Otvori glavni meni
Preferences-system.svg Ovom članku potrebna je jezična standardizacija, preuređivanje, reorganizacija ili usklađivanje sa standardima srpskohrvatske Wikipedije.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.

Igor Marojević je srpski književnik rođen 12. jula 1968. godine u vojvođanskom gradu Vrbasu. Studirao je Srpskohrvatski jezik i Jugoslavensku književnost, i tako stekao zvanje profesora srpskog jezika i književnosti. U Barseloni je upisao master iz Teorije svjetske književnosti ali ga nije dovršio. Takođe je preveo mnoge knjige sa španskog i katalonskoga (knjige Ane Maríe Matute, Maxa Auba, četiri knjige Roberta Bolaña, Josepa Pla, Quima Monzóa...) Sada živi u Zemunu, u Beogradu.

Proza i poetikaUredi

U noveli „Obmana Boga“ pisao je o samoubojstvu iz paranoidnog motrišta. Tiskana je u prijevodu na španjolskom http://www.laie.es/libro/el-engano-de-dios/199477/978-84-932554-3-5 i portugalskom, a njegov kazališni komad „Nomadi“ na katalonskom. Nova izdanja novele pretrpjela su izvjesne autorske izmjene teksta, kojima će Marojević podvrgnuti, u njihovim drugim odnosno trećim izdanjima, i romane „Dvadeset četiri zida“, "Žega" i "Šnit" ("Schnitt"). U svome prvom romanu "Dvadeset četiri zida" govori o sidi, odnosno manjinama ugroženim osobito u srbijanskom društvu devedesetih godina XX stoljeća. Bavljenje individualcem ugroženim agresivnim kolektivom u biti jest glavna tema Marojevićeve proze, bilo da ga od kolektiva dijeli pripadnost zdravstvenoj ili manjini drugačijeg spolnog opredjeljenja kao u njegovu prvom romanu, ili ugroženost manjinskog ukusa za način života (roman "Parter") ili povlačenje u ratnim uslovima kao u romanu „Žega“ (kroz motrenje bolesnog i senilnog naratora koji pripovijeda o ratu zelenaša i bjelaša u Crnoj Gori) i „Šnit“, možda i njegovo najautentičnije djelo u kojem kroz simuliranje raznih novinskih formi piše o Zemunu u NDH, dok je jedan od glavnih junaka Hugo Boss, povijesno poznat po tomu što je izmislio i šio crne -{SS}- i druge nacionalsocijalističke uniforme) pa i "Majčina ruka" (treće djelo iz predviđenog petoknjižja "Etnofikcija" u kojemu kroz motrište dječaka zaljubljenog istodobno u dvije Njemice pripovijeda o stradanju podunavskih Nijemaca u Vojvodini između 1944. i 1948). Zanimljivo je da je autoru, kao u priloženome tekstu, http://www.booksa.hr/kolumne/kritike/nevidljiva-ideologija zamjeran utjecaj filma Inglorious Bastards na Schnitt, premda je "Šnit" prvotno objavljen dvije godine prije Tarantinova remekdjela. U suvremenijim narativima Marojević piše o individualističkim junacima koji se u XXI stoljeću ne snalaze u međuljudskim, pretežno muško-ženskim odnosima. U takve narative potpadaju spomenuti roman „Parter“, knjiga priča "Tragači", a od kojih se najuspjelima doimaju knjige priča "Mediterani" i "Beograđanke" u kojoj Marojević govori iz motrišta osam junakinja. Knjiga je nagrađena sa dva priznanja ali, premda pisana u manje komercijalnom žanru pričozbirke, u samo pet mjeseci objavljena je kod "Lagune" u šest izdanja, drugim riječima u deset tisuća primjeraka. Opaženo je da "Odavno jedna zbirka pripovedaka nije privukla toliko pažnje kao što je pošlo za rukom Beograđankama Igora Marojevića" http://citymagazine.rs/clanak/igor-marojevic-knjizevnost-ne-sme-doslovno-da-prepisuje-zivot. Marojevićeve pripovijesti uvrštene su u antologije srpske/bivše jugoslavenske/europske proze ili književnosti na njemačkom jeziku, španjolskom, talijanskom, češkom i makedonskom i izborima na slovenskom, bugarskom, grčkom, rumunjskom, ukrajinskom i madžarskom. Priče i essayji objavljivani su mu i na engleskome i danskom jeziku.

Marojević je po nekim kritičarima začetnik tzv. krtog realizma a svakako jest etnofikcije, poetike nazvane po njegovu nastajućemu petoknjižju, čiji su pojedini dijelovi već utjecali na neke mlađe srpske autore. U svom najznačajnijemu romanu, "Konstantinovo raskršće", Dejan Stojiljković nudi sličan, a-historijski tretman povijesti koja po etnofikciji mora biti tek građa za prozne igrarije s poviješću koja u tome smislu mora služiti literaturi, bez da je vice versa. Stojiljkovićev roman donosi hommage Marojevićevu "Šnitu" http://www.konstantinovoraskrsce.com/index.php/trivia.html. Marojević je svakako jedan od začetnika digitalnoga realizma čije prvo djelo po trenutku objavljivanja jesu knjiga priča "Beograđanke" a drugo "PR" Aleksandra Ilića, koji je konačni tvorac pojma digitalni realizam. Uz Marojevićevu prozu se spominju i odrednice neorealizam, trans, snajperska proza, generacija mix...

Objavljena djelaUredi

RomaniUredi

Knjige pričaUredi

  • „Tragači“ (2001)
  • „Mediterani“ (2006, 2008)
  • "Beograđanke" (2014, šest izdanja, zasad najkomercijalnija zbirka srpske umetničke proze XXI veka)

NovelaUredi

  • "Obmana boga" (1997)

EssayUredi

Djela objavljena u regijiUredi

U pripremiUredi

  • "Mamina roka" (Beletrina, Ljubljana, prijevod Jurij Hudolin)
  • Страна на мајката (Арс Ламина, пријевод С. Христовски)
  • Parter (Knjigomat)

KazališteUredi

Po njegovu prvome romanu igrana je istoimena kazališna adaptacija u Beogradskom dramskom pozorištu 2003. godine. Njegov prvi komad „Nomadi“, napisan izvorno na španjolskom kao Los nómadas izvođen je u Španjolskoj u produkciji barcelonskog Instituta za teatar 2004. na katalonskom a njegova srpska verzija, autorski prijevod komada, izvođena je pod naslovom „Tvrđava Evropa“ u produkciji BELEF - a 2008. Drugi autorov komad "Bar sam svoj čovek" (produkcija BDP, 2009-2011) doživio je uspjeh kod publike koja ga se i danas rado sjeća (http://www.gledajme.rs/item/predstava/46/preporuci). Ipak, Marojević zbog političke i kazališne situacije u Srbiji u kojoj 2015. i 2016. nije izvedena niti jedna praizvedba domaćega autora (http://www.danas.rs/dodaci/nedelja/kolaps_praizvedbi_.26.html?news_id=319496) ima poteškoća plasirati svoje napisane a nepublicirane komade "Milovanje" i "Zovi me Tony".

Izvođene drameUredi

  • "Dvadeset četiri zida", adaptacija romana, Beogradsko dramsko pozorište, 2003-2004.
  • "Els nòmades", kao katalonski prijevod drame sa španjolskog (u originalu Los nómadas), Institut del teatre, 2004, premijera izvedena u Terrassi, kazališnom gradu u blizini Barcelone.
  • "Tvrđava Evropa", autorski prijevod španjolske drame , BELEF, Beograd 2008.
  • "Bar sam svoj čovek, BDP, 2019-2011.
  • Radovan 2013, po motivima istoimene drame, SKC Novi Sad 2013.

Zastupljenost u antologijama i biranim izborimaUredi

  • Kazenski strel, y YU Blok (priredio Aleš Čar), Apokalipsa, Ljubljana, 51-52, 2002.
  • Prozak plus u "Odbrana i poslednji dani", (priredio S.V. Tešin), Libra libera, Zagreb, 10, 2002.
  • Racconto prevedibile, soddisfatto, u antologiji srpske priče na talijanskom jeziku "Casablanca serba" (prir. Nicole Janigro), Feltrinelli, Milano 2003.
  • Пераст i Vојна за честа на Моана Поци u: Бизарни раскази (прир. Татјана Росић), antologija srpske priče na makedonskome, Maгoр, Скопjе, 2003.
  • La guerra por el honor de Moana Pozzi u izboru srpske proze i poezije na španjolskom jeziku (prir. Eduardo Halfon), Carátula, Guatemala, 06/2005.
  • Znamení y Ztracen v samoobsluze, u antologiji srpske priče na češkom (prir. Tatjana Micić), IP Bělehrad, 2007.
  • Die goldenen Jahre des Jugo-Films u Die tragische Intensität Europas, zborniku srpske proze i poezije u recepciji Petera Handkea (prir. Žarko Radaković, Das Schreibheft 71, 2008).
  • "Perast" u izboru suvremene srpske književnosti na njemačkom, Neue Rundschau, Frankfurt, 3/2010,
  • Der Krieg um die Ehre der Moana Pozzi u antologiji srpske priče na njemačkom jeziku Der Engel und der rote Hund (prir. Angela Rihter), Noack & Block, Berlin, Nemačka, 2011.
  • Weihnachtsurlaub, priča y Hotel Europa (prir. Ilma Rakusa&Mihael M. Tos), antologiji savremenih evropskih esejista i pripovedača, Wunderhor”, Hajdelberg, Nemačka, 2012.
  • "Primer čojstva" i "Primer junaštva" u antologiji pripovjedača iz bivše Jugoslavije "Generacija 23" (prir. Aleksandar Gatalica), Blic 2014.

NagradeUredi

  • Nagrada fonda „Borislav Pekić“ za "Žegu"
  • „Stevan Pešić“ (za "Žegu")
  • „Desimir Tošić“ (za "Kroz glavu")
  • „Vodič za život“ (prvi dobitnik; za "Beograđanke")
  • Srpsko-madžarska nagrada "Károly Szirmai" (za "Beograđanke")

Članstva u profesionalnim udrugamaUredi

  • Srpski PEN centar (od 2000)
  • Srpsko književno društvo (od 2001, jedan od osnivača)
  • Katalonski PEN centar (PEN català, od 2002)

Selektivna bibliografijaUredi

ZanimljivostiUredi

Od početka ratova devedesetih zastupa pomirbene stavove a od oslobađanja Srbije od Miloševićeve vlasti inzistira na izgradnji mostova između ex jugoslavenskih republika. Godine 2000. uzima učešća u prvom Međunarodnom književnom festivalu u Sarajevu, gdje je nastupio i 2004, a 2011. na književnoj koloniji Fra Grgo Martić. Tu prigodu rabi da kao i drugi učesnici održi književne večeri u Kreševu, Sarajevu i Tešnju a samostalno - uz sudjelovanje književnih kritičara Željka Grahovca i Elisa Bektaša - u Zenici. Surađivao je sa časopisima "Diwan" i "Sarajevske sveske". Od 2001. surađuje sa zagrebačkim "Quorumom" i drugim hrvatskim časopisima ("Libra libera", "Zarez", http://www.zarez.hr/system/issue/pdf/443/104.pdf, str. 20-21), te uzima učešća na Festivalu europske kratke priče 2003. U Zagrebu nastupa još nekoliko puta http://www.monitor.hr/vijesti/igor-marojevic-je-jedan-od-najznacajnijih-pisaca-u-regiji/270487/, http://www.hrvatskodrustvopisaca.hr/hr/dogadanje/festival-knjizevnost-uzivo-literature-live-2007.-141. Nastupao je i u Osijeku, te na festivalu u Bolu na Braču. Godine 2003, dok je živio u Barceloni u koju se iz Beograda odselio 2001, a u koji se vratio 2006, objavljuje antologiju mlađih suvremenih srpskih pisaca, antoramu kako ju je sam nazvao kao smjesu antologije i panorame, "Oslobađanje lektire", za zagrebački "MD". Suradnik je i ljubljanske "Apokalipse" a 2015. je u Novom Mestu boravio skupnom potporom "Tradukija" i izdavača "Goga", gdje je, kao i u ljubljani 2003, imao zapažen nastup. U Novom Mestu je s njim govorio pjesnik, kritičar, prevoditelj i prozaik Jurij Hudolin koji je preveo njegov roman "Majčina ruka" za "Beletrinu". U Crnoj Gori je u XXI stoljeću nastupao na festivalima u Baru, Budvi i Herceg Novom. Čileanski pisac Roberto Bolaño i on željeli su osnovati fanklub porno-glumice Moane Pozzi o kojoj je Bolaño pisao kao o Gianni Silvestri u romanu "Estrella distante" i knjizi priča "Llamadas telefónicas" a Marojević, dok nije znao Bolaña niti literarno niti osobno, pod punim imenom i prezimenom u pripovijestima "Vaš. Osvald" i "Rat za čast Moane Pozzi" u "Tragačima". Modificirana verzija "Rata za čast Moane Pozzi" svršila je i u "Mediteranima". Projekt osnivanja fankluba Moane Pozzi kao i mnoge druge, bitnije projekte dala je prekinuti smrt Roberta Bolaña. Marojević je jedan od ljudi čiji je osobni utjecaj na roman "Zona" francuski dobitnik Gonkurove nagrade Mathias Enard priznao na posljednjim stranicama "Zone". Igor jest i jedan od bitnijih likova Enardovog ilustriranog romana "Tout sera oublié" ("Sve će biti zaboravljeno"). Marojevićevi javni istupi znadu biti relativno oštri, kritički i ironizirajući, osobito u doba kada je bio kolumnist u mnogim glasilima u Srbiji, regiji i inozemstvu (do 2014). U Srbiji je poznat kao polemičan i kontroverzan. U svakom je slučaju izdavaču i bivšemu funkcioneru Ministarstva za kulturu Republike Srbije Zoranu Hamoviću na TV StudioB više puta argumentirano rekao da laže https://www.youtube.com/watch?v=rO7wFBOSRU4 i napustio emisiju "Ćirilica" na "TV Happy" https://rutube.ru/video/40e3fb0541dac754092c5280c4968554/.

ReferenceUredi