Jacobus Henricus van 't Hoff

Jacobus Henricus van 't Hoff (Rotterdam, 30. kolovoza 1852. – Berlin, 1. ožujka 1911) je bio nizozemski fizikokemičar i organokemičar. Bio je dobitnik prve Nobelove nagrade za kemiju 1901. godine. Istraživao je kinetiku kemijskih procesa, kemijsku ravnotežu, osmotski tlak i kristalografiju.

Jacobus Henricus van 't Hoff
Jacobus Henricus van 't Hoff
Rođenje 30. kolovoza 1852.
Nizozemska Rotterdam, Nizozemska
Smrt 1. ožujka 1911.
Njemačka Berlin, Njemačka
Prebivalište Nizozemska Nizozemska
Njemačka Njemačko Carstvo
Polje Fizikalna kemija
organska kemija
Alma mater Delftski politehnički institut
Univerzitet u Leidenu
Univerzitet u Bonnu
Univerzitet u Parizu
Univerzitet u Utrechtu
Akademski mentor Eduard Mulder
Poznat po Kemijska kinetika, Stereokemija
Istaknute nagrade Nobelova nagrada za kemiju (1901)

Počeci uredi

Rodio se u Rotterdamu, u liječničkoj obitelji. Studirao je kemiju na Politehničkom institutu u Delftu, a kasnije na sveučilištima u Leidenu, Bonnu i Parizu. Doktorirao je na Sveučilištu u Utrechtu 1874.

Postignuća uredi

Godine 1874. objavio je rad u kojem je objasnio optičku rotaciju kod nekih materija. Ovu pojavu je tumačio kao posljedicu tetraedarskog rasporeda kemijskih veza ugljikovih atoma i njihovih susjeda.

U svome djelu „Kemija u prostoru“ (La chimie dans l'éspace) iz 1874. godine, dao je primjere koji povezuju kemiju i geometriju i tako bio jedan od pionira stereokemije. U ovo doba ovo je bila revolucionarna ideja koju su dočekale brojne kritike.

Slijedeće značajno djelo van 't Hoff je objavio 1884. godine. To su bile „Studije o kemijskoj dinamici“ (Études de Dynamique chimique), u kojima je opisao novu metodu za opisivanje reda kemijske reakcije koristeći grafike i primjenio zakone termodinamike na kemijske sustave u ravnoteži. U znanost je uveo pojam kemijskog afiniteta. Kasnije se bavio kemijom rastvora i teorijom disocijacije elektrolita.

Godine 1901. bio je dobitnik prve Nobelove nagrade za kemiju za svoja istraživanja rastvora i otkriće osmotskog tlaka. Utvrdio je da se veoma razređeni rastvori ponašaju po matematičkim jednadžbama koje važe za plinove.