Wikipedija

Ivan Rikard Ivanović

Ivan Rikard Ivanović (pravo prezime Mendel Kraus; Osijek, 1880. – Genova, 1949.), jugoslavenski industrijalac i političar. Jedan od osnivača Narodne napredne stranke (NNS).

Ivan Rikard Ivanović
RođenjeIvan Rikard Mendel Kraus
1880.
Osijek, Austro-Ugarska
Smrt1949. (dob: 68)
Genova, Italija
PrebivališteZagreb, FNR Jugoslavija
NacionalnostJugoslaven
EtnicitetŽidov
DržavljanstvoFNR Jugoslavija
Zanimanjeindustrijalac, političar
Politička partijaNNS
VjeroispovijestRimokatolik
Suprug/aMilica (Popović) Ivanović
Jelka (Maučević) Ivanović
Štefica (Kastelić) Ivanović
DjecaVane Ivanović
Daška McLean
Vladimir Ivanović
Marko Ivanović
RoditeljiIvan i Betina Mendel Kraus

Biografija uredi

Ivan Rikard Ivanović je rođen u Osijeku 1880 godine u židovskoj porodici Ivana i Betine Mendel Kraus.[1][2] Otac Ivanovića je bio uspješni građevinski poduzetnik koji je zaslužan za izgradnju mnogih zgrada u Osijeku, među inima izgradio je i prvi parni mlin u gradu. Dok je još bio dijete, otac Ivanovića je odlučio promijeniti porodično prezime Mendel Kraus u Ivanović i konvertirati porodicu na kršćanstvo tj. katoličanstvo. Po završetku osnovne i srednje škole u rodnome gradu, Ivanović je otišao na fakultet u Beč gdje je diplomirao i stekao titulu Doktora prava. 1905 godine je suosnovao NNS koja je pred raspad Austro-Ugarske bile preimenovana u Jugoslavenska demokratska stranka (JDS). Za zastupnika u Saboru Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije za grad Osijek izabran je 1908 godine na izborima za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor. U julu 1912 oženio je Milicu Popović, najmlađu sestru Dušana Popovića, u to vrijeme uz Svetozara Pribičevića vodećeg Srbina u političkom životu Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. U braku s Milicom Ivanović je dobio troje djece. Sinu Vani kršteni kum bio je Ivan Lorković, kćeri Daški slikar Vladimir Becić, a sinu Vladimiru Radoslav Bačić, osnivač Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. 1913 godine Ivanović je bio ponovno izabran u Saboru Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. 1918 godine, kao istaknuti član Hrvatsko-srpske koalicije, pomogao je osnivanje Države Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS). Ivanović je surađivao i s vođom Hrvatske seljačke stranke (HSS) Stjepanom Radićem.[3] Porodica Ivanović je bila jedna od najbogatijih porodica novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Njihova je imovina bila razmještena po cijeloj državi, u Osijeku su imali IPOIL A.D. Rafineriju mineralnog ulja, šećerane, parne mlinove i IPOIL A.D. Rafinerija mineralnog ulja u Osijeku, sastojala se od destilacije ulja, rafinacije ulja i petroleja, kreking destilacije, dva spremnika za proizvodnju masti za podmazivanje, strojarnice, kotlovnice i 20 spremnika međusobno povezanih cjevovodima.[4] Ivanović se 1921 rastao od supruge Milice koja se sa djecom preselila u London, Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje se udala za vodećeg jugoslavenskog brodovlasnika Božu Banca.[3] 1936 uz stručnu pomoć tvrtke Elektrokemisk iz Osla, Ivanović je započeo gradnju prve tvornice aluminija na Balkanu, koja je 1937 krenula s radom u Lozovcu blizu Šibenika pod nazivom IVANAL A.D..[5] Tvornica je uspješno radila i razvijala se do Drugog svjetskog rata.[6] Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske (NDH) Ivanović je došao pod udar ustaša zbog svojeg židovskog podrijetla. Kod Ravnateljstva ustaškog redarstva (Židovski odsjek) bio je prisiljen za svoju porodicu tražiti dozvolu za putovanje, koju je na kraju 1941 i dobio.[7] Ivanović je ubrzo potom bio uhapšen i zatvoren na oko tri godine.[8] Režim NDH mu je potom konfiscirao IPOIL A.D. Rafineriju mineralnog ulja, a talijanski fašisti tvornicu IVANAL A.D. u kojoj je raznim diverzijama proizvodnja onemogućena 1943 godine.[8][6] Nakon rata, 1946 godine, komunističke vlasti FNR Jugoslavije su ga u montiranom procesu osudile kao buržuja i kapitalista, oduzeli mu imovinu, građanska prava, te ga zajedno sa drugom suprugom Jelkom Maučević poslali na prisilan rad.[8] IPOIL A.D. Rafinerija mineralnog ulja, šećerane, parni mlinovi i druga industrijska postrojenja u vlasništvu Ivanovića su bili konfiscirani i predani na korištenje poduzeću Jugopetrol.[9] Po izlasku iz zatvora Ivanović je napustio Jugoslaviju i otišao u Italiju, gdje se pred kraj života treći put oženio za Šteficu Kastelić. U Genovi je 1948 dobio sina Marka, koji je danas njegov pravni sljednik. Ivan Rikard Ivanović je umro u Genovi 1948 godine u 68 godini života.[8]

Sin Ivanovića, Marko Ivanović, je 2003 godine uspio vratiti konfisciranu Tvornicu aluminija Lozovac koju je odmah potom preimenovao tj. vratio je izvorno ime IVANAL.[8][10] 2012 godine, IVANAL d.o.o. je napustio staru tvornicu u Lozovcu i preselio se u novoizgrađenu tvornicu u Poduzetničkoj zoni Podi Šibenik.[11]

2014 godine, Marko Ivanović je tražio odštetu od Hrvatske jer su vlasti SFR Jugoslavije na konfisciranoj imovini (IPOIL A.D.) porodice Ivanović izgradile današnju industriju nafte INA.[9]

Zanimljivosti uredi

Ivan Rikard Ivanović je pradjed poznatog engleskog glumca Carya Elwesa.[12][13]

Reference uredi

  1. ↑ Istraživački i dokumentacijski centar CENDO (Židovska općina Zagreb): Žrtve i preživjeli; Kraus - Ivanović, Rikard
  2. ↑ Istraživački i dokumentacijski centar CENDO (Židovska općina Zagreb): Žrtve i preživjeli; Kraus, Betina
  3. ↑ 3,0 3,1 Dejan Djokić, 2001, str. 129, 130
  4. ↑ Robert Frank (5. 10. 2011). Ivanović: Hrvatska nije vlasnik 44 posto Ine. Limun.hr (Novi list). Arhivirano iz originala na 12. 12. 2014. Preuzeto 12. 12. 2014
  5. ↑ Nikola Urukalo. Centar hrvatske aluminijske industrije. Slobodna Dalmacija. Arhivirano iz originala na 12. 12. 2014. Preuzeto 12. 12. 2014
  6. ↑ 6,0 6,1 Diana Ferić (8. 7. 2012). ZABORAVLJENA OBLJETNICA: 75 godina aluminija u Šibeniku. mok.hr (Šibenik news). Arhivirano iz originala na 12. 12. 2014. Preuzeto 12. 12. 2014
  7. ↑ Mirjana Jurić; Hrvatski državni arhiv, Analitički inventar: Ravnateljstvo ustaškog redarstva - Židovski odsjek (1941 - 1942); str. 59, Zagreb 2005
  8. ↑ 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 Nikola Urukalo. Za 1 kunu kupuje obiteljsku tvornicu. Slobodna Dalmacija. Arhivirano iz originala na 12. 12. 2014. Preuzeto 12. 12. 2014
  9. ↑ 9,0 9,1 Nikola Urukalo (7. 12. 2014). 'INA je na mojoj djedovini! Država će mi morati platiti milijune'. Jutarnji list (Slobodna Dalmacija). Arhivirano iz originala na 12. 12. 2014. Preuzeto 12. 12. 2014
  10. ↑ Marijan Džambo (8. 12. 2011). Ivanović: Država i TLM ignoriraju ekobombu na vratima NP Krka. Slobodna Dalmacija. Arhivirano iz originala na 12. 12. 2014. Preuzeto 12. 12. 2014
  11. ↑ Marijan Džambo (13. 2. 2012). "IVANAL" JAČI OD KRIZE U dvije godine zaposlio dvostruko. Slobodna Dalmacija. Arhivirano iz originala na 12. 12. 2014. Preuzeto 12. 12. 2014
  12. ↑ Hrvatski kulturni polip. Matica hrvatska (20. 5. 2010). Arhivirano iz originala na 12. 12. 2014. Preuzeto 12. 12. 2014
  13. ↑ (en)Ancestors of Ivan Simon Cary Elwes. Familytreemaker. Arhivirano iz originala na 12. 12. 2014. Preuzeto 12. 12. 2014

Literatura uredi

  • Djokić, Dejan (2001). The Slavonic and East European Review (Yugoslav Anti-Axis Resistance, 1939-1941: The Case of Vane Ivanović). London, United Kingdom: Modern Humanities Research Association - University College London, School of Slavonic and East European Studies. 
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Ivan_Rikard_Ivanović&oldid=41567230