Italijanska uprava Kvarnera

Talijanska uprava Kvarnera (tal.: Reggenza Italiana del Carnaro) bila je država koju je Gabriele D'Annunzio proglasio 12. VIII. 1920. u Rijeci okupiranoj od strane odmetnutih talijanskih legionara i nakon neuspjele aneksije Italiji. Ova samoproglašena država nikad nije dobila međunarodno priznanje i početkom 1921. ju je zamijenila Slobodna Država Rijeka kada je nakon oružanog sukoba krajem 1920. talijanska vojska protjerala okupatore (Krvavi Božić).

Reggenza italiana del Carnaro
Italijanska uprava Kvarnera
nepriznata država
Flag of Austria-Hungary (1869-1918).svg
1920. Flag of the Free State of Fiume.svg

Zastava Carnaro

Zastava

Glavni grad Fiume
Jezik/ci italijanski
Vlast republika
Duce Gabriele D'Annunzio
Zakonodavno tijelo Carta del Carnaro
 - Gornji dom Consiglio degli Ottimi
 - Donji dom Consiglio dei Provvisori
Historijska era međuratni period
 - Coup d'etat 12. septembar, 1920.
 - Ustav 12.8. 1920.
 - Rapallski ugovor
 - Okupacija 30. decembar 1920.

Povijesne okolnostiUredi

Na kraju prvog svj. rata Rijeka-Fiume - ranije dio Ugarskih zemalja, s većinskim talijanskim stanovništvom (manje od 60%) te hrvatskim i srpskim (24%), slovenskim (6%), mađarskim (13%) i njemačkim stanovnštvom - postaje objekt teritorijalnih pretenzija Kraljevine Italije i novoformirane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca: dva riječka iredentistička Narodna vijeća (hrvatsko i talijansko) proglašavaju aneksiju Rijeke svojim tzv. 'matičnim državama'.

Na Pariškoj mirovnoj konferenciji (1919.) raspravljalo se o budućnosti Rijeke koja je u sastavu Ugarske imala status "corpus separatuma" nezavisan od okolnih država (Austrijskog primorja i ugarske Hrvatske i Slavonije). za koju se zahtijevao nezavisan status (Vudrov Vilsin). Italija je prema Londonskom ugovoru iz 1915. odmah po raspadu Austro-Ugarske 1918. pripojila najveći dio Julijske krajine, ali ne i Rijeku (vojska se zaustavlja na povijesnoj zapadnoj granici Rijeke), koja joj prema tom ugovoru nije pripadala. Iz tog razloga saveznike jedinice Antante (SAD, Velika Britanija, Italija i Francuska) uspostavljaju 16. XI. 1918. vojnu upravu nad Rijekom i Sušakom. U međuvremenu u Italiji slijedi vladina kriza kada premijera Orlanda zamjenjuje Francesco Saverio Nitti koga uskoro optužuju za Kažnjenu pobjedu Italije ("Vittoria mutilata").

D'Annunzijeva okupacija RijekeUredi

Pripreme za okupacijuUredi

U proljeće 1919. Gabriele D'Annunzio se je našao u Rimu gdje održava niz sastanaka u cilju aneksije Rijeke Italiji na kojim se okuplja sve veći broj ratnih povratnika i mladih. Ova kampanja je počivala na mitu o kažnjenoj pobjedi Italije, tj. na revanšističkoj koncepciji aneksije Italiji gotovo čitave istočne jadranske obale unatoč činjenici da na tom području živi većinsko slavensko stanovništvo (nakon Rijeke, prema jugu su jedino u Zadru Talijani bili većina).

U aprilu 1919. riječki iredentist Giovanni Host-Venturi i radikalni nacionalista Giovanni Giuriati formiraju paramilitarnnu miliciju sastavljenu od nacionalističkih dobrovoljaca koji doprinose usijanju atmosfere u Rijeci na proljeće i ljeto. Tako od 29. VI. dolazi do krvavog sukoba tih paramilitarnih snaga potpomogntih nekim dijelovima talijanske vojske s navodno filojugoslavenskom francuskom vojskom (sastavljenom od vojnika iz francuske kolonije u Indokini)) nazvanim "Vespri fiumani", koji su trajali do 6 VII. i u kojima je ubijeno devet francuskih vojnika. Formirana je međusaveznička komisija koja odlučuje raspustiti Riječko narodno vijeće (Consiglio Nazionale Fiumano) i povlačenje sukobljenih strana. Tako najviše politizirani neki bataljoni Sardinijskih grenadira moraju napustiti Rijeku 25 augusta okičeni iredentističkim transparentima. Smještaju se u mjestu Ronchi di Monfalcone. Tada sedam oficira šalje D'Annunziju poziv da podrži talijansku iredentističku borbu za Rijeku:

Sardinijski grenadiri Vam govore. Rijeka kroz njihova usta govori (...) Mi smo se zakleli na uspomenu na sve poginule za ujedinjenu Italiju: Rijeka ili smrt! i održat ćemo je jer grenadiri imaju samo jednu vjeru i samo jednu (iz pisma upućenog d'Annuniju od nekih oficira Sardinijskih grenadira)

30, VI. 1919. d'Annunzio dobiva zahtjev za podrškom od jedne riječke delegacije. U međuvremenu nacionalisti i vojnici organiziraju mrežu volontera spremnih na primjenu sile.

OkupacijaUredi

Riječki pothvat (Impresa di Fiume) je naziv talijanske historiografije za d'Annunzijevu okupaciju Rijeka.

Mitoman (častohlepan) po karakteru i uspješan propagator d'Annunzio prihvaća ponudu i početkom septembra garantìra urotnicima da će 7. IX. 1919. doći u Ronche kako bi upravljao povratak grenadira u Rijeku. Velike sumnje izaziva iznenadna influenca koja ga prisiljava da dođe tek 11. septembra. Prije nego krene d'Annunio obavještava jednog od glavnih podupiratelja pobune: Benita Mussolinija, direktora novina Il Popolo d'Italia (Narod Italije) i osnivača Fasci italiani di combattimento (Talijanski borbeni fasci).

Dragi moj druže, kocka je bačena. Sada krečem. Sutra ću s oružjem uzeti Rijeku. Bog Italije nam pomaže. Dižem se iz kreveta u temperaturi. Nije moguće odgoditi. Još jednom će duh nadvladati tijelo... Žestoko podržite našu Svar za vrijeme sukoba. Grlim Vas... Pismo D'Annunzia Mussoliniju 11. XI. 1919.

 
Brončana spomen medalja Marša iz Ronchija (1919-1920)

D'Annunzio stiže u Ronche u pratnji poručnika Guide Kellera i alpskog oficira Cornelia Andersena koji otima oklopna vozila za prevoz trupa. Komandant grenadira, major Carlo Reina je uz D'Annunzia upravljajući kolonu odmetnika za Rijeku. U zoru 12. septembra na putu prema Rijeci pridružuju im se bersaljeri, konjanici i Arditi, kojima pristupaju paramilitarne jedinice fašiste Host-Venturija.

Prešavši granicu Rijeke, ignorirajući pozive na disdciplinu vojnog guvernera Rijeke Vittorija Emanuelea Pittaluge, D'Annunzio s oko 2.500 legionara ulazi u grad, a popodne se namjestio na balkonu Guvernerove palače i proglažava aneksiju Rijeke Italiji:

Talijani Rijeke! Kukavičkom i ludom svijetu: Rijeka je od danas u znaku slobode, ludom i kukavičkom svijetu, samo je jedna istina: ovo je Rijeka; samo je jedna ljubav; a to je Rijeka! Rijeka je kao svjetionik na moru, na moru niskosti... Ja vojnik, ja dobrovoljac, ja kažnjen u ratu, vjerujem da tumačim volju svog zdravog naroda Italije proglašavajući aneksiju Rijeke.

Ove patetične riječi D'Annunzija kao da predisponiraju svu lažnu i militantnu retoriku fašizma i nacizma. 'Sveti Ulazak' sintagma je kojom ovaj prototip fašizma naziva ovu okupaciju aludirajući na ulazak

Mlečana u Zadar 1409. D'Annunzio umješno vodi propagandu, kako svjedoči Marinetti u svom dnevniku, svaka riječka ulica je imala velike transparente s natpisom Ili Italija ili smrt!, a isto tako konzervativna američka štampa puna je panegirika D'Annunzijevom činu i uljepšanih hedonističkih slika života u Rijeci za vrijeme okupacije.

Slabe jedinice Francuza i Engleza izbjegavaju se miješati kako ne bi povećali rizik od sukoba. Sljedećih tjedana ostale talijanske vojne jedinice s granice se pridružuju odmetnicima pa se procjenjuje da je Rijeka pod okupacijom od 8.000 do 9.000 vojnika što dođe jedan vojnik na 6 stanovnika Rijeke. D'Annunzio formira Zapovjedni kabinet na čije čelo postavlja Giovanija Giuratija. 10. X. sindikat Film (Talijanska federacija radnika na moru) upućuje u Rijeku brod Persia, nakrcan oružjem i municijom po naredbi nacionalističkog sekretara tog sindikata.

Reagiranje talijanske vladeUredi

Talijanskoj vladi predvođenoj premijerom Francescom Saveriom Nittijem nikako nije odgovarala ovakva okupacija Rijeke i naređuje privremenom komesaru za Julijsku pokrajinu, generalu Pietru Badogliu da uguši pobunu, pa on šalje avion koji nad Rijekom baca proglase u kojima se naređuje pobunjenicima da se vrate u svoje jedinice proglasivši dezerterima sve koji nastave s okupacijom Rijeke.

Badogliov ultimatum nije postigao značajnije rezultate pa Nitti odlučuje uvesti embargo spriječivši dostavu hrane odmetnicima, a jedino će stanovništvo biti opskrbljeno preko Crvenog križa, Unatoč tome, d'Annunzio odmah proglašava blokadu sramotnom optužujući Nittija da "izgladnjuje djecu i žene" pozvavši sve saveznike u Italiji da skupljaju sredstva za ovaj pothvat. 16. IX. šalje pismo koje objavljuje 20.IX. Mussolinijev list Narod Italije počinje skupljati novac. Skupljena je svota od 3 miliona lira od čega je 857.842 lire doznačene d'Annunziju, a ostatkom je, uz njegovu privolu, Mussolini financirao skvadriste (fašistički borbeni odredi) u Milanu. I danas prepoznatljive situacije pa se na žalost potvrđuje uvijek aktualna, izreka: Domoljublje je posljednje utočište hulja (S. Johnson)

26. X. u Rijeci se održavaju izbori za gradsko vijeće kada se prvi put pojavljuje lista za aneksiju Italiji koju je predvodio Riccardo Gigante. S velikom sumnjom u regularnost ovih izbora ta lista pobjeđuje sa 77% glasova te Gigante 26. XI. postaje gradonačelnik Rijeke.

Plebiscit za Modus vivendi. Kako bi se mirno riješila kriza, sredinom oktobra talijanski premijer Nitti zadužuje generala Badoglia da pokrene direktne pregovore s d'Annunzijom i njegovim predstavnicima s ciljem da se nađe kompromisno rješenje. 23. novembra talijanska vlada dostavlja d'Annunziju prijedlog (nazvan Modus vivendi) po kome se taljanska vlada zadužuje da spriječi aneksiju Rijeke Jugoslaviji (čime se najavljuje stvaranje tampon države). D'Annunzio odbija tu ponudu ahtijevajući direktnu aneksiju Italiji, ali po noći Riccardo Zanella, obljepljuje zidove grada tekst ponude Vlade kako bi postigao da građani budu upoznati i uključeni u odlučivanje. Na pridodanom plakatu objašnjava:

... Građani! Ako odbijete ove prijedloge, vi ćete na nepopravljiv način kompromitirati grad, vaše ideale, vaše najvitalnije interese. Odlučite! Odlučite vi koji ste sinovi i svoje gazde i gazde Rijeke i ne dozvolite, ne tolerirajte da drugi zloupotrebljavaju u vaše ime, vaše pravo i više interese Italije i Rijeke.

15. decembra Nacionalno vijeće grada Rijeke prihvaća prijedlog talijanske vlade sa 48 glasova za i 6 protiv. To što je bilo prihvatljivo građanima nije i legionarima koji se suprostavljaju odluci Vijeća i vrše pritisak na članove zlostavljajući one najumjerenije što s očitom naklonošću tolerira D'Annunzio da je čak i nacionalistička novina La Vedetta d'Italia bila zatvorena na nekoliko dana pa se odlučilo da se građani na plebiscitu opredijele za odluku Vijeća od 15. XII. ili za soluciju D'Anninzija i legionara, tj. za okupaciju do aneksije.

Istu večer na dan glasanja, kod prebrojavanja glasova pokazuju se izrazito nepovoljni rezultati za d'Annunzija pa legionari prekidaju prebrojavanje i zapljenjuju glasačke kutije. D'Annunzio to koristi kako bi poništio plebiscit.

Otpor D'Annunziju. Takva odluka D'Annunzija o poništenju plebiscita je bila neprihvatljiva i za njegove najbliže suradnike pa se tako Giovanni Giurati povlači s funkcije šefa Kabineta s obrazloženjem: Došao sam u Rijeku da obranim vjekovnu slobodu ove zemlje, a ne za silovanje i gušenje sloboda (iz pisma D'Annunziju).

Nakon toga general Badoglio se povlači od pregovora, a na njegovo mjesto dolazi Enroco Caviglia. Giuratija zamjenjuje Alceste de Ambris, bivši revolucionarni sindkalista koji poput bivšeg socijaliste Mussolinija potpuno mijenja svoje stavove. De Ambris je bio na čelu skupine pobunjenih talijanskih mornara koji su ustupili svoj brod d'Annunziju. A Comandante D'Annunzio nastavlja sa svojim rastrošnim životom na svom 'feudu'.

Filippo Turatti, član PSI, tih dana piše: Jadan Nitti proklamira republiku Rijeku,.. Rijeka je postala bordel, recept za kriminal i više manje ''high-life'' prostitutke. Nitti mi je govorio i izvjesnoj markizi, koja pozira odjevena kao ardita s bajonetom. Sve to ne može kazati Parlamentu zbog časti Italije.

U samoj Rijeci oficiri kraljevske vojske Italije u sastavu međunarodnih snaga s tegobom promatraju novu situaciju, tako da i general Caviglia misli iskoristiti unutarnji sukob između monarhista i republikanaca, a pored toga ovakve odluke D'Annunzija izazivale su sumnje i polemike. U martu 1920. pljačka nekih trgovca od strane legionara izaziva bijes kapetana karabinjera Rocca Vadalà, koji zahtijeva od D'annunija raskid obaveze i napušta grad, a nakon početnog otpora pridružuju mu se i ostali redari i neki odmetnuti vojni oficiri.

22. aprila autonomaši Riccarda Zanelle, neprijateljski raspoloženi prema d'Annunzijevim legionarima, uz podršku riječkih socijalista, proglašavaju generalni štrajk.

Nakon toga je D'Annunzio proglasio Talijansku upravu za Kvarner s ustavom koji je sadržavao mnoge elemente kasnijeg talijanskog fašizma i u kojem je on dobio titulu vođe (Comandante). Budući da d'Annunzio nije priznavao Rapalski ugovor i formiranje Slobodne Države Rijeke najavio je rat Italiji. Na kraju je predao grad 29. XII. 1920. nakon bombardiranja talijanske mornarice ('Krvavi Božić').

 
Javno proglašenje Reggenze 12.. VIII. 1920. na Pjaci Dante

Proglašenje ReggenzeUredi

U proljeće i ljeto 1920. međunarodni pregovori dovode do rješenja za Rijeku, a to je transformacija grada i okolice u Samostalnu državu. Projekt se temeljio na vjekovnoj autonomiji koju je Rijeka imala pod Habsburgovcima te kao sastavni dio ugarske krune.

D'Annunzijevi okupatori žele preduhitriti stvaranje Slobodne države pa smišljaju tvorevinu te 12. VIII: (po nekim povjesničarima 8. IX.) 1920. proglašavaju Rijeku 'nezavisnom' državom u čekanju da bude anektirana Italiji nazvavši ovu provizornu tvorevinu "Reggenza Italiana del Carnaro-Talijanska uprava Kvarnera".

Kao i svi radikalni nacionalisti svijeta i ovaj poeta iskazuje svoj barbarski primitivizam svojom netrpeljivošću prema kulturno-povijesnoj posebnosti Rijeke pa tako, osim barbarskog čina dekapitacije riječkog orla na Gradskom tornju, zamjera Riječanima što ne govore 'in lingua' (književnim jezikom) već koriste fijumanski dijalekt te drsko se odnosi prema fijumanskim toponimima te Quarnero mijenja u 'talijanskije' Carnaro, a Fiumara (Rječina) postaje fiume Eneo, a čak mu smeta i najuspješniji riječki gradonačelnik Giovanni Ciotta kome briše naziv njegove ulice (isto ponovljeno 1954. u procesu 2. vala totalne kroatizacije Rijeke). Za njegove vladavine ignorira se povijesna riječka zastava koja je simbol autonomije pa otud i ovaj njegov krojački zahvat zastave ove njegove tvorevine.

Kako bi izbjegao svaku opoziciju autonomaša pa i gradskih vlasti sve neprijateljskije prema okupatorimai, d'Annunzio proglašava novu državu kako bi imao potpunu vlast nad gradskom upravom te na jednom skupu sa balkona Guvernerove palače 12. VIII. govori svojim pristašama:

Vaša pobjeda je u vama... Tražim od Grada Života jedan čin života. Utemeljimo u talijanskoj Rijeci, u Istočnoj Marki Italije (Marca Orientale d'Italia), Slobodnu Državu Kvarnera...

Formirane institucije Reggenze dozvoljavale su d'Annunzijevoj vojnoj komandi potpunu kontrolu grada. Ustvari radilo se o diktaturi. Sveukupno sagledavši cjelokupno djelovanje i način vladanja, D'Annunzija se često smatra prethodnikom ideja i metoda talijanskog fašizma.

Vladu je činio "Consiglio dei Rettori" (Vijeće redaktora, imenovano od suradnika i pristaša d'Annunzija: -unutarnji poslovi i sudstvo Icilio Bacci, - vanjski poslovi Gabriele D'Annunzio, - obrana Giovanni Host-Venturi, -financije Maffeo Pantaleoni, - privreda Luigi Bescocca, - rad Clemente Marassi, - obrazovanje Lionello Lenaz. Ovakvo Vijeće pokušava normalizirati gradski život, ali ne provodi nikakvu reformu.

Reggenza je službeno imala ustav (Carta del Carnaro - Kvarnerska povelja), Ustav nije nikad primijenjen, napisan je samo za javnost. Pored neprikosnovenog vojnog autoriteta legionara, važili su tradicionalni gradski zakoni.

Ustav - Kvarnerska poveljaUredi

 
D'Annunzio na poštanskoj marki Rijeke, 1920. godine

Ustav Talijanske uprave za Kvarner (Carta del Carnaro) napisao je šef Kabineta Alceste de Ambris a obradio d'Annunzio. Povelja je smješa preformuliraneog modela utopističkog društva s pridodanim elementima iz razdoblja srednjovjekovnih talijanskih komuna te korporativizma. Poveljom je proklamirana korporativistička država s devet udruženja koji su predstavljali razne privredne sektore s obaveznim članstvom. U desetom takvom udruženju kojeg je smislio D'Annunzio bili bi superiorniji pojedinci.

Zakonodavna vlast sastojala se od dva doma (Consiglio degli Ottimi i Consiglio dei Provvisori), čije bi zajedničke sjednice (Arengo del Carnaro) odlučivale o stranim sporazumima, dopunama ustava i imenovanju diktatora u slučaju nužde. Ustavom je kao glavnom načelu države određena "muzika".

U preambuli se naglašava želja da se uđe i bude integralni dio talijanske države, a isto tako se podržava jednu buduću revolucionarno-korporativističku državu. Upravo ova povelja (Carta del Carnaro) je fašističkom režimu bila polazna točka za svoju političko-ekonomsku doktrinu sačinjenu u Povelji o radu (Carta del lavoro) iz 1927., gdje se politikom korporativizma htjelo stvoriti sistem suprostavljen kapitalističkom društvu i marksizmu.

"Da je sindikalna kultura bila i u suštini ostala suprostavljena... pokazuje jedan od mitova fašističkog sindikalizma, D'Annuzijeva okupacija Rijeke, koja postaje najočitija točka odvajanja između službene fašističke kulture koja je preferirala ne podsjećati se na Komandanta i 'grad holocausta' kao predznak fašizma te sindikalističke kulture u kojoj je sjećanje na Kvarnersku povelju bilo katkad prešućivano, ali živo i aktualno." Giuseppe Parlato, La sinistra fascista, Bologna, il Mulino, 2000 str. 88.

Futuristi u RijeciUredi

Hrabrost, optimizam, ljubav prema brzini, politička netrpeljivost prema 'status quo'-u, ljubav prema životu, slika je koju je d'Annunzio stvarao o sebi i koja ga je u očima futurista činila herojem. Oduševljen pobunom legionara i D'Annunzijevim 'glorioznim pothvatom' odmah u septembru 1919. se u Rijeci obreo i futurista Filippo Tommasi Marinetti kako bi dao podršku, iako je d'Annunzija smatrao 'Montecarlom svih književnosti', 'dosadnim i anahronim', ali nakon međusobnih javnih čaščavanja, monarhist d'Annunzio je ubrzo najurio Marinettija zbog njegovog javnog zagovaranja republike.

 
Mario Carli u uniformi Ardita

U ovoj riječkoj epizodi zanimljivija je uloga jednog drugog futuriste, a to je pjesnik, narator i uspješan novinar Mario Carli (1888-1935.) koji u svojstvu kapetana Ardita sudjeluje u okupaciji Rijeke. Oduševljen Oktobarskom revolucijom i boljševicima koji stvaraju novi svijet u pobunjenim legionarima vidi taj nukleus koji će dovesti do revolucije. Pokreće u Rijeci 1920. časopis namijenjen riječkim legionarima "La Testa di ferro" (Željezna glava) s radikalnih, nimalo ortodoksnih pozicija. Zanimljiv je njegov stav o Riječkom pothvatu, suprotan od d'Annunzijevog nacionalističkog konzervativizma. Evo citata iz njegove knjige "S d'Annunzijom u Rijeci" (Con d'Annunzio a Fiume, str. 109-110):

Najdraži naš san kao umjetnika i boraca je uvijek bio prevladavanje materijalne i duhovne bijede masa, i ako sutra budemo u mogućnosti prevladati najprije glad, zatim neznanje, moći ćemo reči da smo postigli jedan od ciljeva čitave naše akcije. Mi tražimo više od poziva da pored elite budu i predstavnici «brojeva», a to je da sudjeluju u životu zajednice, da odlučuju o vlastitim interesima i o svojoj sudbini. Sovjeti (riječ-zastrašujuća za učmale buržuje svih država) su produkt toliko razuman i toliko koristan novim vremenima i već je toliko raširen u sindikalnom obliku, u adminstrativnim i industrijskim ambijentima da se ne razumije zašto ne bi bez zadrške ušao u politički i vojni život (...). Neosporno Rijeka i Moska su dvije osvijetljene obale. Treba, što prije, podići most između ove dvije obale..

Upravo zvog heterogene uređivačke linije časopisa La Testa di ferro, unatoč 'pohvalama' Gabriele D'Annunzija, Komanda Reggenza del Carnaro mu naređuje da premjesti redakciju časopisa u Milano. To je izazvalo trenutno njegovo udaljavanje od mussolinijevske linije (da bi kasnije Carli uz Marinettija postao pobornik fašizma.

Uoči "Krvavog Božića", Carli s Cesarom Ceratije i uz pomoć nekih anarhistia planira atentat esplozivom na električnu centralu Milana 28. decembra 1920. Pored uređivanja i pisanja za La Testa di ferro obučavao je i građane oružanom ustanku zbog čega je bio uhapšen i osuđen na zatvor.

KomentariUredi

Povjesničar Roberto Vivarelli, ukazuje da kroz ovu riječku povijesnu epiodu je očit odlučujući proces propadanja i krize liberalne države. D'Annunzijeva okupacija je doprinijela da postane javna i beznadežno jasna realnost slabe Države preopterećene parcijalnim interesima i čestom korupcijom. U tom kontekstu Mussolini podržava D'Annunzijev ispad i koristi se time u povoljnom trenutku. Mussolini shvaća l'intuito D'Annunzijevu intuiciju: Riječki pothvat bio je velika prilika da se vrati Italiji jednstvo koje je Londonskim ugovorom bilo pormećeno.

Fašiam je u mnogim aspektima bio pod utjecajem ovog riječkog iskustva: pored rituala i simbola borbenosti, prihvaća načine političke prakse kao što je korištenje određenih slogana i vrijednosti preko masovne komunikacije, kult vođe, represije nad opozicijom. Ugled riječkog iskustva bio je netaknut za čitavo vrijeme fašizma. Nakon 1938. bivši riječki legionari spadal su u kategorije koje su mogle biti pošteđene od fašističkih rasnih zakona.

Zanimljive su analize suvremenika tih događaja, Antonija Gramscija pa tako u članku već iz oktobra 1919, procjenjuje okupaciju Rijeke kao simptom procesa raspadanja koji (po njemu) je u tom periodu jako oslabio talijansku državu; Gramsci je interpretirao čin okupacije kao inicijativu odvajanja od vlasti u Kraljevini Italiji; za Gramscija, činjenica da jedan avanturista poput D'Annunzija može oružjem izazivati vlast je značajan znak nesposobnosti talijanske buržoazije da sačuva jedinstvo države; po njegovoj viziji jedino bi proletarijat mogao, istisnuvši revolucionarnim putem buržoaziju kao vladajuću klasu, spriječiti potpuno raspadanje države.

U sljedećem članku u januaru 1921. (nakon rušenja D'Annunzijeve Reggenze), Gramsci, između ostalog, zaključuje da operacija koju je poduzeo premijer Giolitti je objektivno ojačala kapitalističku državu, a politički je oslabila radničku klasu. U drugom članku iz istog perioda, Gramsci oštro osuđuje "trivijalni cinizamo" Giolittijeve vlade, koja je za vrijeme okupacije Rijeke, u svojoj propagandi oslikavao turobnim bojama D'Annunzija i njegove legionare, izazivajući javno zgražanje prikazujući ih kao pljačkaše i neprjatelje domovine, a nakon zaključenja riječke avanture, ova ista vlast daje D'Annunziju pozlačeni azil u njegovoj "prinčevskoj palači" u Veneciji, te daje legionarima punu i kompletnu amnestiju. Obratno, zapaža Gramsci, ta ista Giolittijeva vlada, septembra 1920., je svečano obečela blagost prema radnicima koji su zauzeli tvornice, da bi prosljeđivali i zatvarali neke od njih "krivih samo zato jer su radli za vrijeme zauzimanja tvornica"

Gramsci, par mjeseci ranije, analizirao je sukob D'Annunzijevih legionara i fašista komentirajući žestoku tučnjavu u Torinu između tih dviju grupa. Gramsci zapaža da, za razliku od fašista, legionari su bili potpuno apolitični i da su bili skupa samo zbog lične odanosti D'Annunziju; druga razlika između fašista i legionara sastojala se u tome da kod prvih uglavnom vuče ono buržujsko, dok kod drugih se prije svega radi o "grupi premještenih" bez ikakve klasne povezanosti koji su se zavaravali da mogu premostiti svoje probleme slijedeći D'Annunzija u njegovim planovima vojne pobune..

IzvoriUredi

  • Alatri, Paolo Nitti, D’Annunzio e la questione adriatica, Feltrinelli, Milano, 1959.
  • Cattaruzza, Marina L’Italia e il confine orientale, Il Mulino, Bologna, 2007.
  • De Felice, Renzo D'Annunzio politico (1918-1928), Laterza, Roma-Bari, 1978.
  • Cavassini, Paolo Franzinelli, Mimmo Fiume. Un racconto per immagini dell'impresa di D'Annunzio, LEG, Gorizia, 2019.
  • Gerra, Ferdinando L'impresa di Fiume, Longanesi, Milano 1974.
  • Gramsci, Antonio Socialismo e fascismo, članci iz L'Ordine nuovo 1921-1922., Einaudi Torino 1978 (sedmo izdanje)
  • Guerri, Giordano Bruno Disobbedisco. Cinquecento giorni di rivoluzione. Fiume 1919-1920, Milano, 2019.
  • Ledeen, Michael A. D'Annunzio a Fiume, Laterza, Bari 1975.
  • Mondini, Marco Fiume 1919. Una guerra civile italiana, Salerno, Roma, 2019.
  • Mosse, George L. L'uomo e le masse nelle ideologie nazionaliste, Laterza, Bari 1999.
  • Rochi, Ilaria Il sogno incandescente, Panorama N. 11, Rijeka-Fiume 2020.
  • Stelli, Giovanni Storia di Fiume dalle origini ai giorni nostri, Biblioteca dell'Immagine, Pordenone, 2017.
  • Toševa Karpowitz, Ljubinka D'Annunzi u Rijeci: Mitovi, politika i masonerija, ICR Rijeka 2007.
  • Toševa Karpowitz, Ljubinka Uloga riječkih političara u D'Annunzijevoj okupaciji Rijeke, Sušačka revija 107/108, Rijeka 1919.
  • Villari, Lucio La luna di Fiume, Guanda, Milano, 2019.
  • Vivarelli, Roberto Storia delle origini di fascismo, Vol. I. i II. Mulino, Bologna 2012.

PovezanoUredi