Ignjat Granitz

Ignjat Granitz
Rođen/a Ignatz Granitz
1845.
Kemenesmagasi, Austrijsko Carstvo
Umro/la 17. decembar 1908. (dob 63)
Zagreb, Austro-Ugarska Monarhija
Počivalište Mirogoj
Nacionalnost Austro-Ugar (Hrvat)
Etnicitet Židov
Državljanstvo Austro-Ugarska Monarhija
Zanimanje industrijalac, publicist
Suprug/a/zi/ge Paula Deutsch-Granitz
Djeca Olga Schulz
Zlata Schulz
Štefanija Granitz
Janka Wolf

Ignjat Granitz (Kemenesmagasi, Austrijsko Carstvo, 1845 - Zagreb, 17. 12. 1908), austro-ugarski i hrvatski industrijalac, publicist i filantrop.

BiografijaUredi

Podrijetlo, obitelj i njena sudbina tokom u NDHUredi

Ignjat Granitz je rođen u mađarskom selu Kemenesmagasi u obitelji siromašnih židovskih seljaka.[1] 1864 godine je završio učiteljsku školu u mađarskom gradu Đeru. Polazio je rabinsku školu u Bratislavi, ali ju je zbog svojih liberalnih nazora ubrzo napustio. Radio je kao učitelj u trgovištu Sarvaru, a zatim u Velikoj Kaniži. Tu je upoznao buduću suprugu Paulu Deutsch, s kojom se 1869 preselio u Zagreb. Vjenčali su se 1870 godine. Imali su četiri kćeri; Olgu, Zlatu, Štefaniju i Janku. Olga i Zlata su se kasnije udale za dvojicu braće, Ernesta and Rikarda Schulza. Ignjat i njegova obitelj su u Zagrebu bili znani kao veliki filantropi koji su često pomagali siromašne i potrebite sugrađane, organizirajući često humanitarne akcije. Ignjat je bio aktivni član "Izraelitske bogoštovne općine Zagreb" (danas Židovska općina Zagreb).[2] Ignjat Granitz je preminuo 17. 12. 1908 godine, te je sahranjen na židovskom djelu zagrebačkog groblja Mirogoj.[3]

1941 godine režim Nezavisne Države Hrvatske (NDH) je obitelji Granitz, kao Židovima, oduzeo svu imovinu. Većina članova porodice je pobijena. Jedna kćer, Olga Schulz, ubijena je na ulici usred Zagreba od neznanog ustaše. Druga, Zlata Schulz izvršila je samoubojstvo kada je Gestapo došao po nju. Treća, Štefanija, preživjela je rat skrivajući se u Nizozemskoj. Najstarija, Janka, iako je još 1900 postala katolkinja, bila je odvedena u zatvor na Savskoj cesti, odakle su je izbavili bivši studenti njenog sina, profesora filozofije Pavla Vuk-Pavlovića. Među ubijenim članovima obitelji Granitz su i Ignjatovi zetovi, unuci i drugi članovi porodice. Nakon uspostave FNR Jugoslavije oduzeta imovina obitelji Granitz nije vraćena preživjelim naslijednicima.[4]

Poslovna djelatnosti: trgovina papirom i tiskaraUredi

Upoznavši zagrebačkog tiskara Lavoslava Hartmana, Ignjat se doselio u Zagreb, gdje je 1876 dobio zavičajno pravo. Radio je u Hartmanovoj tiskari koju su zajedno vodili sa Vilimom Schwarzom. 1878 Ignjat i Hartman su zajedno osnovali tvrtku "Hartman & Granitz" za trgovinu papirom na veliko. Nakon Hartmanove smrti, Granitz je sa Vilimom Schwartzom isplatio njegovu udovicu, te je 1882 tvrtka preimenovana "Ignjat Granitz & Comp." čime je stekao i vlasništvo nad tiskarom. Tiskaru je osuvremenio novim strojevima i tehonologijom, te je za proširenje posla vješto koristio društvene veze i trgovačku vještinu.[2][4]

Od godine 1883 Ignjatova njegova tiskara je nabavljala papir, te je tiskala, pohranjivala i distribuirala sve školske knjige za pučke učionice u Kraljevina Hrvatska i SlavonijaKraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Na taj način se hrvatska školska naklada oslobodila ovisnosti o Beču. Novcem koji je od dobiti Ignjat uplaćivao u blagajnu zemaljske vlade je Isidor Kršnjavi 1891 restaurirao zgradu "Odjela za bogoštovlje i nastavu" u Opatičkoj 10, te raskošno opremio dvoranu u zgradi. To je danas poznata i reprezentativna "Zlatna dvorana" Hrvatskog instituta za povijest. Ignjat je bio među osnivačima Zagrebačke tvornice papira 1895 godine, član Hrvatsko-slavonske komercijalne banke, pokretač osnivanja "Saveza hrvatskih i slavonskih industrijalaca", strukovne organizacije čiji je bio doživotni potpredsjednik. Nakon njegove smrti, "Ignjat Granitz & Comp." se spojila sa tiskarom Ivana Novaka, te je tako 1920 nastao "Grafičko-nakladni zavod Tipografija". "Grafičko-nakladni zavod Tipografija" je izdavao dnevnike Jutarnji list, Večer i Obzor, te ilustriranu reviju Svijet. 1959 godine, sjedinjenjem "Grafičko-nakladnog zavoda Tipografija" i Narodnog lista nastala je novinska kuća Vjesnik.[2][4]

Društveno i kulturno djelovanjeUredi

Kako je rastao njegov društveni ugled, Ignjat je postao član Trgovačko-obrtničke komore i masonske lože "Ljubav bližnjemu", tada zatvorenog kruga simpatizera režima, te je bio biran za gradskog zastupnika kao član Narodne stranke. Značajan je Ignjatov rad na promicanju kulture. Godine 1887 izdao je Gundulićev spjev "Suze sina razmetnoga". 1891 pokrenuo je poučno-zabavni časopis za mlade Pobratim, kojeg je uređivao književnik Petar Marković. U njemu su objavljivali Silvije Strahimir Kranjčević, Oton Kučera, Jagoda Truhelka, Ljubomir Maraković, Zdenka Marković i drugi. Izdavao je i časopis "Obćinar" kojem je urednik bio Đuro Deželić.[2][4]

Ignjatova kuća na Preradovićevom trgu postala je okupljalište intelektualne elite bez obzira na socijalno podrijetlo, prkoseći tadašnjim običajima staleškog podvajanja. Publicist i povjesničar Josip Horvat navodi da je tu bio jedini zagrebački salon prije 1914. Tu su se okupljali glumci, slikari, pisci, glazbenici, redaktori i suradnici Ignjatovih listova. Obitelj Granitz je osobito voljela glazbu, pa su prijateljice Ignjatovih kćeri bile pjavačica Milka Trnina i skladateljica Dora Pejačević. Ignjatove kćeri, zetovi i unuk, poznati filozof Pavao Vuk-Pavlović, su poslije njegove smrti nastavili tu tradiciju.[2][4]

Povjesničarka Lelja Dobronić (koja je bila supruga Ignjatovog unuka Pavla Vuk-Pavlovića) piše: »Granitz je bio pravi predstavnik europskog prosvijećenog građanstva svoga doba u tada još malenom Zagrebu.«[5] »U tom krugu više se ćutio utjecaj secesijskog Münchena nego Beča, horizont bijaše širi. Dom Granitzov bijaše dom buržoazije zapadnog tipa, gdje je fundus imetka bio plodna potka za kulturno iživljavanje.«[5]

Josip Horvat piše o njegove četiri kćeri: »Dao im je uzoran odgoj i naobrazbu, nešablonsku agramersku, već srednjoevropsku onog vremena, prožetu duhom slobodoumlja, humanitarnosti i tolerancije. Stari je Granitz očito ozbiljno shvaćao načela masonerije, njihov je pečat nastojao dati odgoju svojih kćeri.« .«[6]

Granitzova kuća na Cvjetnom trgu u ZagrebuUredi

 
Kuća Granitz oko 1930-ih.

Godine 1886 Ignjat je podigao neorenesansnu dvokatnicu (kasnije obnovljena u secesijskom stilu) u Margaretskoj ulici br. 8 (danas Preradovićev trg 6). Arhitekt je bio Hermann Bollé. U dvorištu je bila tiskara, a u prizemlju poslovnica. Zgrada je konfiscirana 1941 od strane vlasti NDH. Nakon Drugog svjetskog rata, sve do 1990-ih, kuća je bila Vjesnikova poslovnica, po kojoj je zgrada bila poznata među Zagrepčanima.[2]

Kuća Granitz se našla u središtu javnosti 2007 godine kada je kontravezni poduzetnik Tomo Horvatinčić, u sklopu preuređenja bloka Preradovićev trg-Ilica-Gundulićeva-Varšavska, najavio rušenje te i susjedne zgrade. Protiv rušenja kuće Granitz se povela snažna građanska kampanja (Pravo na grad), ali je kuća ipak srušena u kolovozu 2009 godine.[7]

ReferenceUredi

  1. Snješka Knežević, 2011, str. 44
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Ha-Kol (Glasilo Židovske zajednice u Hrvatskoj); Snješka Knežević; Ignjat Granitz i (srušena) kuća Granitz; stranica 28; broj 111, listopad / rujan 2009.
  3. Gradska groblja Zagreb: Ignjat Granitz, Mirogoj Ž-1-I-52
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 Milan Polić, 2001, str. 13–20
  5. 5,0 5,1 Lelja Dobronić, 2000, str. 9, 100
  6. Josip Horvat, 1984, str. 241
  7. Tomislav Mamić (13. 8. 2009). Memorijalnim skupom ispratili rušenje Granitza. Jutarnji list. Preuzeto 16. 4. 2014

LiteraturaUredi

  • Snješka Knežević, Aleksander Laslo (2011). Židovski Zagreb, Zagreb: AGM, Židovska općina Zagreb. ISBN 978-953-174-393-8
  • Polić, Milan (2001). Život i djelo Pavla Vuk-Pavlovića, Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo. ISBN 953-164-069-6
  • Dobronić, Lelja (2000). Splet sudbina, Zagreb: vlastita naklada autora. ISBN 953-98028-0-6
  • Horvat, Josip (1984). Živjeti u Hrvatskoj – zapisi iz nepovrata 1900 - 1941., Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.