IHF Svjetsko prvenstvo u rukometu

IHF Svjetsko prvenstvo je međunarodno rukometno natjecanje u kojem se natječu muške rukometne reprezentacije. Prvo svjetsko prvenstvo organizirano je 1938. godine u Trećem Reichu, nakon čega je uslijedila pauza do 1954. godine, kada je Švedska organizirala drugo po redu prvenstvo. Službeni organizator turnira je IHF, međunarodna organizacija osnovana 1946. godine, a isti se, od 1993. godine održavaju svake dvije godine; do tada su se turniri održavali u neravnomjernim razmacima koji su varirali od tri do četiri godine.

Svjetsko prvenstvo u rukometu za muškarce
World Men's Handball Championship
Svjetsko prvenstvo u rukometu za muškarce

Općenito
Utemeljeno 1938.
Broj momčadi 32 (završnica)
Aktualni prvak Danska (treći naslov)
Najuspješnija momčad Francuska Francuska (šest naslova)

Aktualni sustav turnira uključuje kvalifikacije i završni turnir, na kojemu sudjeluju 32 reprezentacije. Kvalifikacije se načelno odvijaju kroz kontinentalna prvenstva, s tim da europske reprezentacije (EHF) prolaze kroz dodatni kvalifikacijski ciklus zbog velikog broja mjesta dodijeljenog reprezentacijama iz te kontinentalne federacije; domaćin(i) i branitelj naslova imaju direktan plasman na sljedeće natjecanje. Do 2015. godine, sve kontinentalne federacije su imale zagarantirane barem jedno mjesto na turniru, međutim IHF je za to prvenstvo oduzeo mjesto OCHF-u, koje se od tog izdanja popunjava pozivnicom reprezentaciji koja se nije uspjela kvalificirati. Od 2021., broj reprezentacija povećan je na 32.

Dosada je održano 26 turnira, a najrecentniji je održan 2023. godine u Poljskoj i Švedskoj. Na završnom turniru je od 1938. godine sudjelovalo ukupno 59 reprezentacija, s tim da nijedna reprezentacija nije sudjelovala na svim turnirima. Rekorder po broju naslova je Francuska, sa šest titula, dok je aktualni prvak Danska s tri uzastopna naslova. Očita je dominacija europskih reprezentacija; od ukupno deset reprezentacija što su osvajale naslov prvaka, sve su došle iz Europe. Samo su tri neeuropske reprezentacije – Egipat, Tunis i Katar – uspjele izboriti polufinale, dok je među njima samo Katar uspio osvojiti medalju (drugo mjesto, 2015.); Egipat i Tunis su na kraju zauzimali četvrta mjesta.

Od 1957. godine, IHF organizira i svjetsko prvenstvo za žene.

Historija uredi

1938. – 1960. uredi

U vremenu kada je veliki rukomet, koji se igrao na otvorenom, još uvijek dominirao, Međunarodna amaterska rukometna federacija (IAHF), preteča današnjeg IHF-a, dogovorila je s Hitlerovom Njemačkom organizaciju prvog svjetskog prvenstva u dvoranskom rukometu 1938. godine. Na turniru su sudjelovale samo četiri reprezentacije – Njemačka, Austrija, Švedska i Danska – koje su dobile pozivnicu za glavni turnir. Nakon dva dana igranja u grupnom sustavu, Njemačka je pobjedom nad Austrijom osigurala prvo mjesto, dok je Švedska tijesno porazila Dansku (2:1) za brončanu medalju.[1] Međutim, unatoč organiziranom turniru, dvoranski rukomet je u ovom periodu bio u sjeni velikog rukometa, koji je bio dominantni sport na kog se fokusirala i djelatnost tadašnjeg IAHF-a.[1] Kako je samo godinu dana nakon organiziranog turnira izbio Drugi svjetski rat, natjecanja se nisu organizirala.

IAHF je 1946. godine reoganiziran kao Međunarodna rukometna federacija. Novoformirani IHF još je uvijek, u poslijeratnom periodu, davao prednost velikom rukometu, organiziravši dva svjetska prvenstva u tom sportu. Ipak, s dolaskom 50-ih godine, dvoranski rukomet je postepeno počeo dobivati na popularnosti u Skandinaviji, dok je veliki rukomet još uvijek bio dominantniji u ostatku Europe.[1] Sukladno tom porastu popularnosti, Švedska je 1954. godine, u suradnji s IHF-om, organizirala drugo svjetsko prvenstvo u dvoranskom rukometu, na kojemu je uvjerljivo i pobijedila. Bilo je to prvo prvenstvo u dvoranskom rukometu nakon 16 godina pauze.[1] Od tog su se trenutla prvenstva u velikom i dvoranskom rukometu organizirala paralelno, s tim da je potonji sve više dobivao na popularnosti. Treće prvenstvo u dvoranskom rukometu organizirala je Istočna Njemačka 1958. godine; dvoranski sport masovno je sticao naklonost u germanofonim dijelovima Europe, a došlo je i do sudjelovanja prve neeuropske reprezentacije, Brazila.[1] Iako je ujedinjena reprezentacija Njemačke bila veliki favorit, porazom od Čehoslovačke, njihov je put prema tituli prvaka stao; titulu prvaka je, na koncu, obranila Švedska, koja je u finalu porazila upravo Čehoslovačku.[1]

1961. – 1970. uredi

 
Rukometna reprezentacija Rumunjske (ovdje generacija iz 1970.) bila je dominantna reprezentacija od 1961. pa sve do 1974. godine.

Dvoranski rukomet je tokom 60-ih godina konačno ostvario svoj dominantni status, dok je veliki rukomet postajao sve manje važan; još jedno prvenstvo u tom sportu održano je 1963. godine, a posljednje 1966. godine, nakon čega je taj sport, praktički, "nestao".[2] Sljedeće prvenstvo organizirala je Zapadna Njemačka 1961. godine, a na njemu je započela dominacija rumunjske reprezentacije, koja će (uz izuzetak prvenstva 1967. godine) trajati sve do 1974. godine; uz to, bilo je to posljednje prvenstvo prije unifikacije 1990. godine na kojemu je nastupila ujedinjena reprezentacija Njemačke.[2] Nakon prvenstva u Čehoslovačkoj 1964. godine, dvoranski rukomet je zbog veće dinamičnosti, bolje podloge za igranje, ali i izbjegavanja problema s vremenskim uvjetima, ostvario potpunu dominaciju te je postao glavna vrsta rukometa u cijelom svijetu; već spomenuto posljednje prvenstvo u velikom rukometu održano je 1966. godine u Austriji, a posljednji svjetski prvak bila je Zapadna Njemačka.[2]

Na svjetskom prvenstvu 1967. godine u Švedskoj došlo je do prve značajnije promjene formata, odnosno uvođenja četvrtfinala za prve dvije reprezentacije iz svake od četiri grupe (sudjelovalo je 16 reprezentacija). Turnirom je ponovo dominirala tada nepobjediva Rumunjska, ali koja je izgubila od Čehoslovačke u polufinalu, što je bila senzacija; Čehoslovaci su na koncu postali, po prvi i jedini puta, prvaci, dok su Rumunji osvojili broncu.[2] Nepobjediva generacija iz Istočne Europe vratila se na pobjedničke staze na prvenstvu 1970. godine u Francuskoj, koje je ostalo zapamćeno i po tome što je IHF po prvi puta uveo posebnu grupnu fazu na kojemu su neuspješne reprezentacije iz prvog kruga razigravale za plasman od 9. do 12. mjesta.[2] Taj format kasnije će postati tzv. President's Cup.

Višerazinski sustav uredi

Od 1970. pa sve do 1990. godine, IHF je ustalio organizaciju svjetskih prvenstava svake četiri godine. U međuvremenu su se na različitim kontinentima počela javljati kontinentalna prvenstva, koja su ujedno služila i kao kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Nakon što je Rumunjska 1974. godine zaključila svoj niz dominacije, IHF je od 1976. godine uveo promjene. Naime, za europske reprezentacije organizirana su tzv. C (od 1976.) i B (od 1977.) Svjetska prvenstva, na kojima su slabije rangirane europske reprezentacije mogle izboriti plasman na "glavno" Svjetsko prvenstvo.[3] C prvenstvo bilo je organizirano dvije godine prije početka "glavnog" prvenstva, a prve dvije momčadi kvalificirale su se za B prvenstvo, koje se organiziralo godinu dana prije "glavnog" prvenstva; B prvenstva služila su kao europske kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Posljednje C prvenstvo održano je 1990. godine, a posljednje B prvenstvo 1992. godine.

U periodu od 1972. pa sve do 1993. godine, IHF nije značajno mijenjao format natjecanja, a na svim turnirima je sudjelovalo 16 reprezentacija.

Suvremena historija uredi

Suvremena historija rukometnih prvenstava započinje 1995. godine, kada je broj sudionica povećan na 24. Kako je sada svaka kontinentalna federacija imala utemeljeno kontinentalno prvenstvo, IHF je mogao usustaviti kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo tako da uključi reprezentacije iz svih kontinenata. Uz to, organizacija prvenstava skraćena je sa svake četiri, na svake dvije godine. Devedesete godine obilježilo je snažno rivalstvo reprezentacija Švedske i Rusije, dok je reprezentacija Francuske od 2009. do 2017. godine ostvarila niz jednak onom rumunjskom iz 60-ih i 70-ih godina (Francuska nije bila svjetski prvak, u tom periodu, samo 2013. godine). IHF je nekoliko puta mijenjao format druge faze turnira (između izbacivanja i drugog kruga po grupama), međutim suština je ostala ista; Svjetsko prvenstvo je, također, organizirano kao primarni put za kvalifikacije na rukometni turnir na Olimpijadi.

Od 2021. godine, broj sudionica završnice povećan je na 32 reprezentacije.

Format natjecanja uredi

Kvalifikacije uredi

Samo postojanje, a s tim i format, kvalifikacija za IHF Svjetsko prvenstvo često se mijenjao tokom godina, dok se cijeli sustav konačno nije afirmirao od prvenstva 1995. godine; kvalifikacije za sljedeća prvenstva su, doduše, doživljavale određene promjene, ali se radilo o minornim varijacijama u kontekstu već etabliranog sustava. Zbog slabe popularnosti sporta i malog odaziva reprezentacija, određena prvenstva na samom početku nisu imala kvalifikacije (tako 1938. i 1958.), već su reprezentacije igrale temeljem pozivnica; prve ikada održane kvalifikacije bile su za prvenstvo 1954. godine, na kojemu su sudjelovale samo europske reprezentacije pa su iste igrale kvalifikacije. Za prvenstvo 1958. godine nisu održane kvalifikacije, ali je došlo do prve participacije neeuropske zemlje, Brazila, koji je dobio pozivnicu za prvenstvo; reprezentacija Belgije je bila rezerva za turnir.[4] Prve vaneuropske kvalifikacije održane su u Africi i Americi za prvenstvo 1964. godine, na kojima je sudjelovala i jedna azijska reprezentacija, iako na tom kontinentu nisu organizirane kvalifikacije.[5] U narednim godinama, vaneuropske kvalifikacije održavane su sporadično, ovisno o broju prijavljenih reprezentacija tako da odrđenog kontinuiteta nije bilo kvalifikacija za prvenstvo 1982. godine, kada je svaki kontinent dobio svoje kvalifikacijske turnire.

Format kvalifikacija varirao je. Neeuropske zemlje su inicijalno imale posebne kvalifikacijske turnire, međutim kasnije su kontinentalna prvenstva, koja su utemeljena tokom 70-ih godina, služila kao kvalifikacijski turniri. Uz to, osim domaćina, zagarantirana mjesta imali su i olimpijski pobjednici (kada su se prvenstva poklapala s olimpijskim godinama) te najbolje plasirane reprezentacije s prethodnog prvenstva. Od 1977. godine pa do 1992. godine, europske reprezentacije su imale dodatni kvalifikacijski ciklus kroz tzv. B Svjetsko prvenstvo, kroz koje su mogle izboriti mjesto na "glavnom" turniru.

Formiranjem europskog i oceanijskog prvenstva 1994. godine, svi su kontinenti dobili svoje kontinentalne turnire. Od tada je IHF započeo s praksom da domaćini i branitelj naslova imaju direktan plasman, kao i najbolje plasirane momčadi (najčešće 3 ili 4) s kontinentalnih prvenstava; zbog najvećeg broja mjesta, EHF je imao i dodatni kvalifikacijski ciklus na kojemu su reprezentacije koje drugačije nisu izborile plasman mogle osigurati mjesto na svjetskom prvenstvu. Do prvenstva 2015., Oceanija je također imala jedno zagarantirano mjesto za svog kontinentalnog prvaka, međutim IHF je to mjesto oduzeo 2014. godine, zbog spora oko statusa OCHF-a kao priznate kontinentalne federacije;[6][7][8] prazno mjesto rezervirano je za pozivnicu prema diskreciji IHF-a. S obzirom na povećanje broja reprezentacija na 32 od prvenstva 2021., IHF je donio odluku da će domaćin narednih Olimpijskih igara imati zagarantiranu pozivnicu za dva prvenstva koja prethode igrama, ukoliko ne bi izborio plasman na neki drugi način.

Završni turnir uredi

U završnici prvenstva trenutno igraju 24 reprezentacije, što je stanje koje je aktualno od 1995. godine. Turnir traje otprilike dva tjedna, a igra se kroz dvije faze, s tim da su iste kroz godine prolazile kroz određene promjene. Prvi krug uvijek je bio grupni sustav, dok je drugi sustav varirao između faze na izbacivanje i druge grupne faze. Od prvenstva 2021. godine, na završnici će sudjelovati 32 reprezentacije.

Uz izuzetak prvenstva 1938. godine, na kojemu su igrale samo četiri reprezentacije i to u jednokružnom grupnom sustavu, prva faza svih prvenstava bila je grupna pa je tako i danas. Ovisno o broju reprezentacija, koji je varirao od 12, preko 16 do, konačno 24, iste su bile rasporežene u dvije do četiri grupa s različitim brojem momčadi. Iste redovito igraju međusobno u jednokružnom sustavu, a najbolja ili nekoliko najboljih reprezentacija bi prolazilo u sljedeću fazu. Aktualni format, korišten na prvenstvu 2019. godine, imao je četiri grupe s po šest reprezentacija; tri prvoplasirane iz svake grupe prolazile su u drugu fazi. Na ranijim izdanjima prvenstava, po četiri bi reprezentacije prolazile u drugu fazu, ali ta je promjena bila uvjetovana promjenom formata drugog kruga.

Momčadi koje ne bi izborile plasman u drugi krug, neovisno o njihovom broju, odlaze u tzv. President's Cup, gdje temeljem plasmana u grupi međusobno igraju utakmice za konačni plasman. Utakmice za plasman momčadi koje ne bi prošle u drugi krug prvi puta su uvedene 1970. godine, ali u obliku posebne grupne faze s jednokružnim sustavom igranja. Od te godine, utakmice za plasman igrale su se u sklopu takve, posebne grupne faze, sve do 1995. godine, kada je prvi puta uveden sustav na izbacivanje s polufinalnim i finalnim utakmicama; do 2007., sustav utakmica za plasman nekoliko se puta mijenjao tako da je došlo do kombiniranja grupnog sustava s onim na izbacivanje. President's Cup je imenom uveden na prvenstvu 2007. godine, s tim da je na prva dva izdanja (2007., 2009.) bio organiziran kao kombinacija grupne faze i one na izbacivanje, dok je od 2011. godine organiziran samo u formi izbacivanja.

Ukoliko se u fazi po grupama dogodi da dvije ili više momčadi imaju jednak broj bodova nakon svih odigranih utakmicama, IHF službeno propisuje sljedeće kriterije rangiranja:[9]

  1. broj bodova dobiven u međusobnim susretima
  2. gol razlika u međusobnim susretima
  3. broj golova postignut u međusobnim susretima (ako više od dvije ekipe imaju jednako bodova)
  4. gol razlika u svim utakmicama
  5. broj golova u svim utakmicama
  6. izvlačenje kuglica

Druga faza prošla je kroz dvije varijente od 1954. godine, s tim da je u sustav na izbacivanje, koji je počinjao s osminom ili četvrtfinalom (ovisno o broju reprezentacija), bio češće koristen. Druga varijanta, koja se koristila na prvenstvu 2019. godine, bila je druga grupna faza, gdje su tri ili četiri prvoplasirane reprezentacije iz prve grupne faze igrale međusobno u drugoj grupnoj fazi; u toj varijanti, prve dvije reprezentacije iz svake grupe igrale bi polufinale, dok bi ostale igrale utakmice za plasman. Nakon završene druge faze, momčadi su igrale dva polufinala, odnosno utakmicu za treće mjesto i finale.

Izbor domaćina uredi

Izbor domaćina odvija se u sklopu sastanka Vijeća IHF-a na IHF-ovim kongresima; domaćini se određuju i po nekoliko godina unaprijed. Inicijalno, domaćinstva prvenstava dodijeljivala su se prema dogovoru IHF-a i nacionalnih saveza, dok danas postoji normirani sustav izbora koji uključuje izbor između više predloženih kandidatura. Vijeće IHF-a ne mora glasovati u punom sastavu za izbor domaćina. Za razliku od sličnih izbora u drugim sportovima, IHF nema posebna pravila o rotaciji kontinenata po pitanju domaćinstava.

Takva praksa dovela je do toga da je, zaključno s 2023. godinom, Svjetsko prvenstvo samo pet puta odžržano izvan Europe; i dok je to u inicijalnoj fazi natjecanja bilo jedino moguće, s obzirom da je mali broj reprezentacija van Europe uopće postojao, u suvremenim uvjetima više ne postoje objektivne potrebe za tim. Prva neeuropska zemlja koja je organizirala prvenstvo bio je Japan, koji je bio domaćin 1997. godine; dvije godine kasnije, Egipat je organizirao turnir, a daljnji neeuropski domaćini bili su Tunis (2005.) i Katar (2015.). Uz to, do 2019. godine, uvijek je samo jedna zemlja bila domaćin prvenstva, međutim IHF Svjetsko prvenstvo 2019. godine zajedno su organizirale Danska i Njemačka,[10][11][12] a isto će uraditi Poljska i Švedska 2023. godine.[13]

IHF Svjetsko prvenstvo 2021. godine održalo se u Egiptu, koji je tako po drugi puta organizirao natjecanje i postao prva i zasad jedina neeuropska zemlja koja je čak dva puta organizirala prvenstvo.[13]

Uspjesi domaćina uredi

U historiji ovog natjecanja, činjenica domaćinstva često je znala biti velika pomoć istima. Do 2019. godine, ukupno se sedam puta dogodilo da domaćini prvenstva ujedno budu i prvaci. Na prva dva prvenstva, onima 1938. i 1954., titule su osvajali domaćini Njemačka, odnosno Švedska. Nakon toga, taj je niz prekinut sve do 2001. godine, kada je Francuska kao domaćin postala prvak, a isti će pothvat ponoviti i 2017. godine. Njemačka je 2007. godine također postala prvak kao domaćin, a taj je podvig ostvarila još i Španjolska 2013. godine. Na prvom Svjetskom prvenstvu s dvojnim domaćinstvom, onom 2019. godine, Danska je kao jedan od domaćina osvojila svoj prvi svjetski naslov.

No, osim osvajanja prvenstva, domaćini su često znali upravo na tim turnirima ostvariti svoje najbolje plasmane ili pak ostvariti izvrsne rezultate. Tako je rukometna reprezentacija Istočne Njemačke 1974. godine po drugi puta za redom osvojila drugo mjesto, što je ostao njihov najbolji plasman u historiji turnira. Ista situacija je i s Katarom, koji je kao domaćin 2015. godine osvojio drugo mjesto, postavši tako jedina neeuropska reprezentacija koja je došla do finala svjetskog prvenstva; drugo mjesto kao domaćin osvojila je i Hrvatska 2009. godine (iako je ona imala jedan naslov prvaka iz 2003.). Od ostalih značajnih rezultata, Tunis je 2005. godine kao domaćin osvojio četvrto mjesto, što i danas ostaje njihov najbolji rezultat na ovom natjecanju, a Švedska je 2011. godine po prvi puta nakon deset godina izborila polufinale svjetskog prvenstva kao domaćin, osvojivši na kraju četvrto mjesto.

Cjelokupna situacija izgleda ovako:

Godina Domaćin Plasman Najbolji plasman
(van domaćinstva)
1938.   Njemačka
1. mjesto (finale)
2. mjesto (finale)
1954.   Švedska
1. mjesto (finale)
1. mjesto (finale)
1958.   Istočna Njemačka
3. mjesto (drugi krug)1
2. mjesto (finale)
1961.   Zapadna Njemačka
4. mjesto (drugi krug)1
1. mjesto (finale)
1964.   Čehoslovačka
3. mjesto (drugi krug)
1. mjesto (finale)
1967.   Švedska
5. mjesto (četvrtfinale)
1. mjesto (finale)
1970.   Francuska
12. mjesto (prvi krug)
1. mjesto (finale)
1974.   Istočna Njemačka
2. mjesto (finale)
2. mjesto (finale)
1978.   Danska
4. mjesto (drugi krug)
1. mjesto (finale)
1982.   Zapadna Njemačka
7. mjesto (drugi krug)
1. mjesto (finale)
1986.   Švicarska
11. mjesto (drugi krug)
4. mjesto (drugi krug)
1990.   Čehoslovačka
7. mjesto (drugi krug)
1. mjesto (finale)
1993.   Švedska
3. mjesto (drugi krug)
1. mjesto (finale)
1995.   Island
14. mjesto (osmina finala)
5. mjesto (četvrtfinale)
1997.   Japan
15. mjesto (osmina finala)
10. mjesto (prvi krug)
1999.   Egipat
7. mjesto (osmina finala)
4. mjesto (polufinale)
2001.   Francuska
1. mjesto (finale)
1. mjesto (finale)
2003.   Portugal
12. mjesto (drugi krug)
10. mjesto (drugi krug)
2005.   Tunis
4. mjesto (polufinale)
11. mjesto (drugi krug)
2007.   Njemačka
1. mjesto (finale)
2. mjesto (finale)
2009.   Hrvatska
2. mjesto (finale)
1. mjesto (finale)
2011.   Švedska
4. mjesto (polufinale)
1. mjesto (finale)
2013.   Španjolska
1. mjesto (finale)
1. mjesto (finale)
2015.   Katar
2. mjesto (finale)
8. mjesto (četvrtfinale)
2017.   Francuska
1. mjesto (finale)
1. mjesto (finale)
2019.   Danska
1. mjesto (finale)
1. mjesto (finale)
  Njemačka
4. mjesto (polufinale)
2. mjesto (finale)
2021.   Egipat
7. mjesto (četvrtfinale)
4. mjesto (polufinale)
2023.   Poljska
15. mjesto (drugi krug)
2. mjesto (finale)
  Švedska
4. mjesto (polufinale)
1. mjesto (finale)
2025.   Danska TBD
1. mjesto (finale)
  Hrvatska TBD
1. mjesto (finale)
  Norveška TBD
2. mjesto (finale)
2027.   Njemačka TBD
2. mjesto (finale)
1 Istočna i Zapadna Njemačka su nastupale kao ujedinjeni njemački tim.

Rezultati uredi

Pregled svih dosadašnjih prvenstava uredi

Godina Domaćin Finale Utakmica za 3. mjesto
Pobjednik Rezultat Drugoplasirani Trećeplasirani Rezultat Četvrtoplasirani
1938.   Treći Reich  
Njemačka
Ligaški sustav  
Austrija
 
Švedska
Ligaški sustav  
Danska
1954.   Švedska  
Švedska
17:14  
Njemačka1
 
Čehoslovčka
24:11  
Švicarska
1958.   Istočna Njemačka  
Švedska
22:12  
Čehoslovčka
 
Njemačka1
16:13  
Danska
1961.   Zapadna Njemačka  
NR Rumunjska
9:8
(produžeci)
 
Čehoslovčka
 
Švedska
17:14  
Njemačka1
1964.   Čehoslovačka  
NR Rumunjska
25:22  
Švedska
 
Čehoslovčka
22:15  
Zapadna Njemačka
1967.   Švedska  
Čehoslovčka
14:11  
Danska
 
SR Rumunjska
21:19
(produžeci)
 
Sovjetski Savez
1970.   Francuska  
SR Rumunjska
13:12
(produžeci)
 
Istočna Njemačka
 
SFR Jugoslavija
29:12  
Danska
1974.   Istočna Njemačka  
SR Rumunjska
14:12  
Istočna Njemačka
 
SFR Jugoslavija
18:16  
Poljska
1978.   Danska  
Zapadna Njemačka
20:19  
Sovjetski Savez
 
Istočna Njemačka
19:15  
Danska
1982.   Zapadna Njemačka  
Sovjetski Savez
30:27
(produžeci)
 
SFR Jugoslavija
 
Poljska
23:22  
Danska
1986.   Švicarska  
SFR Jugoslavija
24:22  
Mađarska
 
Istočna Njemačka
24:23  
Švedska
1990.   Čehoslovačka  
Švedska
27:23  
Sovjetski Savez
 
Rumunjska
27:21  
SFR Jugoslavija
1993.   Švedska  
Rusija
28:19  
Francuska
 
Švedska
26:19  
Švicarska
1995.   Island  
Francuska
23:19  
Hrvatska
 
Švedska
26:20  
Njemačka
1997.   Japan  
Rusija
23:21  
Švedska
 
Francuska
28:27  
Mađarska
1999.   Egipat  
Švedska
25:24  
Rusija
 
SR Jugoslavija
27:24  
Španjolska
2001.   Francuska  
Francuska
28:25
(produžeci)
 
Švedska
 
SR Jugoslavija
27:17  
Egipat
2003.   Portugal  
Hrvatska
34:31  
Njemačka
 
Francuska
27:22  
Španjolska
2005.   Tunis  
Španjolska
40:34  
Hrvatska
 
Francuska
26:25  
Tunis
2007.   Njemačka  
Njemačka
29:24  
Poljska
 
Danska
34:27  
Francuska
2009.   Hrvatska  
Francuska
24:19  
Hrvatska
 
Poljska
31:23  
Danska
2011.   Švedska  
Francuska
37:35
(produžeci)
 
Danska
 
Španjolska
24:23  
Švedska
2013.   Španjolska  
Španjolska
35:19  
Danska
 
Hrvatska
31:26  
Slovenija
2015.   Katar  
Francuska
25:22  
Katar
 
Poljska
29:28
(produžeci)
 
Španjolska
2017.   Francuska  
Francuska
33:26  
Norveška
 
Slovenija
31:30  
Hrvatska
2019.   Danska
  Njemačka
 
Danska
31:22  
Norveška
 
Francuska
26:25  
Njemačka
2021.   Egipat  
Danska
26:24  
Švedska
 
Španjolska
35:29  
Francuska
2023.   Poljska
  Švedska
 
Danska
34:29  
Francuska
 
Španjolska
39:36  
Švedska
2025.   Danska
  Hrvatska
  Norveška
2027.   Njemačka

Uspješnost reprezentacija uredi

Od 1938. godine, ukupno je 59 reprezentacija nastupilo na IHF Svjetskim prvenstvima, uključujući i pet zemalja koje više ne postoje; od istih, ukupno 11 reprezentacija, sve europske, osvajalo je naslov prvaka svijeta. Francuska je s ukupno šest naslova najuspješnija reprezentacija, a slijede ju Rumunjska i Švedska s po četiri naslova; Francuska i Švedska su ujedno i rekorderi po broju osvojenih medalja, njih 11. Od reprezentacija koje su titulu osvajale više puta, tu su Njemačka (3; jednu kao Zapadna Njemačka), Rusija (2), Španjolska (2) i Danska (2). Po jedan naslov osvajale su Hrvatska te bivše Čehoslovačka, SFR Jugoslavija i Sovjetski Savez.

Uzastopne naslove osvajale su reprezentacije Švedske, Rumunjske, Francuske i Danske, s tim da su Rumunjska i Francuska to uspjele u čak dva navrata. Francuska je ujedno i najefikasnija reprezentacija - igrala je u sedam finala, od kojih je pobijedila u njih šest - dok su Rumunjska (4) i Španjolska (2) jedine reprezentacije koje su pobijedile u svim finalima što su ih igrale.

Pregled najuspješnijih reprezentacija uredi

 Rang  Zemlja Zlato Srebro Bronca Ukupno
1   Francuska 6 2 4 12
2   Švedska 4 4 4 12
3   Rumunjska 4 0 2 6
4   Danska 3 3 1 7
5   Njemačkaa 3 2 1 6
6   Rusija 2 1 0 3
7   Španjolska 2 0 3 5
8   Hrvatska 1 3 1 5
9   Čehoslovačka 1 2 2 5
10   Sovjetski Savezb 1 2 0 3
11   SFR Jugoslavijab 1 1 2 4
12   Istočna Njemačka 0 2 2 4
13   Norveška 0 2 0 2
14   Poljska 0 1 3 4
15   Austrija 0 1 0 1
  Mađarska 0 1 0 1
  Katar 0 1 0 1
18   SR Jugoslavijab 0 0 2 2
19   Slovenija 0 0 1 1
Ukupno 28 28 28 84

Bilješke:

a Uključuje medalje koje je osvojila ujedinjena reprezentacija Njemačke (1954.1961.) i Zapadna Njemačka (1964.1990.).
b Sovjetski Savez (od 1992.), SFR Jugoslavija (od 1992.) i SR Jugoslavija (od 2006.) više ne postoje. U tablici su, radi bolje preglednosti i nekonzistentnosti u pripisivanju medalja od strane međunarodnih sportskih organizacija, sve medalje navedene prema zemljama koje su ih osvajale, a ne prema nasljednicama i zemljama kojima su te medalje kasnije pripisivane.

Najveći uspjesi po kontinentalnim zonama uredi

Od svih reprezentacija koje su igrale finale IHF Svjetskog prvenstva, samo je jedna dolazila iz AHF-a (Azija), dok su sve ostale iz EHF-a (Europa); turnire su osvajale isključivo europske reprezentacije. Što se tiče ostalih reprezentacija, dvije afričke reprezentacije – Egipat (2001.) i Tunis (2005.) – igrale su polufinala Svjetskih prvenstava i osvajale četvrta mjesta, dok reprezentacije s ostalih kontinenata nikada nisu ostvarile tako visoke plasmane.

Tablica uspješnosti reprezentacija po kontinentalnim zonama
Konfederacija AHF CAHB EHF OHF PATHF Ukupno
NACHC SCAHC
Momčadi 65 66 366 7 20 39 563
Top 8 4 8 208 0 1 0 220
Top 4 1 2 109 0 0 0 1113
Top 2 1 0 56 0 0 0 58
Prvi 0 0 28 0 0 0 28
Drugi 1 0 27 0 0 0 28
Treći 0 0 28 0 0 0 28
Četvrti 0 2 26 0 0 0 28

Nagrade uredi

Po završetku svakog turnira, IHF dodjeljuje nagrade igračima koji su se na određeni način istaknuli na turniru. Uz standardiziranu nagradu za igrača utakmice, koja se dodjeljuje pojedinom igraču nakon svake odigrane utakmice na turniru, IHF dodjeljuje i sljedeće nagrade:

  • Najkorisniji igrač turnira (MVP), koja se od 1990. godine standardizirano uručuje najboljem igraču na turniru;
  • Najbolji mladi igrač turnira, koja se od 2023. godine dodjeljuje najboljem mladom igraču na turniru (mada IHF nije precizirao kriterije);
  • Najbolji strijelac turnira, koja se od 1990. godine standardizirano uručuje najboljem strijelcu, te;
  • All-Star momčad, izbor najboljih igrača po svakoj poziciji koji se provodi od 1993. godine.

Najkorisniji igrač turnira uredi

 
Francuski reprezentativac Jackson Richardson postao je prvi rukometaš koji je u dva navrata bio najkorisniji igrač Svjetskog prvenstva.
Godina Domaćin Najkorisniji igrač Reprezentacija Ref.
1938.   Treći Reich Bez izbora
1954.   Švedska Bernhard Kempa   Njemačka
1958.   Istočna Njemačka Bez informacija
1961.   Zapadna Njemačka
1964.   Čehoslovačka
1967.   Švedska
1970.   Francuska
1974.   Istočna Njemačka Cristian Gațu   SR Rumunjska
1978.   Danska Bez informacija
1982.   Zapadna Njemačka Vladimir Bjelov   Sovjetski Savez
1986.   Švicarska Bez informacija
1990.   Čehoslovačka Jackson Richardson   Francuska
1993.   Švedska Magnus Andersson   Švedska
1995.   Island Jackson Richardson   Francuska
1997.   Japan Talant Dujšebajev   Španjolska
1999.   Egipat Stefan Lövgren   Švedska
2001.   Francuska Stefan Lövgren   Švedska
2003.   Portugal Christian Schwarzer   Njemačka
2005.   Tunis Ivano Balić   Hrvatska
2007.   Njemačka Ivano Balić   Hrvatska
2009.   Hrvatska Igor Vori   Hrvatska
2011.   Švedska Nikola Karabatić   Francuska
2013.   Španjolska Mikkel Hansen   Danska
2015.   Katar Thierry Omeyer   Francuska
2017.   Francuska Nikola Karabatić   Francuska
2019.   Danska /   Njemačka Mikkel Hansen   Danska
2021.   Egipat Mikkel Hansen   Danska
2023.   Poljska /   Švedska Mathias Gidsel   Danska

Najbolji mladi igrač turnira uredi

Godina Domaćin Najbolji mladi igrač Reprezentacija Ref.
2023.   Poljska /   Švedska Juri Knorr   Njemačka

Najbolji strijelac turnira uredi

 
Makedonski reprezentativac Kiril Lazarov je s 92 gola postignutih na Svjetskom prvenstvu 2009. godine rekorder po broju golova postignutih na jednom prvenstvu. Uz to, s 50 golova je bio najbolji strijelac i na Svjetskom prvenstvu 2017. godine.
Godina Domaćin Najbolji strijelac Gol. Drugoplasirani Gol. Trećeplasirani Gol. Ref.
1938.   Treći Reich   Yngve Lamberg
  Hans Theilig
6
  Hans Obermark
  Günter Ortmann
5
  Walter Madsen
3
1954.   Švedska   Otto Maychrzak
16
  Per Theilmann
15
  Hans-Jacob Bertschinger
12
1958.   Istočna Njemačka   Mogens Olsen
46
  Václav Eret
35
  Ferenc Som
33
1961.   Zapadna Njemačka   Petre Ivănescu
  Zdeněk Rada
24
  Hans Moser
  Gunnlaugur Hjálmarsson
22
  Hans Haberhauffe
21
1964.   Čehoslovačka   András Fenyő
  Josip Milković
  Hans Moser
32
  Jørgen Peter Hansen
30
  Rolf Almqvist
27
1967.   Švedska   Herbert Lübking
  Hans-Günther Schmidt
  Josip Milković
38
  Juri Klimov
35
  František Brůna
  Gheorghe Gruia
34
1970.   Francuska   Vladimir Maksimov
31
  Gheorghe Gruia
30
  Karlheinz Rost
29
1974.   Istočna Njemačka   Ștefan Birtalan
43
  Yoji Satō
41
  Vladimir Maksimov
31
1978.   Danska   Jerzy Klempel
  Péter Kovács
47
  Ștefan Birtalan
43
  Michael Berg
45
1982.   Zapadna Njemačka   Vasile Stîngă
65
  Péter Kovács
56
  Erhard Wunderlich
40
1986.   Švicarska   Gang Jae-won
67
  Julián Duranona
50
  Björn Jilsén
47
1990.   Čehoslovačka   Aleksandar Tučkin
  Julián Duranona
55
  Kim Ye-huan
50
  Philippe Debureau
39
1993.   Švedska   Marc Baumgartner
  Yun Gyeong-shin
  József Éles
41
  Valerij Gopin
39
  Mateo Garralda
38
1995.   Island   Yun Gyeong-shin
86
  Dmitrij Filipov
69
  Mihail Jakimovič
57
1997.   Japan   Yun Gyeong-shin
62
  József Éles
59
  Valdimar Grímsson
52
1999.   Egipat   Rolando Uríos
57
  Rafael Guijosa
50
  Stefan Lövgren
46
2001.   Francuska   Eduard Kokšarov
61
  Jurij Kosteckij
60
  Yun Gyeong-shin
55
2003.   Portugal   Carlos Pérez
64
  Husein Zaki
61
  Ólafur Stefánsson
58
2005.   Tunis   Wissem Hmam
81
  Eduard Kokšarov
80
  Mirza Džomba
62
2007.   Njemačka   Guðjón Valur Sigurðsson
66
  Filip Jícha
57
  Karol Bielecki
56
2009.   Hrvatska   Kiril Lazarov
92
  Ivan Čupić
66
  Felipe Borges
61
2011.   Švedska   Mikkel Hansen
68
  Håvard Tvedten
  Marko Vujin
56
  Vedran Zrnić
  Bjarte Myrhol
54
2013.   Španjolska   Anders Eggert
55
  Ivan Čupić
50
  Timur Dibirov
46
2015.   Katar   Dragan Gajić
71
  Žarko Marković
67
  Uwe Gensheimer
54
2017.   Francuska   Kiril Lazarov
50
  Sérgio Lopes
47
  Amine Bannour
  Kristian Bjørnsen
45
2019.   Danska /   Njemačka   Mikkel Hansen
72
  Magnus Jøndal
59
  Ferrán Solé
58
2021.   Egipat   Frankis Marzo
58
  Sander Sagosen
54
  Hampus Wanne
53
2023.   Poljska /   Švedska   Mathias Gidsel
60
  Erwin Feuchtmann
54
  Juri Knorr
53

All-Star momčadi uredi

Turnir Golman Pivot Lijevo krilo Lijevi vanjski Sredni vanjski Desni vanjski Desno krilo Ref.
  1938. Bez izbora
  1954. TBC
  1958.
  1961.   Michael Redl TBC   Virgil Hnat TBC
  1964. TBC   Virgil Hnat TBC
  1967.   Erik Holst   Jurij Solomko   Vojtěch Mareš   Paul Tiedemann   František Brůna   Gheorghe Gruia   Václav Duda
  1970. TBC
  1974.
  1978.
  1982.
  1986. TBC   Péter Kovács TBC
  1990.   Alexandru Buligan TBC   Irfan Smajlagić
  1993.   Lorenzo Rico   Dmitrij Torgovanov   Valerij Gopin   Marc Baumgartner   Magnus Andersson   Mateo Garralda   Bjarki Sigurðsson
  1995.   Andreas Thiel   Geir Sveinsson   Erik Hajas   Talant Dujšebajev   Jackson Richardson   Yun Gyeong-shin   Irfan Smajlagić
  1997.   Mats Olsson   Guéric Kervadec   Valerij Gopin   Vasilij Kudinov   Talant Dujšebajev   Staffan Olsson   Valdimar Grímsson
  1999.   Andrej Lavrov   Rolando Uríos   Rafael Guijosa   Vasilij Kudinov   Nedeljko Jovanović   Staffan Olsson   Johan Petersson
  2001.   David Barrufet   Bertrand Gille   Eduard Kokšarov   Stefan Lövgren   Hussein Zaki   Yun Gyeong-shin   Žikica Milosavljević
  2003.   Henning Fritz   Christian Schwarzer   Eduard Kokšarov   Carlos Pérez   Enric Masip   Patrick Cazal   Mirza Džomba
  2005.   Arpad Šterbik   David Juříček   Eduard Kokšarov   Wissem Hmam   Ivano Balić   Mateo Garralda   Mirza Džomba
  2007.   Henning Fritz   Michael V. Knudsen   Eduard Kokšarov   Nikola Karabatić   Michael Kraus   Marcin Lijewski   Mariusz Jurasik
  2009.   Thierry Omeyer   Igor Vori   Michaël Guigou   Blaženko Lacković   Nikola Karabatić   Marcin Lijewski   Ivan Čupić
  2011.   Thierry Omeyer   Bertrand Gille   Håvard Tvedten   Mikkel Hansen   Dalibor Doder   Alexander Petersson   Vedran Zrnić
  2013.   Niklas Landin   Julen Aguinagalde   Timur Dibirov   Alberto Entrerríos   Domagoj Duvnjak   László Nagy   Hans Lindberg
  2015.   Thierry Omeyer   Bartosz Jurecki   Valero Rivera   Rafael Capote   Nikola Karabatić   Žarko Marković   Dragan Gajić
  2017.   Vincent Gérard   Bjarte Myrhol   Jerry Tollbring   Sander Sagosen   Domagoj Duvnjak   Nedim Remili   Kristian Bjørnsen
   2019.   Niklas Landin   Bjarte Myrhol   Magnus Jøndal   Sander Sagosen   Rasmus Lauge   Fabian Wiede   Ferrán Solé
  2021.   Andreas Palicka   Ludovic Fabregas   Hampus Wanne   Mikkel Hansen   Jim Gottfridsson   Mathias Gidsel   Ferrán Solé
   2023.   Andreas Wolff   Ludovic Fabregas   Ángel Fernández Pérez   Simon Pytlick   Nedim Remili   Alex Dujšebajev   Niclas Ekberg

Reference uredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 History of Men's Handball World Championships, Part I 1938 – 1960
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 History of Men's Handball World Championships Part II 1961 – 1970
  3. Vidjeti arhive i statistike na todor66.com i bundesligainfo.de
  4. IHF Svjetsko prvenstvo 1958. na arhivi todor66.com
  5. IHF Svjetsko prvenstvo 1964. na arhivi todor66.com
  6. „Response to IHF decision”. handballaustralia.org.au. 2014-07-09. Arhivirano iz originala na datum 2017-02-20. Pristupljeno 2019-01-13. 
  7. „Media Statement - Re Posting on the International Handball Federation Website”. handballaustralia.org.au. 2014-10-06. Arhivirano iz originala na datum 2017-02-20. Pristupljeno 2019-01-13. 
  8. „IHF Council Meeting held in Zagreb”. ihf.info. 2014-07-08. Arhivirano iz originala na datum 2014-07-08. Pristupljeno 2019-01-13. 
  9. IHF: V. Regulations for IHF Competitions, pages 15-16. Retrieved 25 December 2018.
  10. Ritzau (3. juli 2013). „DHF vil have herre-VM i 2019: Ansøgning sendt”. Tv2.dk. Pristupljeno 3. juli 2013. 
  11. „WM 2019 in Deutschland und Dänemark“, www.sueddeutsche.de, 26. Oktober 2013
  12. Deutschland und Dänemark richten Handball-WM 2019 aus spiegel-online.de vom 28. Oktober 2013, abgerufen am 28. Oktober 2013
  13. 13,0 13,1 „2021 and 2023 IHF Men’s World Championships Awarded”. ihf.info. 6 November 2015. Pristupljeno 6 November 2015. 
  14. „Biographie de Vladimir Belov” (en). Arhivirano iz originala na datum 2012-12-14. Pristupljeno 4/2/2018. 
  15. „"Ballwurfmaschine aus Moskau" - Wladimir Below verstorben” (de). 24/11/2016. Pristupljeno 4/2/2018. 
  16. „Richardson meilleur joueur de l'Euro 2000, comme au CM 95 en Islande”. 1er février 2000. Pristupljeno 10 février 2015. 
  17. 17,0 17,1 „Lovgren élu meilleur joueur du Mondial”. 4 février 2001. Pristupljeno 1er novembre 2014. 
  18. 18,0 18,1 „La France ressort Bronzée du Portugal”. 2 février 2003. Pristupljeno 5 janvier 2014. 
  19. 19,0 19,1 „Le 7 du Mondial 2005”. 6 février 2005. 
  20. „Ivano Balic, the MVP of all MVPs” (en). 6 novembre 2013. Arhivirano iz originala na datum 2018-12-27. Pristupljeno 8 juin 2014. 
  21. 21,0 21,1 FRANCE 2009 WORLD CHAMPIONS
  22. 22,0 22,1 „All Star Team of the World Championship announced”. Arhivirano iz originala na datum 2019-01-16. Pristupljeno 2019-01-28. 
  23. 23,0 23,1 „All Star Team of the World Championship 2013”. ihf.info. 27 January 2013. Arhivirano iz originala na datum 14 September 2013. Pristupljeno 27 January 2013. 
  24. 24,0 24,1 „Qatar 2015 All Star Team announced”. IHF. 1 February 2015. Arhivirano iz originala na datum 2 February 2015. Pristupljeno 1 February 2015. 
  25. 25,0 25,1 „France 2017 All-star Team”. IHF. 29 January 2017. Arhivirano iz originala na datum 2019-01-21. Pristupljeno 29 January 2017. 
  26. 26,0 26,1 26th IHF Men’s World Championship All-Star Team
  27. 27,0 27,1 Egypt 2021 All-Star Team
  28. 28,0 28,1 28,2 Poland/Sweden 2023 All-Star Team Revealed
  29. Podaci se nalaze ovdje, međutim kako se radi o nepotpunim podacima, postoji mogućnost da je jedan ili više igrača postiglo jednako ili više golova od Madsena. Ova je tablica popunjena prema dostupnim podacima.
  30. „Podaci o turniru - 1970.”. Arhivirano iz originala na datum 2012-08-15. Pristupljeno 2019-01-28. 
  31. „Podaci o turniru - 1974.”. Arhivirano iz originala na datum 2012-08-15. Pristupljeno 2019-01-28. 
  32. Podaci o turniru - 1978.
  33. Podaci o turniru - 1982.
  34. „Podaci o turniru - 1986.”. Arhivirano iz originala na datum 2012-10-31. Pristupljeno 2019-01-28. 
  35. „Podaci o turniru - 1993.”. Arhivirano iz originala na datum 2012-08-15. Pristupljeno 2019-01-28. 
  36. „Podaci o turniru - 1995.”. Arhivirano iz originala na datum 2012-02-25. Pristupljeno 2019-01-28. 
  37. „Podaci o turniru - 1997.”. Arhivirano iz originala na datum 2012-08-15. Pristupljeno 2019-01-28. 
  38. Podaci o turniru - 1999.
  39. Podaci o turniru - 2001.
  40. „Podaci o turniru - 2003.”. Arhivirano iz originala na datum 2012-08-01. Pristupljeno 2019-01-28. 
  41. Statistike - 2005.
  42. Statistike - 2007.
  43. Statistike - 2009
  44. „Statistike - 2011.”. Arhivirano iz originala na datum 2013-10-02. Pristupljeno 2019-01-28. 
  45. Statistike - 2013.
  46. Statistike - 2015.
  47. „Statistike - 2017.”. Arhivirano iz originala na datum 2017-01-16. Pristupljeno 2019-01-28. 
  48. Statistike - 2019.
  49. Statistike - 2021.
  50. Statistike - 2023.
  51. Prvenstvo 1967. na todor66.com
  52. El gurú de los porteros
  53. Irfan Smajlagić, le charme slave
  54. Geir í úrvalslið HM
  55. „Germany are the 2007 World Champions (+All-Star Team)”. 4 février 2007. Pristupljeno 8 juin 2014. 

Vanjske poveznice uredi