ukupno 3), Grčka (14; ukupno 24), Hrvatska (7; ukupno 22), Irska (5; ukupno 5), Island (2; ukupno 2), Italija (33; ukupno 42), Latvija (5; ukupno 13), Lihtenštajn (3; ukupno 4), Litva (4; ukupno 12), Luksemburg (3; ukupno 6), Mađarska (9; ukupno 17), Makedonija (9; ukupno 10), Malta (4; ukupno 4), Moldavija (5; ukupno 13), Nizozemska (15; ukupno 38), Norveška (10; ukupno 20), Njemačka (27; ukupno 69), Poljska (14; ukupno 20), Portugal (8; ukupno 9), Rumunjska (15; ukupno 23), Rusija (evropska Rusija 60, za dva je nepoznat broj govornika; cijela Rusija 100; ukupno 123), San Marino (2; ukupno 2), Slovačka (10; ukupno 13), Slovenija (4; ukupno 10), Srbija (14; ukupno 21), Španjolska (14; ukupnoo 21), Švedska (12; ukupno 30), Švicarska (12; ukupno 26), Turska (evropska Turska 12, za jedan nije poznat nijedan govornika; cijela Turska 34, ukupno 45), Ujedinjeno Kraljevstvo (12; ukupno 56), Ukrajina (13; ukupno 42), Vatikan (1; ukupno 1)[1].

Altajski jezici uredi

Mongolski jezici uredi

Turkijski jezici uredi

Bugarski jezici uredi

Ogurski jezici uredi

Kipčak jezici uredi

Baskijski uredi

Baskijski jezik je izolirani jezik na sjeveru Pirinejskog poluotoka, i kao takav nije povezan s niti jednim od svih navedenih jezika.

Ugrofinski jezici uredi

Ugrofinski jezici su podporodica uraskih jezika.

Sjeverni kavkaski jezici uredi

Sjeverozapadni kavkaski jezici uredi

Sjeveroistočni kavkaski jezici uredi

Malteški uredi

To jesemitski jezik koji se govori na Malti i povezan je s arapskim, ali se piše latiničnim pismom. Kao službeni jezik, njime govori najmanje stanovnika Evropske Unije.

Južni kavkaski jezici uredi

Indoevropski jezici uredi

Većina jezika Evrope su indoevropski jezici. Ova velika porodica jezika razvila se iz jezika koji se govorio tisućama godina prije, a stručno ga se naziva protoindoevropski jezik.

Albanski uredi

Baltički jezici uredi

Keltski jezici uredi

Britonski uredi

Galski uredi

Germanski jezici uredi

Sjeverni gremanski uredi

Zapadni germanski uredi

istočni germanski uredi

Grčki uredi

Italički uredi

Romanski jezici uredi

Romanski jezici su nastali iz vulgarnog latinskog jezika koji se govorio diljem Rimskog carstva.

Iberoromanski jezici i dijalekti uredi
Galoromanski jezici uredi
Italoromanski jezici uredi
Retoromanski jezici uredi
Istočnoromanski jezici uredi

Slavenski jezici uredi

Zapadnoslavenski jezici uredi

Istočnoslavenski jezici uredi

Južnoslavenski jezici uredi

Historija pisama uredi

Pisani sustav u Evropi temelji se na fonografsko-abecednom načelu. Njegov izvor je sjevernosemitski(2000-1700 pr.Kr.), zatim prenesen u Evropu preko Grka i od tamo predstavljen Rimljanima u 6. stoljeću pr.Kr. Latinski se alfabet razvio na nekoliko načina. U srednjem vijeku, karolinška minuskula bila je najvažnija varijacija latinskog pisma. Iz nje su se razvile dvije grane : gotička koja se upotrebljavala u Njemačkoj i talijansko-antičko-latinska koja se i danas upotrebljava. ( U Irskoj se upotrebljava i posebni irski tip.)

Neke nacije Evrope su i prije toga razvile svoja vlastita pisma, npr. Germani su upotrebljavali rune (3.do 17. st.).

Jezici po evropskim državama :

1. Albanija (7; ukupno 7): gegijski jezik (1,800.000; 2007.), toskijski jezik (2,900.000; 1989.), vlaški romski (60.000; 1991), makedorumunjski (10.000; Salminen 1993), srpski (točnije crnogorski koji još nije priznat; 297.000; 2007).), makedonski (150.000), grčki (60.000; 1989)[2]
2. Andora (3; ukupno 5): katalonski (31.000; 1990.), francuski (2.400; 1986.), španjolski (24.600; 1986.)[3].
3. Austrija (9; ukupno 20),
4. Belgija (10; ukupno 29),
5. Bjelorusija (2; ukupno 11),
Bosna i Hercegovina (4; ukupno 8),
Bugarska (11; ukupno 16),
Crna Gora (4; ukupno 4),
Češka (10; ukupno 20),
Danska (7; ukupno 13),
Estonija (2; ukupno 18),
Finska (12; ukupno 23),
Francuska (23; ukupno 62),
Gibraltar (2; ukupno 3),
Grčka (14; ukupno 24),
Hrvatska (7; ukupno 22),
Irska (5; ukupno 5),
Island (2; ukupno 2),
Italija (33; ukupno 42),
Kosovo (albanski, srpskohrvatski, turski, romski)
Latvija (5; ukupno 13),
Lihtenštajn (3; ukupno 4),
Litva (4; ukupno 12),
Luksemburg (3; ukupno 6),
Mađarska (9; ukupno 17),
Makedonija (9; ukupno 10),
Malta (4; ukupno 4),
Moldavija (5; ukupno 13),
Nizozemska (15; ukupno 38),
Norveška (10; ukupno 20),
Njemačka (27; ukupno 69),
Poljska (14; ukupno 20),
Portugal (8; ukupno 9),
Rumunjska (15; ukupno 23),
Rusija (evropska Rusija 60, za dva je nepoznat broj govornika; cijela Rusija 100; ukupno 123),
San Marino (2; ukupno 2),
Slovačka (10; ukupno 13),
Slovenija (4; ukupno 10),
Srbija (14; ukupno 21),
Španjolska (14; ukupnoo 21),
Švedska (12; ukupno 30),
Švicarska (12; ukupno 26),
Turska (evropska Turska 12, za jedan nije poznat nijedan govornika; cijela Turska 34, ukupno 45),
Ujedinjeno Kraljevstvo (12; ukupno 56),
Ukrajina (13; ukupno 42),
Vatikan (1; ukupno 1): talijanski; jedan je izumro: latinski.

Reference uredi