Hostija (latinski hostia = žrtva) je mali okrugli hljepčić, važan predmet kršćanske liturgije[1] i katoličke mise[2] jer je hljeb uz vino neophodan za žrtvu euharistije.[1] Hljebčić tek nakon što ga svećenik za euharistije posveti postaje transupstancijacijom tijelo Isusovo odnosno hostija, koje se po završetku mise dijele vjernicima. Po katoličkoj tradiciji mora biti beskvasni, jer se predpostavlja da je i Isus Krist jeo takav, jer Židovima nije bilo dopušteno da drže kvasni hljeb po svojim kućama u dane Macesa.[1]

Hostija
hostia
Tipična hostija
Tipična hostija

HistorijaUredi

Običaj je nastao kao zamijenjena za žrtvovanja životinja u antici. Na samim početcima kršćanstva laici su poklanjali brašno od kog se pekao taj hljeb, koji su po pravoslavnim crkvama pekle posvećene djevice, taj se običaj još uvijek zadržao u armenskoj crkvi.[1] Ceremonijal mise u kom je rezanje hljeba na oltaru važan dio, razradili su tokom 4. vijeka Jovan Hrizostom i Vasilije iz Cezareje u 4. vijek.[3]

Najstariji pisani dokument u kom se spominju tanki hljebčići na oltaru je iz sredine 11. vijeka, to je pismo tj. odgovor, legata pape Lava IX, kardinala Humberta carigradskom patrijarhu Mihajlu Kerulariju.[1] Pojedini historičari smatraju da se do 10. vijeka i po crkvama istočnog kao po crkvama zapadnog obreda koristio hljeb od kvasca, dok drugi tvrde da se beskvasni hljeb koristi od samih početaka tog običaja u crkvama zapadnog obreda, ali ima i onih koji misle da se sve do Raskola Istoka i Zapada i beskvasni i kvasni hljeb koristili podjednako[1], odnosno da to tad uopće nije bilo važno teološko pitanje.[1]

Jedan od argumenata katoličke crkve za upotrebu beskvasnog hljeba je Toma Apostol, koji je smatrao da se sve do pojave judeo-kršćanske sekte Ebionita puno više koristio kvasni hljeb, i to podjednako i po Zapadnom i po Istočnom Rimskom Carstvu. Ebioniti su htjeli da se svi kršćani vrate korjenima odnosno Mojsijevim zakonima, pa shodno tome i beskvasnom hljebu, katolici su taj običaj prihvatili, a pravoslavci ne.[1]

Pravoslavna crkvaUredi

Po pravoslavnim i crkvama istočnog obreda koristi se sličan hljeb prosfora (grčki πρόσφορον = prinosim) koji se od hostije razlikuje najviše po tom što je pečen od brašna dizanog kvascem.[2][4] To nije neko pisano pravilo jer neke denominacije kao Maronitska i Arnenska crkva koriste beskvasni hljeb.[1]

Protestantske crkveUredi

Kod protestanata je korištenje hostije svedeno na simboličnu razinu, jer oni ne vjeruju da to predstavlja transupstancijaciju, tako da to najviše koriste Luterani kod evociranja Posljednje večere.[2]

Rasprave i sukobiUredi

U vrijeme Raskola Istoka i Zapada, svađa oko tog dali je ispravno koristiti beskvasni ili kvasni hljeb, bila je jedna od ključnih točaka za velike teološke rasprave. Danas rasprava o tom dali je ispravno koristiti beskvasni ili kvasni hljeb, više nije toliko važna. Uostalom katoličkim svećenicima koji putuju po Orijentu, po krajevima gdje nema njihove crkve dozvoljeno je održati misu i sa kvasnim hljebom, isto vrijedi i za pravoslavne svećenike kad se nađu na Zapadu.[1]

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 1,9 "Altar Breads" (engleski). New Advent. http://www.newadvent.org/cathen/01349d.htm. Pristupljeno 22. 3. 2018. 
  2. 2,0 2,1 2,2 "hostija" (hrvatski). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26247. Pristupljeno 22. 3. 2018.. 
  3. "The structure of the church" (engleski). Encyclopaedia Britannica. https://www.britannica.com/topic/Eastern-Orthodoxy/The-structure-of-the-church#ref11148. Pristupljeno 22. 3. 2018. 
  4. "Prosfora" (engleski). The Greek Orthodox Christian Tradition. https://docs.google.com/viewer?url=http%3A%2F%2Fwww.stbasiltroy.org%2Fform%2Fprosfora.pdf&pdf=true. Pristupljeno 22. 3. 2018.. 

Vanjske vezeUredi