Izgubljeni zavičaj

Izgubljeni zavičaj je jugoslavensko/hrvatski dramski film iz 1980. koji je režirao Ante Babaja. Film je nastao slobodnom adaptacijom dvaju proznih djela Slobodana Novaka: kratkog romana Izgubljeni zavičaj te segmenta Nekropola iz romana Izvanbrodski dnevnik, koji je iskorišten kao okvir priče filma. Glavne uloge tumače Nereo Scaglia, Zvonimir Črnko, Miljenko Mužić i Neda Spasojević. Radnja se odvija oko jednog gospodina koji odlazi na otok radi sprovoda člana obitelji, ali iskapanja arheologa kraj groblja potiču kod njega uspomene te se prisjeti svojeg djetinjstva, kada je živio na imanju Kontese Valerije čijim je imanjem upravljao njegov otac. Sudjelovao je u berbi grožđa i ulovu riba, ali mu se s vremenom zgadilo kako se njegov otac podcjenjivački i nepravedno ponašao prema malim seljacima s jedne strane, a vrlo podložno prema Valeriji s druge.

Izgubljeni zavičaj
kino poster
RežijaAnte Babaja
ProducentJadran film
ScenarioSlobodan Novak
Ante Babaja
prema istoimenom romanu Slobodana Novaka
UlogeNereo Scaglia
Zvonimir Črnko
Miljenko Mužić
Neda Spasojević
Ines Fančović
Ivo Gregurević
MuzikaClaudio Monteverdi
obrada: Anđelko Klobučar
FotografijaGoran Trbuljak
MontažaMartin Tomić
Trajanje111 min.
Zemlja SFR Jugoslavija
Jeziksrpskohrvatski
Izgubljeni zavičaj na Internet Movie Database

Prema anketi 44 filmskih kritičara iz 1999. u kojoj se određivala lista 20 najboljih hrvatskih filmova, Izgubljeni zavičaj se našao na 13. mjestu.[1]

Glavne ulogeUredi

KritikeUredi

Filmski leksikon navodi sljedeće o filmu:

"Poetskoga filmskog izričaja i polagana ritma (karakterističnih za redatelja), Izgubljeni zavičaj više je misaono i čuvstveno djelo, nego film određenih događaja odnosno radnje, čemu pridonosi i Monteverdijeva glazba. Babaja se poigrava s prustovskim motivom sjećanja potaknutog sitnicom – zvukom sita kroz koje arheolozi pročišćavaju zemlju. Kroz takvo (metaforičko) sito prolazi i junak, pročišćavajući se od životnih nakupina, te se vraća u čisto djetinjstvo, a to je i najdojmljiviji dio filma, u kojemu redatelj izvrsno ocrtava aspekte mediteranskoga ruralnog života. Prigušenoj erotici (scena u čamcu) pridonosi i lirska Trbuljakova fotografija. Nešto slabiji je prikaz suvremenosti, iako je i tu film intelektualno izazovan (posebice kraj)."[2]

IzvoriUredi

  1. „"Tko pjeva, zlo ne misli" najbolji hrvatski film svih vremena”. Slobodna Dalmacija. 28. 11. 1999. 
  2. D. Rafaelić (2003). „Izgubljeni zavičaj”. Filmski leksikon. 

Eksterni linkoviUredi