Ivan Kožarić

Ivan Kožarić (Petrinja, 10. 6. 1921. — 15. 11. 2020.) bio je hrvatski kipar.

Ivan Kožarić
Rođen/a10. jun 1921. (1921-06-10) (dob: 101)
Kožarićev Hodač. popularno nazvan Presretač kraj rijecke Filodramatice

Kiparstvo na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu upisuje 1943. gdje je postao član tzv. prosvjetničke bojne [1] , a diplomira 1947. Godine 1949. završava specijalizacju kod Antuna Augustinčića. Izlagati počinje 1953. godine, a samostalno izlaže od 1955. godine.

Prizemljeno sunce I. Kožarića u Bogovićevoj u Zagrebu

Godine 1959./60. Kožarić nekoliko mjeseci boravi u Parizu kao stipendist Fonda Moša Pijade. To je razdoblje vrlo važno za njegovo bolje upoznavanje s evropskom umjetnošću, ali i za provjeru vlastitih kreativnih potencijala. Posredstvom francuskog kritičara Jacques Lassaignea, koji ga posebno uvažava, surađuje s Galerijom Maguy čiji mu vlasnik otkupljuje više radova. Unatoć povoljnim okolnostima i mogućnosti ostanka u Parizu, Kožarić se vraća u Zagreb odlučivši nastaviti karijeru. Početkom šezdesetih Kožarić je član neformalne grupe Gorgona, zajedno sa slikarima Marijanom Jevšovarom, Julijem Kniferom, Đurom Sederom i Josipom Vaništom, arhitektom Miljenkom Horvatom, povjesničarem umjetnosti i konceptualnim umjetnikom Dimitrijem Bašičevićem Mangelosom, te kritičarima Matkom Meštrovićem i Radoslavom Putarom.

Izlagao je na mnogim važnim međunarodnim izložbama kao što su npr. Biennale u Veneciji (1976.) i Biennale u Sao Paolu (1979.). Djela mu se nalaze u brojnim privatnim zbirkama, kao i u muzejima u zemlji i svijetu. Zastupljen je u antologijama svjetske i evropske skulpture (Michel Seuphor: La sculpture de ce siecle; Nouveau dictionnaire de la sculpture moderne, izdanje Fernand Hazan, 1970.). Više njegovih skulptura trajno je postavljeno u vanjskim prostorima među kojima i one najpoznatije, spomenik A.G. Matošu i Prizemljeno sunce u Zagrebu. Dosad je izlagao na šezdesetak samostalnih i oko dvije stotine skupnih izložbi, u Jugoslaviji i inozemstvu.

Dobitnik je brojnih nagrada za svoj rad. Posljednju, Nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo, dobio je 1997. godine. Iste godine postao je i redovni član Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti.

IzvoriUredi

  1. Dubravka Babić, Olga Maruševski, Anđelka Dobrijević, Matko Peić, Branka Hlevnjak, Ive Šimat Banov, Zlatko Kauzlarić Atač: Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu : 1907. - 1997., Zagreb 2002.

Vanjske povezniceUredi

Biografska stranica HAZU Arhivirano 2020-09-26 na Wayback Machine-u