Historija Kosova

(Preusmjereno sa stranice Istorija Kosova)

Poznata istorija Kosova počinje pre otprilike 3000 godina u vreme kraljevine Dardanije. Poslednjih 2000 godina političke istorije ove oblasti njome su najduže gospodarili Rimljani (od 1. do 6. veka), Vizantinci (od 6. do 12. veka, sa prekidima), Bugari (od 9. do 13. veka, sa prekidima) Srbi (od 13. do 15. veka) i Turci Osmanlije (od 15. do 20. veka).[1]

Deo serijala članaka
Historija Kosova

Hrišćanstvo

Rana istorija
Dardanija · Rimsko carstvo

Srednji vek
Vizantijsko carstvo
Bugarsko carstvo
Srednjovekovna Srbija
Kosovska bitka

Otomanski period
Rumelijski ejalet
Kosovski vilajet
Prizrenska liga

Dvadeseti vek
Prvi balkanski rat
Kraljevina Srbija
Kraljevina Jugoslavija
AP Kosovo i Metohija
SAP Kosovo
AP Kosovo i Metohija

Savremeni period
Kosovski rat
Administracija UN
Proglašenje nezavisnosti

pogledaj  razgovor  uredi

Karakteristika Kosova kroz istoriju je raznolikost stanovništva: Albanci, Srbi, Romi i Turci, koja je posledica migracionih kretanja kroz istoriju. Ova migraciona kretanja su počela još u doba Ilira, i nastavljala se kroz period Rimskog carstva, naseljavanja Slovena na Balkansko poluostrvo, turskih osvajanja, mađarsko-turskog rata 1448., austro-turskih ratova 1683.-1699., 1716.-1718., i 1737.-1739., velikih seoba Srba, srpsko-turskih ratova 1876-1877., 1877.-1878., balkanskih ratova 1912.-1913., Prvog svetskog rata i Drugog svetskog rata.[2] Skorašnje migracije izazvane su Kosovskim ratom 1999. godine, tokom kojeg dolazi do iseljavanja Albanaca, a nakon toga do iseljavanja Srba i drugih ne-albanaca.

Antičko doba

Kraljevstvo Dardanije
Ruševine Ulpijane
Glavni članak: Dardanija

U antičko doba prostor današnjeg Kosova i Metohije se nazivao Dardanija. Ilirska plemena se uglavnom smatraju precima današnjih Albanaca[3], i na prostoru Kosova se nalaze od 2. milenijuma pne. Dardanci su naseljavali i prostor današnje jugozapadne Srbije i deo Makedonije.[2]

U trećem i drugom veku pre nove ere, ovim regionom su vladali dardanski kraljevi: Longarus, Bato i Monunius, kao i Etuta, Monuniusova ćerka. Oblast Dardanije zatim dolazi pod vlast Makedonaca.

Rimljani osvajaju ovu oblast 160. godine p.n.e, u toku Ilirskih ratova. Teritorija kasnije ulazi u sastav rimske provincije gornje Mezije (Moesia Superior) 87. godine. Od cara Dioklecijana čini zasebnu provinciju Dardaniju (Dardania).[2]

Srednji vek

Glavni članak: Kosovska oblast

Slovenska plemena su počela naseljavati Balkansko poluostrvo u 6. i 7. veku. Preci Srba su počeli da naseljavaju Kosovo približno dva do tri veka nakon talasa doseljavanja Slovena u 7. veku.[1] Preci današnjih Srba su tu zatekli starosedeoce Arbreše, pretke današnjih Albanaca, koji vode poreklo od Ilira.[3][4][5] Nakon dolaska Slovena, Arbanasi su se povukli u planine i na arbanaško primorje, naročito južno od Skadra.[6] Prva slovenska država na tom tlu je bila Bugarsko Carstvo, čija se vlast smenjivala za vizantijskom sve do kraja 12. veka.

Srpski vladari su za osvajanja teritorija južno od Raške uglavnom koristili krstaške pohode zapadnoevropskih vladara na Bliski istok.[1] Tokom 12. veka Srbi iz Raške počinju da prodiru na područje Kosova. Do prvog sukoba dukljanskog vladara Bodina sa vizantijskom vojskom dolazi 1073. godine kod utvrde Paun na Kosovu polju. Bodin je izgubio bitku i pao u zarobljeništvo.[2] Raški veliki župan Vukan se pobunio i uspeo da osvoji Zvečan 1091. godine, ali je na kraju izgubio svoj rat protiv Vizantije koja potpuno guši njegovu pobunu. Slično se dogodilo i krajem 12. veka kada se buni župan Stefan Nemanja i dolazi s vojskom do Lipljana. Na početku je i on poražen, ali nakon početka unutrašnjih nemira u Vizantiji njegova druga pobuna 1180. postaje uspješna.

Kosovska oblast Vuka Brankovića

Početkom 13. veka župani novonastale srpske države su svojim posedima priključili i Kosovo. Narednih dva veka Srbi grade mnoge crkve i zadužbine u ovoj oblasti. Od toga doba pa do pada pod tursku vlast, područje je važan deo srpske srednjevekovne države. Bilo je važno raskršće puteva kojima su prolazili karavani. Neko vreme je grad Prizren prestonica srpskih vladara Dušana i Uroša. Grad Peć je bio središte srpske pravoslavne Pećke patrijaršije 1346.-1457. i ponovo 1557.-1766. godine. Pre dolaska Turaka, područje se dobro razvija, rudarstvo i stočarstvo sa ratarstvom je prisutno. Rudnik Trepča se spominje od 1303. kao nalazište olova i srebra. Novo Brdo je jedan od najvažnijih rudnika Srbije toga doba, i iz njega se vadi srebro i olovo. Srebro u tom rudniku je bilo pomešano sa zlatom, i srpski vladari su imali dobre prihode od rada rudnika.[2] Za vreme postojanja srpskih država od XIII do XV veka, većinu stanovništva u toj oblasti uglavnom su činili Srbi.[1]

Kosovska bitka i posledice

Glavni članak: Kosovska bitka
Boj na Kosovu, Adam Stefanović

Na Kosovu polju se 1389. godine odigrala Kosovska bitka, u kojoj su Srbi doživeli poraz od nadmoćnije turske vojske. Time se Turcima otvara put za dalje osvajanje Balkanskog poluostrva. Između 1371 i 1398 godine Kosovom i Metohijom je vladao Vuk Branković, gospodar Kosova i Drenice, koji 1389. godine postaje turski vazal.

U borbama posle Kosovske bitke, despot Stefan Lazarević je odneo pobedu 1402. kod mesta Tripolje protiv Đurđa Brankovića, koji je uz tursku pomoć pokušao da preotme zemlje koje su ranije pripadale njegovom ocu, Vuku Brankoviću. Tokom mađarsko-turskog rata 1448. zapovednik mađarske vojske Janoš Hunjadi (poznat u narodu kao Sibinjanin Janko) preko Kruševca dolazi na Kosovo polje sa 24000 vojnika. Dolazi do dvodnevne bitke protiv brojnije turske vojske sultana Murata II, koju Mađari gube. Kosovo ostaje pod vlašću srpske Despotovine do 1459. godine, kad pada pod tursku vlast.[7] Nakon propasti srednjevekovne srpske države 1459. godine, etnički sastav kosovskog stanovništva postepeno se menjao.[1]

Otomanski period (1455-1912)

Mehmed II, osvajač Carigrada (1453) i srpske despotovine (1459)

Između 1459 i 1912 godine, Kosovo i Metohija je bilo u sastavu Osmanskog carstva. Tokom turske vladavine, na teritoriji današnjeg Kosova i Metohije su postojali Prizrenski i Vučitrnski sandžak, da bi kasnije bio formiran Kosovski vilajet, prvobitno sa sedištem u Prizrenu, a potom u Skoplju.

Tokom viševekovne Otomanske vladavine dolazi do krupnih demografskih promena u sastavu stanovništva. Srbi su se neprestano iseljavali ka severu, u današnju Šumadiju, Srem, Mačvu i Vojvodinu.[1] S druge strane, Albanaci su se u plodnije krajeve doseljavali iz planinske i siromašne severne Albanije, o čemu svedoči činjenica da kosovski Albanci govore severnoalbanskim dijalektom „Gega“.[1]

Otomanski sistem i mirgracije stanovništva

Manastir Pećka patrijaršija

Prodorima Turaka od kraja 14. veka, dolazi do pomeranja srpskog i dela albanskog stanovništva (Klimenti) na zapad i sever Balkanskog poluostrva. Padom srpske despotovine 1459. Turci uspostavljaju spahijski sistem. Turci terorišu, pljačkaju, i odvode narod u ropstvo.[nedostaje referenca] Zbog nepodnošljive situacije, dolazi do velikih seoba Srba. Otpor Turcima često dolazi i od Albanaca. Poznati albanski vođa Đurađ Kastriot Skenderbeg ratuje sa Turcima 1443.-1468. godine.[7]

Područje Kosova i Metohije do godine 1541. pripada rumelijskom ejalatu. Od 1541. do 1580. pripada budimskom, zatim bosanskom, a od 1607. opet rumelijskom ejalatu. Po turskom sistemu dolazi do podele na sandžake (okrug), kaze (srez), i nahije i kadiluke (opština). U borbi protiv otpora stanovništva Turci koriste islamizaciju i druge metode.[nedostaje referenca] Isprva u islam prelaze feudalci, zatim gradsko, i na kraju i seosko stanovništvo.[nedostaje referenca] Proces islamizacije traje sve do kraja 19. veka, i Albanci masovno prelaze u islam, a Srbi delimično. Turci uzimaju mlade Albance u vojsku putem danka u krvi i regrutacijom u jedinice azapa, iz kojih redova se regrutuju budući feudalci i vojni komandanti. Sultan Selim II oslobađa dažbina svaku hrišćansku kuću iz koje je bar jedan muškarac prešao u islam.[nedostaje referenca] Mnoge srpske porodice se sele na sever i zapad, a napuštena imanja zauzimaju Albanci muslimani.[nedostaje referenca] Albanci hrišćani pružaju otpor Turcima zajedno sa Srbima.[7] Sve teže prilike u turskom carstvu vremenom dovode do ustanaka i nemira stanovnika, naročito za vreme ratova Austrije sa Turskom.

Austro-turski ratovi i seobe Srba

Povratak iz Beča, Jozef Brant
Seoba Srba, Paja Jovanović

Posle sloma turske opsade Beča i osnivanja svete lige Austrije, Poljske i Mletačke republike 1684. godine, dolazi do ponovnog buđenja otpora pokorenih naroda u Turskoj. U borbu protiv Turaka stupaju Srbi i Albanci i neki se pridružuju austrijskoj vojsci Đ. Pikolominija koja nadire ka Skoplju. U Prizrenu se toj vojsci pridružuje oko 20.000 ljudi, ali smrću Pikolominija dolazi do osipanja i poraza od Turaka kod Kačanika 1. februara 1690. Sa austrijskom vojskom se povlače i Srbi, zajedno sa manjim grupama Albanaca, iz Prištine, Peći, Mitrovice, Prizrena i Novog Pazara, u strahu od turske osvete. Najveće pojedinačno iseljavanje Srba sa Kosova zbilo se 1690. godine, a predvodio ga je sam patrijarh srpske pravoslavne crkve Arsenije III Čarnojević. Računa se da je tada sa patrijarhom u Vojvodinu došlo pešice i na kolima oko 100.000 “duša”[1], što je ostalo upamćeno kao Velika seoba Srba.

Tokom idućeg rata Austrije s Turskom 1737.-1739. austrijski car Karlo Šesti poziva hrišćane na ponovni ustanak. Austrijanci zauzimaju Niš, a srpski ustanici Novi Pazar 30. jula 1737. godine. Patrijarh Arsenije IV Jovanović upućuje ljude na Kosovo i severnu Albaniju da dižu narod na ustanak. Ustanici i Austrijanci nanose Turcima poraz kod Nove Varoši u avgustu. Turskom protivofanzivom sve je izgubljeno i dosta Srba i nešto Albanaca se ponovo seli preko Dunava u Austriju. Na prazne posjede Turci naseljavaju Albance[nedostaje referenca], i u područje oko Novog Pazara, gde veliki broj preostalih Srba prelazi u islam da izbegne tursku osvetu.[nedostaje referenca] U idućem periodu Albanci naseljavaju oblasti doline Laba, južne Morave do Surdulice i Leskovca, Skoplja, Kuršumlije i Niša. U novim krajevima Turci im davaju plodnu zemlju i povlastice,[nedostaje referenca] što izaziva gnev i mržnju Srba. Svim ovim premeštanjima, srpski etnički centar se seli iz starih područja Raške i Kosova u sliv Morave i Vojvodinu.[7] Usled svega navedenog, srpsko stanovništvo na Kosovu je možda već pri kraju 18. veka postalo brojčano manjinsko.[1]

Albanska borba za nezavisnost

Kosovski vilajet, 1875-1878.
Kosovski vilajet, 1881-1912.
Distribucija Albanaca na Balkanu (1898.)

Stanovnici Prizrena 1839. izbacuju turskog komandanta Ismet-pašu. Albanci sve više traže oslobođenje od turske vlasti. Tokom srpsko-turskog rata 1877.-1878., nastupanjem srpske vojske prema Vranju i osvajanjem delova Niškog sandžaka (današnje južne Srbije), dolazi do proterivanja albanskog stanovništva iz područja Niša, Leskovca, Toplice i drugih mesta. Albanski prognanici se uglavnom nastanjuju na Kosovo.

10. juna 1878. godine na sastanku u Prizrenu Albanci osnivaju Prizrensku ligu, koja se protivi komadanju albanskih oblasti od strane susednih država. Zahtevi Turskoj su bili autonomija za Albance i ujedinjenje četiri otomanska vilajeta (Kosovo, Manastir, Janjina i Skadar) u jedan Albanski vilajet. Porta je ovo odbila, i počeo je ustanak 1879. kojim je turska vlast svrgnuta u Vučitrnu, Prizrenu, Đakovici, Prištini, Peći i drugde.[7] U nekim delovima Albanije isto dolazi do masovne pobune. Turska šalje Derviš-pašu sa vojskom da razbije ustanak, i on od aprila 1881. ulazi u Prizren, Đakovicu i Peć. Smirenje je bilo privremeno, jer ponovo izbijaju nemiri po pašinom povratku u Carigrad. Lokalne bune niču 1883. i 1884. godine.[8]

Prvih godina 20. veka umnožavaju se pobune Albanaca, usmerene na dobijanje autonomije u okviru Turske carevine. Od godine 1905. do 1912. Albanci dižu niz ustanaka. U julu 1908. u Ferizovićima (danas Uroševac) se okuplja 20.000 ljudi[nedostaje referenca], i pokušava se izvesti oslobođenje od Turaka. Međutim u to vreme dolazi do Mladoturske revolucije, ostvarene uz značajnu podršku albanskog stanovništva Kosovskog i Bitoljskog vilajeta. Revolucija je pružila velike nade Albancima, a Mladoturci obećavaju stanovništvu smanjenje poreza, demokratizaciju i poboljšanje opštih životnih uslova. Međutim, učvršćenjem svoje vlasti Mladoturci napuštaju svoja obećanja. Zbog toga augusta 1909. izbija novi ustanak, a Mladoturci šalju vojsku koja u krvi guši ustanak Albanaca na Kosovu i Metohiji. Do bitke dolazi kod Kačanika od 11. maja do 13. maja 1910. Turci odnose pobedu uz oko 600 poginulih.

Godine 1912. dolazi do velikog albanskog ustanka pod vođstvom Opšteg ustaničkog komiteta, na području Drenice, Peći, Đakovice, i severne Albanije. Bajram Curi diže ustanak u području Krasnićija (Krasniqi). Ustanici su zauzeli čitavo Kosovo, severnu Albaniju, pa čak i Skoplje, upravno sedište kosovskog vilajeta. Usled uspeha albanske pobune, mladoturska vlada podnosi ostavku.[9] Nova vlada šalje delegaciju koja se sastaje sa predstavnikom Albanaca Hasanom Prištinom. Turci u početku odbijaju zahteve za autonomiju, upotrebu albanskog jezika u školama i administraciji, i finansiranje razvoja Kosova i Metohije[8], ali nakon što su albanski ustanici stigli do Soluna, Porta je bila prinuđena da prihvati sve njihove zahteve.[10] Portino obećanje autonomne Albanije, koja bi obuhvatila četiri vilajeta, je ugrožavalo pretenzije susednih država.[9] Otomanska vlast je 18. avgusta 1912. godine priznala albansku autonomiju, što je izazvalo vojnu akciju balkanske alijanse protiv Turske.[11]

Jugoslovenski period

Srpsko-crnogorsko zauzimanje Kosova

Povlačenje albanskih dobrovoljaca sa Kosova 1912.
Srpski i crnogorski oficiri u Đakovici 1913. godine.

U skladu sa spoljnopolitičkom orjentaciom zacrtanom u čuvenom Načertanija Ilije Garašanina[1], srpska i crnogorska vojska su napale otomansku državu u Prvom balkanskom ratu oktobra 1912. prodirući na Kosovo i Metohiju. Srpska vojska zauzima Kosovo i Prizren, a crnogorska deo Metohije, Đakovicu i Prizren. Sa otomanske strane su naišli na slab otpor, a jedine značajne prepreke srpskom napredovanju pružale su albanske jedinice Ise Boljetinija, Idriza Seferija i Bajrama Curija.[12] Međutim, loše organizovan oružani otpor kosovskog stanovništva, srpska vojska je slomila za samo nekoliko meseci i pri tom je artiljerijom razorila veći deo zemlje.[1] Tadašnji kritičar srpskog Dimitrije Tucović se žestoko protivio srpskom zauzimanju Kosova, nazivajući ga imperijalnim osvajanjem.[13] On je smatrao da Kosovo pripada Albancima i zalagao se za pripajanje Kosova Albaniji.[14] Međutim, srpski odredi nastavljaju osvajanje Albanije, prodiru do jadranske obale i u oktobru 1912. godine zauzimaju luku Drač, odakle se povlače tek nakon Austro-ugarske pretnje ratom u jesen 1913. godine.

Tokom osvajanja Kosova srpska vojska je činila brojne zločine, masakrirajući oko 20-25.000 Albanaca, uglavnom u gradovima Ferizaj (kasnije Uroševac), Prizren i Đakovica.[1][12] Nakon pokolja albanskog stanovništva na Kosovu i u severnoj Albaniji, Tucović je opominjao da je "izvršen pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom", što je "zločinačko delo" za koje se "mora ispaštati".[15] Po priključenju krajeva naseljenih Albancima Srbiji nakon Balkanskih ratova i Prvog svetskog rata, Albanci su uvučeni u proces posrbljavanja.[16] Usled pojačanog pritiska na Albance i Turke pod srpskom upravom, deo njih se iseljava sa Kosova i Metohije.[8]

Porazom srpske vojske u Prvom svetskom ratu 1915. godine, austrougarske jedinice okupiraju severni deo Kosova, a bugarske južni (Prizren, Priština, Kačanik, Uroševac, Gnjilane). Austrougarske okupacione snage, a u početku i Bugari, su na Kosovu bili dočekani kao oslobodioci.[12] Austrougarske vlasti otvaraju škole na albanskom jeziku, dok Bugari zavode okrutan okupacioni sistem. Posle proboja Solunskog fronta 1918. godine, Kosovo u oktobru zauzimaju jedinice srpske 2. armije, i područje nešto kasnije ulazi u sastav novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.[8]

Kosovo u sastavu kraljevine Jugoslavije

Azem Galica i Šota Galica, vođe kačaka iz Drenice.

Povratak srpske vojske na Kosovo je bio brutalan.[17] Srpske trupe su se odmah po dolasku susresle sa oružanim otporom bandi kačaka, a iste 1918. godine osnovan je Komitet narodne odbrane Kosova, poznatiji kao Kosovski komitet, koji se borio za izdvajanje teritorija naseljenih Albancima (Kosova, Metohije, zapadne Makedonije i delova Sandžaka) iz novoformirane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i za njihovo pripajanje Albaniji.[18] Komitet je primao značajnu pomoć u novcu i oružju od Italijana, a uspostavio je i saradnju sa crnogorskom emigracijom okupljenom oko kralja Nikole i pro-bugarskom VMRO.[18] U januaru 1920. godine su dva članak Komiteta postali ministri u Albaniji, a sredinom leta iste godine jedan od njihovih vođa, Bajram Curi, postaje ministar Vojske Albanije, što dovodi do velike zategnutosti srpsko-albanskih odnosa.[18] Ideje Kosovskog komiteta imale su velikog uticaja na kačake. U 1921. godini su učestali kačački napadi na saradnike jugoslovenske vlasti kao što su: kmetovi, panduri, predsednici opština i drugi. Poznatije vođe kačaka su bili Azem Bejta (poznat i kao Azem Galica), Bajram Curi, Hasan Vučitrna, Iso Boljetinac, Mehmed Delija, Elez Jusug i drugi, koji su skoro u svim mestima imali svoje bande.[19] Kačaci su u oblasti Drenice čak uspeli da oforme „oslobođenu“ oblast koju su nazivali Mala Albanija (alb. Arbnia e Vogel). Krajem septembra 1924. godine srpska vojska je u velikoj akciji uz opsežnu upotrebu artiljerije razbila većinu kačačkih bandi i likvidirala njihove vođe.[19]

Kosovo je pod srpskom dinastijom Karađorđevića postalo „teško tlačeni kraljev feud pod vojnom upravom“.[1] Ovo područje je 1929. godine podeljeno na 3 banovine: Zetsku, Moravsku i Vardarsku. Kraljevina Jugoslavija je nastojala da politikom agrarne reforme i merama kolonizacije utiče na izmenu etničke slike Kosova i Metohije.[20] Agrarna reforma ukida velike posede i kmetske i feudalne odnose. Po podacima iz 1930. godine, u 10 srezova je bilo predviđeno za 183.848 hektara za kolonizaciju. Na Kosovo i Metohiju je planski kolonizivano oko 65.000 nealbanskog stanovništva sa raznih krajeva Jugoslavije.[20] Bilo je i oduzimanja zemlje od Albanaca, što dovodi do pobuna nekih sela, čak i do intervencije vojske. Mržnja starosedelaca prema Srbima kolonistima raste. Uprava i škole koriste samo srpski jezik, što je suprotno zahtevima Albanaca. Područje je slabo razvijeno kao i pre, sa 62% domaćinstava na posedima večičine ispod 5 hektara. Pritom, fašistička Italija potpiruje suprotnosti zarad svojih interesa u vezi Albanije.[8]

Komunistička partija Jugoslavije deluje na Kosovu i Metohiji, i 1938. komunisti stvaraju naziv Kosmet za područje. Stvara se stav prema autonomnosti Kosmeta i bratskoj ravnopravnosti naroda Kosova, potvrđen na 5. zemaljskoj konferenciji KPJ 1940. u Zagrebu. Komunistička omladina 1938. i 1939. štampa letke u kojima se protivi iseljavanju Albanaca u Tursku, oduzimanja njihove zemlje i terora prema njima. Postoje partijske organizacije u većim mestima. Međutim, Albanci se ne uključuju previše: 1940. godine KPJ ima 239 članova, od toga samo 23 Albanca.[8]

Kosovo u Drugom svetskom ratu

Kosovo u Drugom svetskom ratu

Između 1941. i 1945. godine, za vreme okupacije Sila osovine, Kraljevina Italija je anektirala najveći deo Kosova i priključila Kraljevini Albaniji, pod italijanskim protektoratom (vidi: Velika Albanija). Manje delove Kosova zauzimaju Nemci i Bugari.[21] Italijani se prikazuju kao oslobodioci Albanaca, uvode albanski jezik u upravi i školstvu, i dozvoljavaju upotrebu albanske zastave.[21] Od Albanaca su formirali jedinice pomoćne policije, bataljon fašističke milicije i razne dobrovoljačke kvislinške formacije. Zbog terora okupatora i albanskih kvislinških odreda, veliki broj Srba i Crnogoraca se seli u Crnu Goru i Srbiju.

U oktobru 1941. je osnovan Metohijski narodno-oslobodilački partizanski odred, sastavljen uglavnom od Srba i Crnogoraca.[22] Albancu u početku nisu prilazili partizanima jer nisu želeli obnovu Jugoslavije u kojoj su bili diskriminisani. U jesen 1942. je formiran Glavni štab za Kosovo i Metohiju i prvi albanski odred "Zejnel Ajdini". Šarplaninski narodnooslobodilački partizanski odred je u početkom 1943. ujedinio delove reorganizovanih albanskih odreda "Zejnel Ajdini" i "Emin Duraku", i srpskih i crnogorskih partizanskih četa, te je u to vreme imao oko 220 boraca.[22] Od aprila 1943. na Šar-planini boravi delegat Vrhovnog štaba i CK KPJ Svetozar Vukmanović Tempo, čime je učinjen napredak u organizovanju oružane borbe protiv okupatora.[22] Istog meseca, aprila 1943. ginu Boro Vukmirović i Ramiz Sadik, članovi CK KP. Uprkos svim naporima, do konačnog oslobođenja Jugoslavije, na Kosovu i Metohiji nije bilo slobodne teritorije i partizani deluju u vrlo teškim uslovima.[23] Takođe, tokom Drugog svetskog rata na teritoriji Kosova delovale su i četničke jedinice Koste Milovanovića Pećanca.

Narodni heroji Boro Vukmirović i Ramiz Sadiku.

Nakon kapitulacije Italije 1943. godine, Nemci okupiraju Albaniju i Kosovo. Nemci formiraju kvislinške organizacije Drugu prizrensku ligu 16. septembra 1943. i Kosovski puk (Regjiment Kosova) krajem 1943. godine. Januara 1944. je održana Bujanska konferencija, na kojoj je Narodnooslobodilački odbor Kosova doneo odluku o priključenju Kosova Albaniji. Nemci i balisti sredinom februara 1944. godine počinju napad na partizanske jedinice na Kosovu i uspevaju skoro da unište Glavni štab NOV za Kosovo. Tek sredinom 1944. dolazi do masovnijeg razvoja ustanka i od juna se formira ukupno oko 7 brigada NOV, pod imenom kosovsko-metohijske brigade. U oktobru 1944. počelo je povlačenje nemačke vojske (grupa armija E) iz Grčke preko Kosova, i počela je kosovska operacija, kojom je trebalo uništiti glavninu nemačkih snaga. U tome se nije uspelo, ali područje zauzimaju jugoslovenski partizani posle povlačenja Nemaca u novembru 1944.[23]

Odluka kosovskih partizana o priključenju Kosova Albaniji nije sprovedena zbog velikog uticaja Srba i Crnogoraca u jugoslovenskom komunističkom vrhu.[1] U decembru 1944. u većem delu Kosova dolazi do masovne pobune Albanaca, koji nisu želeli da ponovo potpadnu pod jugoslovensku vlast. Glavno žarište toga ustanka bilo je u Drenici.[22] Vrhovni štab NOV i POJ šalje oko 30.000 vojnika JNA radi gušenja ustanka. Najteže borbe su vođene u Drenici, a zatim u Uroševcu, Gnjilanu i Kosovskoj Mitrovici. U toku borbi dolazilo je do odmazdi nad stanovništvom koje je podržavalo ustanak. 8. februara 1945. godine je zavedena Vojna uprava na Kosovu i Metohiji.[22] Ovim merama je tek u martu 1945. slomljen glavni otpor kosovskih Albanaca.[23] U slamanju kosovskog otpora su učestvovale i dve brigade Narodno-oslobodilačke vojske Albanije. Prema posleratnom sporazumu Broz-Hodža, Albanija je zajedno sa Kosovom trebalo da bude sedma republika Jugoslavije, a planirano je i da obe zemlje postanu članice Balkanske federativne republike. Međutim, ovi planovi su propali nakon rezolucije Informbiroa.

Kosovo u SFRJ

Socijalistička Autonomna Pokrajina Kosovo u SFRJ

Po završetku rata, 9. jula 1945. oblasna narodna skupština Kosova i Metohije je donela odluku o proglašenju Autonomne Kosovsko-Metohijske Oblasti (AKMO), izjavljujući da ne priznaje raskomadanje svoje oblasti, niti raskomadanje Jugoslavije, i da stanovništvo želi da ova oblast bude priključena "federalnoj Srbiji" kao njen sastavni deo.[24] To je i učinjeno na Trećem zasedanju AVNOJ-a, 7. avgusta 1945. godine, kada je Kosmet kao autonomna jedinica priključen Narodnoj Republici Srbiji.[25] Kosovska autonomija nije bila kreacija Narodne Republike Srbije i njenog ustavnog prava, već je od samog početka predstavljala kategoriju opšteg ustavnog prava Jugoslavije, jer je predviđa i garantuje savezni ustav.[26] Odnos između kosovsko-metohijske autonomije i Srbije je bio lišen hijerarhijskih prava i sistema dvostruke odgovornosti: svi kosovski organi vlasti izvršavali su samostalno svoja prava i odgovarali za svoj rad jedino biračima koji su ih izabrali, odnosno Pokrajinskoj skupštini i Oblasnom odboru.[22][27]

Između 1945. i 1952. godine na teritoriji Kosova i Metohije delovale su grupe razbijenih balista, koje nisu priznavale odluku o priključenju Kosova NR Srbiji. Kosovsko-metohijska oblast je dobrim delom bila pod kontrolom albanske nacionalističke organizacije "Bali Kombetar": čitava oblast je bila pokrivena mrežom revolucionarnih komiteta, koje je objedinjavao centralni komitet u Prizrenu.[22] U borbi sa njima učestvovale su jedinice OZNA-e i UDBA-e koje su najčešće u pojedinačnim okršajima razbile ostatke balista dok je određeni broj pobegao u inostranstvo. U Americi je 1946. osnovana Treća prizrenska liga. Služba državne bezbednosti je od kraja 1954. sve do sredine 1957. godine na Kosovu sprovodila akciju nasilnog oduzimanja oružja i sistematskog pretresanja kuća oštrinom koja je prelazila svaku meru i pretvarala se u teror nad stanovništvom.[22]

Autonomna Kosovsko-Metohijska Oblast je 1959. dobila svoje konačne granice proširenjem opštine Leposavić delovima opštine Raška (tada u sastavu u NR Srbije, a ranije u sastavu Kosovskog vilajeta). Aprila 1963. godine autonomna oblast je uzdignuta na nivo pokrajine, postavši Autonomna Pokrajina Kosovo i Metohija. 1966. ustavnim amandmanima je pokrajinama priznat status "konstitutivnog elementa federacije", čime je Kosovo steklo elemente originerne, izvorne i suverene državnosti.[22] Novembra 1968. godine ime pokrajine je promenjeno u Socijalistička Autonomna Pokrajina Kosovo, čime je Metohija uklonjena iz naziva. Prema ustavu Srbije iz 1974. godine, Kosovo je imalo de facto status federalne jedinice SFRJ, iako je formalno i dalje bilo deo Srbije.

Narodna biblioteka u Prištini.

Mirno iskazivane zahteve kosovskih Albanaca za ravnopravnim položajem sa drugim narodima Jugoslavije, komunističke vlasti su više decenija potirale zastrašivanjem, batinanjem i višegodišnjim zatvorskim kaznama za demonstrante.[1] Najpoznatiji zagovornik kosovarskih prava, pisac Adem Demaći, je zbog svojih verbalnih delikata proveo ukupno 28 godina u zatvoru.[1] Do prve masovne upotrebe oklopnih jedinica JNA protiv đaka i studenata došlo je tokom kosovskih nemira u proleće 1981. godine u Prištini, nepunih godinu dana nakon smrti Josipa Broza Tita. Kosovski demonstranti su tada nosili Titove slike i uzvikivali parole „Kosovo – republika“.[1] Sukobi sa studentima u Prištini izbili su krajem marta/početkom aprila 1981. godine i očekivalo se da će se rešiti pregovorima.[28] Međutim, kada su se nemiri proširili i na druge delove, JNA je poslata u Prištinu i druge kosovske gradove – Peć, Đakovicu, Uroševac, Podujevo, Kosovsku Mitrovicu. Oružani sukobi u Prištini izbili su sutradan po dolasku vojske, a tokom dana i sledeće noći proširili su se na veći deo Kosova.[28] Posledice nasilnog gušenja pobune bili su veoma ozbiljne. Pogoršani su međuetnički odnosi na Kosovu i došlo je do mržnje prema JNA.[28] Pritom, među regrutima JNA bilo je 12–14% Albanaca, najviše posle Srba i Hrvata.[28] Albanaci su osećali da je JNA ponovo dovela Srbe na čelo Kosova.[28]

Sukobi na Kosovu

Početkom 1989. godine najavljene promene srpskog ustava izazvale su generalni štrajk albanskih rudara u rudniku Stari Trg kod Prištine. Tadašnji predsednik Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije Slobodan Milošević je ultimativno zahtevao od jugoslovenskog državnog i partijskog vrha da mu odobri upotrebu sile kako bi ugušio pobunu na Kosovu. Videvši da je srpski lider dobio podršku oko milion građana na mitingu u Beogradu, 28. februara, Predsedništvo SFRJ nije imalo drugog rešenja no da odobri upotrebu vojske. Gotovo istovremeno, snage srpske policije upale su u rudnike i ugušile otpor albanskih rudara. Pohapšeno je na stotine osoba, a 23. marta 1989. godine kosovski parlament usvaja ustavne amandmane. Kosovo gubi dotadašnju široku autonomiju i ponovo dobija Metohija u nazivu. Prema ocenama političkih analitičara, ukidanje suštinske autonomije Kosova u martu 1989. predstavljalo je grubo kršenje jugoslovenskog saveznog ustava i početak rušenja ustavnog poretka SFRJ.[1]

Slobodan Milošević na Gazimestanu.

28. juna 1989. godine, na srpski praznik Vidovdan, Milošević se obratio prisutnima na Kosovu Polju, za 600. godišnjicu Kosovske bitke. Njegov govor mnogi analitičari karakterišu kao zvanični početak srpske nacionalističke kampanje.[29] Milošević je poručio da su se tek sada, posle punih šest stotina godina, „srpskom narodu otvorile oči“ i da „Srbi nisu osvajali i da nisu ekploatisali druge“. Milošević je završio pokličem:

Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene.

Nakon ovoga usledio je frenetični aplauz. Nekoliko meseci kasnije, većinsko albansko stanovništo pokrajine je 1990. godine proglasilo nezavisnost Republike Kosova, što nije priznala ni jedna država osim Albanije. 1994. godine je osnovana Oslobodilačka vojska Kosova, čiji je cilj bio nezavisno Kosovo, a koristila se svim sredstvima oružane borbe. Intenzivne borbe između policijskih snaga Srbije i OVK su trajale od februara do oktobra 1998. OVK se do početka jula nalazila u ofanzivi i pod njenom kontrolom je imala oko jedne trećine Kosova. Od avgusta su policijske snage krenule u protivofanzivu i vratile pod srpsku kontrolu većinu teritorije Kosova. U ofanzivi policijskih snaga je učestvovalo oko 20.000 policajaca.

Srpska policija, favorizovana od Miloševićevog režima i uz podršku Vojske Jugoslavije, je sprovodila masovne progone albanskog i drugog muslimanskog življa sa Kosova tokom 1998. i 1999. godine.[1] Kosovskim Albancima je nakon usmene naredbe o iseljenju ostavljano kratko vreme za napuštanje domova, pa su sa sobom mogli poneti samo najneophodnije, ostavljajući nepokretnosti, stoku i ostalo.[1] Nakon progona, kosovskim Albancima su uništavana lična dokumenta – njihovi dokazi o državljanstvu.[1] Muškarce koji su se tome opirali, srpski policajci su ubijali u prisustvu njihovih žena i dece.[1] Prema podacima Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za izbeglice 1998. godine je sa Kosova bilo proterano oko 350.000, a do 13. juna 1999. približno milion i po stanovnika Kosova, uglavnom kosovskih Albanaca.[1]

Kosovo pod upravom UN

Pripadnici OVK predaju oružje marincima SAD.

Posle NATO bombardovanja SRJ 1999 godine, Kosovo i Metohija dolazi pod upravu Ujedinjenih nacija. Prema Rezoluciji 1244, Kosovo i Metohija je deo Savezne republike Jugoslavije, ali je pod kontrolom UN.

17. marta 2004. godine su izbili nasilni nemiri na Kosovu i Metohiji. Albanski ekstremisti su napali čitave srpske zajednice i srpske kulturno-istorijske spomenike.

Proglašenje nezavisnosti Kosova

Zastava Kosova usvojena 2008.

Kosovski parlament je 17. februara 2008. proglasio nezavisnost Kosova i Metohije od Republike Srbije. Na vanrednoj svečanoj sednici parlamenta, za Deklaraciju o nezavisnosti izjasnilo se svih 109 prisutnih poslanika[30]. Tu odluku je Vlada Srbije još iste večeri poništila kao protivpravni akt privremenih organa u Prištini[31], a potom sazvala vanrednu sednicu Skupštine Srbije 18. februara na kojoj je 225 poslanika[32] glasalo za potvrdu odluke Vlade o poništenju jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova i Metohije.

Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je 8. oktobra 2008. predlog Srbije kojim se od Međunarodnog suda pravde u Hagu zahteva savetodavno mišljenje da li je nezavisnost Kosova i Metohije proglašena u skladu sa međunarodnim pravom.

Povezano

Izvori

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 1,16 1,17 1,18 1,19 1,20 1,21 1,22 Anton Bebler, Propuštena prilika[mrtav link]
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Vojna enciklopedija, Beograd, 1972., knjiga četvrta, strana 654.
  3. 3,0 3,1 Albania, Encyclopædia Britannica
  4. „Jugoslovensko - albanski odnosi”. Arhivirano iz originala na datum 2008-10-22. Pristupljeno 2009-10-19. 
  5. NGL Hammond The Relations of Illyrian Albania with the Greeks and the Romans. In Perspectives on Albania, edited by Tom Winnifrith, St. Martin’s Press, New York 1992
  6. Balkansko poluostrvo i Južnoslovenske zemlje (1. deo)
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 Vojna enciklopedija, Beograd, 1972., knjiga četvrta, strana 655.
  8. 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 8,5 Vojna enciklopedija, Beograd, 1972., knjiga četvrta, strana 656.
  9. 9,0 9,1 Izveštaj međunarodne komisije o Balkanskim ratovima (str. 47)
  10. SRBIJA, CRNA GORA I KOSOVO – PREGLED 1878-1914
  11. Otpor okupaciji i modernizaciji
  12. 12,0 12,1 12,2 Lav Trocki, Otpor okupaciji i modernizaciji
  13. Dimitrije Tucović, Srbija i Albanija, Beograd, 1914.
  14. „Dimitrije Tucović”. Arhivirano iz originala na datum 2009-09-06. Pristupljeno 2009-10-19. 
  15. „Seobe Dimitrija Tucovića”. Arhivirano iz originala na datum 2012-01-23. Pristupljeno 2009-10-19. 
  16. Raymond van den Boogaard, ‘Lessen van de oorlog op de Balkan’ (‘Lessons from the Balkan War’), Van Es & Samiemon & Starink (eds.), Redacteuren, p. 213.
  17. Tim Judah, Kosovo What Everyone Needs to Know
  18. 18,0 18,1 18,2 „Goran Antonić, Kosovski komitet i Kraljevina SHS u svetlu jugoslovenskih izvora 1918–1920”. Arhivirano iz originala na datum 2011-09-23. Pristupljeno 2009-10-19. 
  19. 19,0 19,1 Saradnja kačaka i VMRO - a
  20. 20,0 20,1 Prva balistička pobuna
  21. 21,0 21,1 Vojna enciklopedija, Beograd, 1972., knjiga četvrta, strana 657.
  22. 22,0 22,1 22,2 22,3 22,4 22,5 22,6 22,7 22,8 „Dimitrije Bogdanović, Knjiga o Kosovu”. Arhivirano iz originala na datum 2011-01-31. Pristupljeno 2010-01-26. 
  23. 23,0 23,1 23,2 Vojna enciklopedija, Beograd, 1972., knjiga četvrta, strana 658.
  24. S. Nešović i B. Petranović, AVNOJ i revolucija. Tematska zbirka dokumenata 1941-1945 (str. 736-738), Beograd 1983.
  25. L Geršković, Historija narodne vlasti (str. 271-272), Beograd 1957.
  26. J. Đordević, Ustavno pravo Jugoslavije (str. 57, 373), Beograd 1957.
  27. J. Đordević, Ustavno pravo Jugoslavije (str. 384), Beograd 1957.
  28. 28,0 28,1 28,2 28,3 28,4 „Branko Mamula: “Slučaj Jugoslavija””. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-04. Pristupljeno 2009-10-19. 
  29. Naši mitovi i nacionalni elitizam[mrtav link]
  30. B92. Vesti: Kosovo proglasilo nezavisnost. 17. februar 2008, 23.27 č
  31. B92. Vesti: Srbija poništava nezavisnost. 17. februar 2008, 23.51 č
  32. B92. Vesti: Skupština poništila nezavisnost. 18. februar 2008, 22.31 č

Eksterni linkovi