Ivan Franjo Jukić

Ivan Franjo Jukić je bio bosanski franjevac, prosvetitelj, pesnik, putopisac i etnograf. Pisao je i pod pseudonimima Filip Kunić i Slavoljub Bošnjak.

Ivan Franjo Jukić

Ivan Franjo Jukić
Puno ime Ivan Franjo Jukić
Pseudonim Slavoljub Bošnjak, Fra Filip Kunić
Rođenje 8. srpnja 1818.
Banja Luka
Smrt 20. svibnja 1857.
Beč
Zanimanje svećenik
Nacionalnost Bošnjak
Književne vrste poezija, putopis

Biografija uredi

Rođen je 8. jula 1818. godine u Banjoj Luci. Poticao je iz srednje imućne porodice. Otac Jozo je bio zlatar (kujundžija), a majka Klara (rođena Jurić) domaćica. Imao je sestru Mariju i brata Matu.[1]

Školovanje je počeo kod župnika Franje Sitnića, koji ga je učio pismo i osnove latinskog jezika. Nižu gimnaziju je završio u fojničkom samostanu (1830-1835). Studirao je filozofiju u Zagrebu (1835-1837) i teologiju u Vespremu (1837-1840) i Dubrovniku (1841). Zaredio se 1833. u Fojnici, a fratar je postao 1842. godine.[1]

Bio je kapelan i učitelj u Fojnici (1842-1843. i 1845-1848), Kraljevoj Sutjesci (tokom 1843. i kasnije), Ivanjskoj (1844), Docu (1848-1849) i Varcar Vakufu - današnjem Mrkonjić Gradu (1849-1851).[1]

Kulturni i prosvetni rad uredi

U Danici Ilirskoj je 1838. nameravao objaviti četiri pesme: Bosna neće više da tuguje, Jednakosti želja, Misli vile bosankinje i Nejednakosti ilirskih banova. Pesme nisu objavljene, ali se već iz tih početnih radova vidi da se zalagao za ujedinjenje ilirskih naroda i oslobođenje od tuđinske vlasti. Prve radove je objavio u Serbsko-dalmatinskom magazinu, nakon upoznavanja sa njegovim urednikom Božidarom Petranovićem.[2]

Nakon studija se vratio u Bosnu. Sa istomišljenicima je planirao pokretanje književnog društva Kolo bosansko koje bi izdavalo časopis Pčela bosanska, odnosno Svjetogled bosanski, a koji bi predstavljao okosnicu Matice Ilirske. U Fojnici je 10. decembra 1840. napisao tekst koji je objavljen tek dve godine kasnije kao Poziv u Kolo bosansko i pravila društva, ali do njegovog osnivanja ipak nije došlo.[2][3]

Pokrenuo je i uređivao prvi bosansko-hercegovački časopis Bosanski prijatelj. U njemu se govorilo o istoriji Bosne i Hercegovine, njenom geografskom položaju, kulturi i sl. Prva dva broja je pripremio u Varcaru 1850. i 1851. godine, a treći broj je sastavljao u izgnanstvu i on je štampan 1861. - nakon njegove smrti. Izašao je i četvrti broj, koji je napisao i štampao fra Antun Knežević 1870. godine u Sisku.[4]

Jukić se zalagao za kulturno uzdizanje Bosne podržavajući otvaranje štamparija, biblioteka, kulturnih društava, narodnih čitaonica i muzeja. U prvom broju Bosanskog prijatelja iz 1850. je napisao: „Poznato je svima kod nas kako se u Bosni starinske stvari: novac, pečati itd. nalaze i pohlepnim strancima uz malu cienu prodaju. Ja sam od nekoliko puta počeo ovakve stvari sabirati: zato molim sve Bošnjake, gdje god što opaze, otkupe u moje ime. S mojom zbirkom želim metnuti početak bosanskom muzeju.“ Ideja o osnivanju muzeja je realizovana tek 35 godina kasnije kada je nastalo Muzejsko društvo koje je odlukom državnih institucija pretvoreno u ustanovu pod imenom Zemaljski muzej u Sarajevu.[3]

Jukić je pokazivao prosvetiteljske ciljeve sa naglaskom na reformu jezika, pravopisa i osnivanje škola. Osnovao je jednu od prvih svetovnih škola u Varcar Vakufu 1849. godine, a i materijalno je pomagao škole i štampao priručnike za potrebe naroda i bosanskih franjevaca. Njegovo delo Početak pismenstva je u narodnim školama zamenilo Bukvar iliti početak slovstva koji je napisao fra Stjepan Marijanović.[2][5]

Jukić je prikupljao narodne pesme, koje je pod pseudonimom fra Filip Kunić objavio u Osijeku. U njegovom književnom opusu značajno mesto zauzimaju i putopisi, posebno Putovanja od Sarajeva do Carigrada. Od naučnih radova se ističe Zemljopis i poviestnica Bosne, štampana u Zagrebu 1851. Delo ima dve celine. Prva nosi naslov „Zemljopis“, a druga „Dogodopis“.

Politički angažman uredi

Još za vreme studija Jukić se upoznao sa idejama ilirskog pokreta i sprijateljio se sa Ljudevitim Gajem i Stankom Vrazom. Iz Vesprema je 12. aprila 1840. otišao u Bosnu i pokušao da podigne ustanak, a u tome su mu pomagali fra Blaž Josić, fra Jakov Baltić i fra Tomo Kovačević. U toj nameri ih je sprečila uprava franjevačke provicnije Bosna Srebrena (na prvom mestu fra Marijan Šunjić).[2][4]

I u narednom periodu Jukić je bio politički aktivan. Sastajao se sa istomišljenicima u zemlji i inostranstvu. Nekoliko puta se video i sa Omer-pašom Latasom, koji je poslat u Bosnu da uguši bune feudalaca i naroda protiv reformi (tanzimata), a koje su imale za cilj evropeizaciju Osmanskog carstva i učvršćenje centralne vlasti. U početku su glavna meta bili krupni feudalci i to je kod naroda pobudilo nadu da će se stanje u Bosni konačno preurediti. Jukić je u početku podržavao Latasa, uprkos njegovim surovim metodama, i sa fra Grgom Martićem u njegovu čast napisao Slavodobitnicu svijetlom gospodaru Omer-paši. Čak je smatrao da je to dobar trenutak za konačno otcepljenje Bosne i da će Latas, s obzirom na njegovo slovensko poreklo, ovo podržati. O tome je sastavljao pismo namenjeno banu Jelačiću, ali ga je francuski konzul na proputovanju kroz Varcar krišom ukrao sa Jukićevog stola i predao Latasu, koji ga je prosledio dalje za Carigrad. Spisku optužbi protiv Jukića su dodate i Želje i molbe kristijanah u Bosni i Hercegovini koje je u maju 1850. uputio sultanu Abdul-Medžidu. U tom dokumentu, koji je kasnije dodat kao prilog (Nadostavak) knjizi Zemljopis i poviestnica Bosne, on u 28 tačaka obrazlaže težak položaj naroda u Bosni i Hercegovini.[3][4] Između ostalog, u piše: „... ni pored volje našeg čestitog cara da se Bosna već jednom uredi, tanzimat uvede i jednakost na sudu kristjanima podieli, ne možemo se nadati nikakvomu napretku i olakšicu očekivati ako bude carigradski ministerij onako u Bosni razređivao unapredak, kao što je dosad“.[2]

Zatočeništvo i izgnanstvo uredi

U oktobru 1851. Jukić je iz Varcara prešao u Sarajevo. Tamo je uhapšen 17. januara 1852, pod optužbom za širenje nemira i podsticanje na bunu. Zatočen je u Đulagin han i tu je proveo nekoliko meseci. Latas ga je odatle poslao u carigradski zatvor 3. maja iste godine, zabranivši mu doživotno povratak u Bosnu. U tom zatvoru Jukić je bio od 10. juna do 2. jula 1852. Nakon izslaska je poslat u Rim u samostan bazilike Santa Maria in Ara Coeli gde je proveo devet meseci. U proljeće 1853. je prebačen u Dubrovnik, a zatim u samostan Fano kod Ankone. Sa jednim bibiliotekarom je poslat na mesec dana u Veneciju i nekoliko dana pre povratka Jukić je pobegao i stigao do Zagreba. Tamo je ponovo uhapšen, ali nije vraćen u Italiju već su pustili da preko reke Save prebegne u Bosnu. Period od januara do maja 1854. je proveo u Kraljevoj Sutjesci i Gučoj Gori.[1]

Nakon toga je bio angažovan kao duhovni pomoćnik u Štrosmajerovoj biskupiji u Trnavi (1854-1855) i u Drenju (1856-1857). Bilo mu je zabranjeno bavljenje politikom i kretanje bez pratnje. Početkom 1857. je smešten u sanatorijum franjevačkih klerika u Đakovu, a odatle je prebačen u Beč i tamo operisan 17. maja. Umro je od postoperativnih komplikacija 20. maja 1857, a sahranjen je dva dana kasnije u zajedničku grobnici za siromašne na bečkom groblju Sankt Marxer Friedhof. Prilikom preuređivanja susedne zajedničke grobnice, u kojoj je bio pokopan i Mocart, oznaka Jukićevog groba je zagubljena.

Izabrana dela uredi

Književna uredi

  • Život Isusa Krista (preveo Mihovil Čuić, 1848.)
  • Slavodobitnica svietlomu gospodinu Omer-paši (1851.)
  • Putovanja od Sarajeva do Carigrada, putopisi, 1852.
  • Bogoljubni način (1855.)
  • Narodne piesme bosanske i hercegovačke, prikupljene narodne pesme (zajedno sa fra Grgom Martićem), Osijek, 1858.

Naučna uredi

  • Zemljopisno-poviestno opisanije Bosne, Zadar, 1841.
  • Početak pismenstva i napomena nauka krstjanskoga (1848.)
  • Zemljopis i poviestnica Bosne, Zagreb, 1851. (pod imenom Slavoljub Bošnjak; posvećeno Ljudevitu Gaju)

Časopisi uredi

  • Bosanski prijatelj, I, II (časopis, 1850-1851.)
  • Bosanski prijatelj, III (časopis, 1861.)

Izvori uredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Salih Jaliman: Jukić kao sudbina, revija „Odjek“, 2004.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Ivo Pranjković: Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene Arhivirano 2005-04-15 na Wayback Machine-u, Vijenac br. 167, Matica hrvatska
  3. 3,0 3,1 3,2 „Fra Ivan Frano Jukić”. Pristupljeno 14. 3. 2010. 
  4. 4,0 4,1 4,2 Ivan Lovrenović: Putovanje Ivana Frane Jukića, Zadužbina Petar Kočić, Banja Luka - Beograd, 2005. ISBN 99938-31-66-2
  5. „Najznačajnije ličnosti i događaji u istoriji Bosne i Hercegovine”. Arhivirano iz originala na datum 2010-03-26. Pristupljeno 14. 3. 2010.