Inigo Jones
Inigo Jones' (* London, 15. maj 1573 - † London, 21. jun 1652.) bio je engleski arhitekt, skulptor, slikar i dekorater - pionir engleskog klasicizma u arhitekturi.[1]
| Inigo Jones | |
|---|---|
| klasicizam | |
 Portret Iniga Jonesa rad Williama Hogartha | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 15. maj 1573. London |
| Smrt | 21. jun 1652. London |
| Opus | |
| Polje | arhitektura, slikarstvo, skulptura |
| Praksa | London |
| Znamenita djela | |
| Influencija | |
Njegov prvi veliki projekt Kraljičina kuća (1616.-1619.) u londonskom Greenwichu, bitno je izmjenjen a od 1937. je dio Nacionalnog pomorskog muzeja. Tako da su danas njegovi najbolje očuvani radovi Palača Banqueting (1619.-1622.) u Ulici Whitehall i Kraljičina kapela (1623.-1627.) u Palači St. James.[1]
Život i rad uredi
Jones je bio sin krojača koji se također zvao Inigo. O njegovoj mladosti se vrlo malo zna, ali se pretostavlja da je učio za stolara. Zna se da je 1603. posjetio Apenine i proveo dovoljno vremena da stekne vještinu u slikarstvu i dekoraterstvu pa je privukao pažnju i pokroviteljstvo dansko - norveškog kralja Christiana IV, na čijem je dvoru bio je zaposlen neko vrijeme prije povratka u Englesku. U kojoj se proslavio kao slikar i zapeo za oko Christiajanovoj sestri Anne - ženi Jamesa I, koja ga je angažirala 1605. da joj dizajnira scene, kostime i maske za maskenbale i slične predstave na dvoru. Iz tog perioda njegova života ostalo je očuvano više od 450 crteža koji se danas nalaze u dvorcu Chatsworth.[1]
Izgleda da je između 1605. - 1610. najviše radio za kraljicu Anne, ali se prihvatio posla i za Roberta Cecila, earla od Salisburya, kom je oko 1608. podigao palaču New Exchange na Strandu. To je njegovo prvo poznato arhitektonsko djelo, srušeno je u 18. vijeku.
Nakon tog ga je angažirao Henry Frederick Princ od Walesa da mu bude nadglednik radova, ali taj posao nije dugo potrajao jer je pric umro 1612.[1] Sreća u nesreći bila je da je 1613. umro Simon Basil, dvorski nadglednik pa je Jonesu obećano da će od 1615. on voditi taj posao. U međuvremenu je prihvatio ponudu Thomasa Howarda, earla od Arundel, da ponovno posjeti Italiju. Tako je Jones zajedno sa Arundelom i njegovom svitom napustio Englesku u aprilu 1613. i proveo zimu 1613. / 14. u Rimu. Za tog boravka imao je dovoljno vremena da se upozna sa djelima talijanskih suvremenika ali i da razgleda antičke ruševine. Od tadašnjih majstora, najviše su ga dojmila djela arhitekta Andreje Palladija, koji je stekao velik utjecaj među arhitektima nakon objavljivanja svoje četiri knjige o arhitekturi 1570. (I quattro libri dell'architettura), koje je Jones nabavio i ponio sa sobom u Englesku u jesen 1614.[1]
Jones je kao nadglednik građevinskih radova na dvorovima Jamesa Stuarta i Charlesa I radio od 1615. do 1643. Tokom tih 28 godina bio je angažiran na gradnji, obnovi i poboljšanju kraljevskih objekata.
Njegov prvi važniji projekt bio je izgradnja dvorca - Kraljičina kuća u Greenwichu (1552-1616). Radovi na tom dvorcu obustavljeni su nakon smrti kraljice Anne 1619. pa je dovršen tek 1635. za ženu Charlesa I - Henriettu Mariju. Taj objekt koji je danas znatno promjenjen, dio je Nacionalnog pomorskog muzeja.[1]
Stara Palača Banqueting u Ulici Whitehall izgorila je 1619. pa je Jones 1622 podigao novu, koja se smatra njegovim najljepšim radom. Ta palača u svom prizemlju ima jednu veliku prostoriju pa izgleda kao vitruvijevska bazilika, ali bez brodova, samo sa nizom stupova uz zidove koji nose stropne grede. Charles Stuart naručio je alegorijske slike na panelima za dekoraciju stropa od Rubensa koje su postavljene na mjesto u 1635.[1]
Palača Banqueting ima samo dvije kompletne fasade, bokovi joj nisu nikad dovršeni, to je dovelo do pretpostavki kako je ona trebala biti dio veće cjeline. Vjerojatno je tako i bilo, jer je Charles gotovo 20 godina nakon dovršetka Banquetinga, zatražio od Jonesa da mu pripremi projekat za obnovu cijele Palače Whitehall. Ti nacrti čuvaju se u koledžu Worcester Univerziteta u Oxfordu i u dvorcu Chatsworth, oni spadaju među Jonesovim najzanimljivijim kreacijama.[1]
Jones se nije ograničio samo na gradnju kraljevskih palača, već i na urbanizam -1630. prihvatio je ponudu Earlu od Bedforda da mu projektira trg na njegovoj zemlji u Covent Gardenu. Iako danas više ne postoji nijedna kuća koju je podigao Jones, tragovi njegova rukopisa mogu se vidjeti na portiku crkve sv Pavla, kog nose jednostavni stupovi toskanskog reda.[1]
Pred kraj života između 1633-42. Jones je radio na restauraciji stare Katedrale Sv. Pavla. U to nije bio uključen samo popravak crkvenog kora iz 14. vijeka, već i dekoracija kamenih zidova romaničkog broda i transepta i izgradnja nove zapadne fasade s portikom visokim 17 metara kog je nosilo 10 stupova.[1]
Taj portik jedan od najambicioznijih i suptilno odvagnutih Jonesovih radova, tragično je uništen prilikom obnove katedrale nakon velikog londonskog požara 1666. Prilikom restauracije 1997. pronađeno je 70 kamenih krhotina sa tog portika.[1]Jonesov rad na katedrali prilično je utjecao na Christophera Wrena.[1]
Na početku engleskog građanskog rata 1642., Jones je bio prisiljen napustiti svoj posao i pobjeći u London. Zarobljen je 1645. za opsade zamka Basing (Old Basing). Teško je kažnjen, pa mu je i imanje privremeno oduzeto, ali je već slijedeće godine pomilovan, što je potvrdio Dom lordova, pa mu je vraćeno imanje. Kad je 1649. pogubljen kralj Charles Stuart Jones se prihvatio podizanja palače za earla Wiltona od Pembroka, ali izgleda da taj posao obavio njegov učenik John Webb.[1]
Inigo Jones je sahranjen u grobnicu sa svojim roditeljima u londonskoj crkvi sv Beneta.[1]
Izvori uredi
Vanjske veze uredi
- Inigo Jones,na portalu architecture.com Arhivirano 2016-04-08 na Wayback Machine-u(en)