Ilirska kraljevina

Ilirska kraljevina
(grčki: Ἰλλυρία,
(nedostaje slika zastave) (nedostaje slika grba)
Zastava Grb
Illyria and Dardania Kingdoms.png
Mapa antičke Ilirske kraljevine u vreme kralja Agrona
Geografija
Kontinent Evropa
Regija Balkan
Glavni grad Skadar
Stanovništvo Plemena: Dardanci, Taulanti, Ardijejci
Društvo
Zvanični jezici ilirski
Religija Paganizam
Vladavina
Oblik vladavine kraljevina
Titula vladara Kralj
Vladar Bardilis, prvi kralj
Drugi vladar Gencije, posljednji kralj
Istorijsko doba Prahistorija
Osnivanje 393. god. pne
Prestanak 168. god. pne
Događaji
Ilirski Ratovi
Prethodnici i naslednici
Prethodile su: Nasledile su:
[[Datoteka:|22x20px|border]] Rimska provincija Ilirik [[Datoteka:|22x20px|border]]
Portal:Istorija

Ilirska kraljevina je naziv za države koja su postojala na Balkanskom poluostrvu u antičko doba, na teritoriji sjeverno od Antičke Makedonije i Epira. [1]

U V stoljeću p.n.e. na području istočne obale Jadranskog mora i njenog zaleđa i obalama Jonskog mora, dolazi do znatnog uticaja kulturnih centara iz Grčke i južne Italije. Mijanja se način života, njegov sadržaj i svakodnevne potrebe. Kao dio potreba, dolazi do promjena u društvenoj organizaciji i jačanja plemenskih struktura.[2]

Svi istorijski izvori (Tukidid, Teopomp, Diodor), bez izuzetka, obilježavaju državu (kraljevinu) na sjeverozapadu antičke Makedonije i sjeverno od Epira imenom Ilirija (grčki: Ἰλλυρία, latinski: Illyria).[3] Nije poznato na koja su plemena mislili.

Današnji historičari tu državu nazivaju prema plemenima sa tog prostora: Kraljevstvo Taulanata, Kraljevstvo Dardanaca i Kraljevstvo Ardijejaca

Dardanska kraljevinaUredi

Glavni članak: Dardanska kraljevina

Od kraja V vijeka Makedonija je morala da računa sa Ilirima kao ozbiljnim protivnicima. U to vrijeme nije bilo velike razlike u stepenu razvitka ova dva susjeda. Tek od kralja Filipa II Makedonija će napraviti ogroman iskorak u razvoju.

Prvi pomen Ilira kao kao organizovane društveno-političke zajednice je iz kraja V stoljeća i sukoba makedonske države i plemena Linkesti. Kao kraljevina, nazvani su u opisu upada u Makedoniju i progona kralja Aminte III (393-370. god. pne), a njihov vladar Bardil nazvan je kraljem. Tokom 385/4 pravalili su i u Epir u saradnji sa vladarom Dionizijem iz Sirakuze. Zatim su ratovali sa Amintinim sinovima Aleksandrom II i Perdikom, kojeg su i ubili.

Kada je Filip II došao na vlast, Makedonija je bila preplavljena Ilirima koje je predvodio njihov već ostarjeli kralj Bardilis (u izvorima se navodi kao prvi ilirski kralj).[4] U sukobu u okolini Bitolja Bardil je imao 10 000 pješaka i 500 konjanika, Filip isto toliko pješaka i 1000 konjanika. Pobjeda je pripala Makedoncima.[5]

Istorija ilirske države i njenih kraljeva vezana je za ilirsko – makedonske odnose. Krajem IV vijeka Aleksandar Makedonski ratovao je sa sjevernim susjedima sve do Save. Time je htio obezbijediti sigurnost za Makedoniju pred svoje višegodišnje odsustvo u pohodu u Afriku i Aziju.[6] Dardanci su predvođeni kraljem Klitom, zajedno sa Taulantima doživjeli poraz 333. god. pne kod Peliona.

Poslije poraza od Aleksandra, Klit se sklonio kod taulantskog kralja Glauka, a nakon njegove smrti država je pripojena Taulantskom kraljevstvu. Nakon toga epirski kralj Pir proširio je svoju državu i na ilirsko područje. Dardanci se ne pojavljuju u izvorima sve do 280. god. pne, kada su velike snage Kelta prodrle na jug. Dardanski kralj Monun ponudio je pomoć Makedoncima koju je njihov kralj Ptolomej Keraun odbio. Monunije i njegov nasljednik Mitil poznati su po kovanju novca u Dirahionu. To je potvrda da su tada bili povratili svoje teritorije, koje su im najprije uzeli Taulanti, a zatim i Epir.

Sve do kralja Longara ponovo ih nema u izvorima. Historičari predpostavljaju da se se širili prema sjeveru na račun Tribala i na istok prema Tračanima, što grčke historičare nije interesovalo. Longar je osvojio Peoniju i bio je prvi vladar koji je u grčkim izvorima nazvan kraljem. Od tada počinju neprestani ratovi Dardanaca i Makedonaca, koje su vodili Demetrije II, Antigon Doson, naročito Filip V i na kraju Persej. Tada su na Balkanskom poluostrvu već bili Rimljani, koje su Dardanci pomagali, dok Makedonija nije poražena i ušla u sasatav rimske države. Poraz Makedonaca samo je značio da su se sada oni našli na rimskom putu.

Ardijejska kraljevinaUredi

Fanula Papazoglu tvrdi da je Ardijejska kraljevina nastavak jedne starije tradicije i da je bila samo posljednja etapa u razvoju političke zajednice koja je trajala preko dva i po vijeka.

Ivo Bojanovski smatra da je ilirska država mogla nastati na onom delu ilirskog teritorija, najbližeg grčkom svetu, sasvim na jugu u jonskom primorju. Odatle se širila vlast ilirskih kraljeva prema sjeveru, kao što se paralelno širilo i ilirsko etničko ime, sve uz obalu i tako zahvatila Ardijejce, koji su sredinom III vijeka preuzeli vodeću ulogu u ilirskom kraljevstvu.[7]

Prema Gustavu Zippelu (Cipel), osnivači ilirske države su Ardijejci, pleme koje je sredinom I milenijuma p.n.e živjelo oko gornjeg toka rijeke Neretve.[8] Nakon što su ih Autarijati potisnuli naselili su se u područje Gatačkog polja, a zatim na obale Jadranskog mora oko donjeg toka Neretve. Sredinom 3. st. pr. n. e. Ardijejci su se, za vrjeme Agronova oca Pleurata, s donje Neretve proširili prema jugoistoku, te u svoju proširenu državu uključili i plemena u svom susjedstvu (Daorse, Plereje, Dokleate, Labeate), a na krajnjem jugu i one Ilire što ih kasnije rimski pisci nazivaju Illyrii proprie dicti (Plinije, Mela). Ονο Zippelovo mišljenje o mlađoj ilirskoj državi, kao ardijejskoj tvorevini, zasnivalo se i na jednoj vijesti Dija Kasija, koji Agrona, naziva „ardijejskim vladarom".[9].

UsponUredi

U vremenu kraljeva Pleuratusa i Agrona, Ardijejci su razvili svoju pomorsku silu, a težište države se u nekoliko decenija, iz unutrašnjosti trajno prebacilo na jadransko primorje. Agron je iskoristio propadanje Epira poslije smrti Pira i njegovih nasljednika. Kasnije je osvojio dio Epira, Krf, Drač i Hvar jedan po jedan i u njima uspostavio posade. U njegovo ime, na Hvaru je vladao Demetrije Hvaranin, koji će kasnije, u sukobu Rimljana i Ilira, izdati kraljicu Teutu, Agronovu drugu ženu i postati rimski vazal. Od svih ostalih, bila je to najmoćnija ilirska država.[10]

Savez sa MakedonijomUredi

Glavni članak: Bitka kod Mediona

Iliri su plovili sa svojim brzim i pokretljivim galijama - liburnama, trgovali i pljačkali duž čitave zapadne obale Grčke, što je i ranije bilo uobičajeno. Novina je bila upotreba kopnene vojske, koja je nastupala poslije i koristila pobjede što ih je izvojevala mornarica. Glavna baza za pljačkanje bila je na obali Elida i Mesenija.[11] Svojim djelovanjem skrenuli su na sebe pažnju kralja Demetrija II Makedonskog, pa je došlo do savezništva Ardijejskog kraljevstva sa Agronom na čelu i Makedonije. Bio je to prvi slučaj da su ovi narodi našli zajedničke interese i približili se jedni drugima.[12]

 
Regentkinja Teuta naređuje svojoj gardi ubistvo rimskog izaslanika - Augustyn Mirys
 
Kralj Gencije
 
Novac kralja Gencija

Ratovi sa Rimom i propast državeUredi

Glavni članak: Ilirski ratovi

Ratovi sa Rimom počeli su 229. godine[11] u vrijeme vladavine regentkinje (kraljice) Teute.[13] Drugi ilirski rat je trajao od 220. pne. do 219. pne. Pokrenuo ga je Demetrije Hvaranin, koji je naslijedio Teutu i oženio Triteutu, majku maloljetnog prijestolonasljednika Pinesa.

Posljednji ilirski vladar bio je Gencije, koga je u Trećem ilirskom ratu pobijedio rimski vojskovođa Lucius Anicius Gallus.[14] Njegovo ime nalazi se u dvije verzije tzv. trijufmalnih fasta. Prvu i službenu verziju tih fasta predstavljaju poznati Kapitolijski fasti kojima su uredno registrovani svi istorijski trijumfalni akti, počevši od godine osnivanja Rima. Uz godinu 167 registrovana su tri trijumfa, od kojih dva uz pobjedu nad Makedoncima i njihovim kraljem Perzejem, a treća uz pobjedu nad kraljem Gencijem i Ilirima. U detaljnijem opisu, kao plijen, navodi se i ogromna količina dragocjenosti i ilirskog srebrenog novca. U lokalnoj verziji trjumfalnih fasta grada Urbs Salvia, u centralnoj Italiji, spominje se isti događaj.[15]

Ilirska država podijeljena je u tri dijela:

Svi su oni ovom odlukom senata postali slobodni i immunes (oslobođeni poreza) zato što su napustili Gencija još dok je bio moćan. Slobodni i immunes postali su i Daorsi, zato što su, napustivši Karavancija, Gencijeva polubrata, prešli Rimljanima. Ostalim je danak (veciigal) bio smanjen na polovinu od onog što su ga plaćali kralju Genciju.[16] Ardijejci su se povukli sjevernije, van teritorije por rimskom okupacijom. Još jednom su, 135. god. pne, ratovali sa Rimljanima i bili poraženi. Nakon toga se gube iz istorije.

OpćenitoUredi

Ilirska kraljevina bile je više od jednog stoljeća manja ali postojana sila na obodu helenističkog svijeta. Svi grčki pisci pisali su o Ilirima samo kada se to odnosilo na Grke, Makedonce i Epir, i nijedan nije ozbiljno proučio Ilire u njihovoj postojbini. Ono što se o njima prenosi često je malo više nego besmislica (Wilkes)[10] Ilirske vladare, posebno kraljicu Teutu, opisuju kao žrtve iracionalnog ponašanja i ubilačkih poriva. U svjetlu takvih predrasuda, teško je napraviti usporedbu između ustanova ilirskog kraljevstva i onih u helenestičkom svijetu. Monarhija je bila nasljedna što je vidljivo iz primjera djeteta Pinesa, Agronovog nasljednika. Kontrola je bila u rukama Teute, i ako nije bila njegova majka, a zatim Demetrija Hvaranina, koji je oženio Triteutu, Pinesovu majku. Vojno zapovjedništvo bilo je u rukama Skerdilaide, Agronovog brata. Važna uloga žena, čak i u jednom poligamnom društvu, može se uporediti sa njihovom ulogom u helenističkom svijetu. Poput vladara Epira i Makedonije, ilirski kraljevi ugovarali su ženidbe kao sredstvo uređivanja odnosa sa susjedima.

Moć Ardijejske dinastije počivala je na utvrđenim gradovima oko Skadarskog jezera: Lissos, Skodra, Meteon, i druge na obali poput Bouthoe (Budva), Olcinium (Ulcinj) i Rhizon (Risan) u Bokokotorskom zaljevu. Dvojbeno je da li su ilirski kraljevi imali stvarnu vlast južno od Lješa, gdje su plodne ravnice uglavnom bile pod kontrolom Epidamna i Apolonije.

Gusarstvo je skrenulo pozornost helenističkog svijetu na Ilire, zapravo gusarski napadi lembima, koji nisu bili pogodni za trgovački teret, ali su bili pogodni za odvlačenje trgovačke robe i zarobljenika. U grčkom svijetu gusarstvo je odavno bio poznat i uveliko prihvaćen rizik, a na kopnu su helenske države uveliko koristile plaćenike. Iliri su pomagali makedonske kraljeve, ako su im uslovi bili povoljni. Rimska verzija historije uveliko je prenaglašavala stvarnu odgovornost Ilira za gusarstvo po Jadranu.

Dio ostataka materijalne kulture iz doba kraljevine otkriven je u grobnici sa 136 grobova, većinom odraslih osoba, i 19 grobova onih čije se porijeklo razlikovalo od ostalih, na lokalitetu Gostilj pored Skadarskog jezera. Predmeti u grobovima, pored skeletnih ostataka u ispruženom položaju sadržavali su darove u hrani i piću i male vrčeve, vjerovatno sa parfemom. Posude su imala grčki oblik južnoitalskog tipa, dok mnogi bronzani i srebrni broševi pripadaju vremenu srednjeg Latenskog perioda. Pronađen je novac iz vremena prije i poslije kralja Gencija. Tri srebrne i jedna bronzana pojasna ploča bile su ukrašene likovima ratnika i magijskim simbolima.

VladariUredi

Glavni članak: Ilirski vladari

Već se Bardil, drugi u genealogiji ilirskih vladara , izričito naziva kralj Ilira (ho tön Illyriön basileüs - Polibije).[17] U latinskoj formi glasi rex Illyriorum. Ne zna se koliko je ta titula (basileus, rex) po svom značenju adekvatna njihovoj izvornoj ilirskoj funkciji, jer se taj ilirski termin nije sačuvao [18]

Ilirski novacUredi

Glavni članak: Ilirski novac

Novac ilirskih vladara i plemena kovan je u sferi grčkih političkih, ekonomskih i kulturnih utjecaja. Nosio je natpis sa titulom kralja.[19]

LiteraturaUredi

ReferenceUredi

  1. "Fanula Papazoglu, -Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba. Tribali, Autarijati, Dardanci, Skordisci i Mezi". AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE - DJELA KNJIGA XXX , CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA Knjiga l. SARAJEVO, 1969. http://www.anubih.ba/images/publikacije/djela/CBI/DJELA%20XXX-1%20Papazoglu.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  2. "Enver Imamovic - On elements of political organization of illyrian communities". 'Prilozi', 30, Sarajevo, 2001., pages. 25-41. http://illyriancommunities.illyria.net/. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  3. "N.G.L. Hammond, F.W Wallbank - A HISTORY OF MACEDONIA". Oxford university press, 2001. https://books.google.it/books?id=qpb3JdwuDQIC&printsec=frontcover&dq#v=onepage&q&f=fals. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  4. Papazoglu, 1969, s.123
  5. Papazoglu, 1969, s.123
  6. Papazoglu, 1969, s.123
  7. Bojanovski, 1989
  8. Zippel G. 1877. Die Römische Herrschaft in Illyrien
  9. Bojanovski, 1988, s.26
  10. 10,0 10,1 John Wilkes - Iliri; Laus, Split 2001
  11. 11,0 11,1 Henri A. Ormerod - Drevna piratstva – The Johns Hopkins University Press, Baltimor, Maryland, 1997
  12. Papazoglu, 1969, s.123
  13. "Salmedin-Mesihovic-ORBIS-ROMANVS-Udzbenik za historiju klasicne rimske civilizacije -Prvi ilirski rat, s.346 - Drugi ilirski rat, s. 350". 30, Sarajevo, 2015.. https://de.scribd.com/document/258173235/. Pristupljeno 9. 2. 2018. 
  14. Cabanes, 1988
  15. Miočević, 1968
  16. Bojanovski, 1989
  17. Cabanes, 1988
  18. Bojanovski, 1989
  19. Miočević, 1968, s.309

Vidi jošUredi