Isavrijski rat

Isavrijski ili Izaurijski rat je naziv za ustanak Izaurijaca protiv vlasti bizantskog cara Anastazija I, koji je trajao od 492. do 497. godine i završio Anastazijevom pobjedom.

Uzroci rata su svoje korijene imali u politici Anastazijevog prethodnika Lava I (vl. 457-474), koji je sredinom u siromašnoj, brdovitoj i zabačenoj Izauriji pronašao ne samo dragocjen izvor ljudstva za carsku vojsku, i protutežu germanskim najamnicima koji su sve više dominirali carskom vojskom te tako prijetili da potkopaju Istočno, isto onako kao što su potkopali Zapadno Carstvo. Izaurijci su tako brzo napredovali u redovima carske vojske i uprave, sve dok 474. na prijestolje nije stupio izaurijski general Zenon. Međutim, u prijestolnici Konstantinopolu su Izaurijci bili omraženi kao neobrazovani i sirovi "barbari", te su se još prije Zenonovog dolaska na prijestolje na njegovim ulicama bilježile demonstracije i ustanci protiv izaurijske vlasti. Nakon što je Zenon u proljeće 491. umro, narod je na Hipodromu demonstrirao tražeći "rimskog cara", a protiv Zenonovog brata Longina koji se smatrao najizglednijim izaurijskim nasljednikom. Te zahtjeve je poslušala Zenonova udovica Arijadna, koja je udajom za relativno anonimnog, ali "domaćeg" službenika po imenu Anastazije istome omogućila da zauzme prijestolje.

Anastazije je svoj položaj nastojao osigurati tako što je proveo čistku izaurijskih kadrova u upravi, te konfiscirao i na dražbi prodao njihovu imovinu. Zbog svega toga su godine 492. Izaurijci na čelu sa Longinom digli ustanak. Ustanicima se priključio i izaurijski general Longin od Kardale. Anastazije je na njih poslao vojsku kojima su komandirali generali Jovan Skit i Jovan Grbavac (Flavije Jovan); carska je vojska ustanike iste godine porazila u bitci kod Kotieja. Oni su se međutim, povukli u Izauriju i brdske tvrđave. Godine 493. su se u Kapadokiji vodile i borbe sa promjenjivim ishodom za grad Klaudiopolis. Od 494. do 497. su ustanici uspješno pružali otpor zahvaljujući opskrbi iz kilikijske luke Antiohija Lamotis koju je omogućio general Longin od Selina. Dugotrajni rat je, prema vlastitim riječima, "izmorio" Anastazija, ali mu također pružio i priliku da 496. svrgne "pravovjernog" patrijarha Eufemija s kojim je došao u sukob zbog svojih mijafizitskih uvjerenja. Godine 497. je Jovan Grbavac zarobio Longina od Selina, a potom i druge ustaničke vođe koji su dovedeni u Konstantinopol i prisiljeni da izvedu proskinezu pred pobjedničkim carem. Anastazije je u čast pobjede dao sagradio kapiju Halke, a pjesnik Hristodor ispjevao danas izgubljeni ep Isaurica (Ἰσαυρικά).

Literatura

• John Bagnell Bury, History of the Later Roman Empire, BiblioBazaar, LLC, 2009, ISBN 1-113-20102-9, p. 433.
• Brian Croke, Count Marcellinus and His Chronicle, Oxford University Press, 2001, ISBN 0-19-815001-6, pp. 137-138.
• Jones, Arnold Hugh Martin, John Robert Martindale, John Morris, "Fl. Ioannes qui et Gibbus 93", The Prosopography of the Later Roman Empire, volume 2, Cambridge University Press, 1992, ISBN 0-521-20159-4, pp. 617-618.