Otvori glavni meni

Ruska predpovijestUredi

U predpovijesno razdoblje južna ruska stepa bila je naseljena mnoštvom plemena, gdje je veći dio njih imao nomadske karakteristike. U antičko vrijeme taj je prostor bio poznat kao skitska zemlja. Tragovi rane civilizacije otkriveni su u 20. stoljeću, posebno kada je riječ o gradovima Ipatovo, Sintašta, Arkaim, Paziriki itd. U 8. stoljeću pr.ne. grčki trgovci prenosili su klasičnu civilizaciju trgujući na prostorima Tanaisa i Panarogie u prostorima južne Rusije i Ukrajine. Grci su ostavili vrlo vrijedne tragove i vrlo vrijedna arheološka nalazišta. U razdoblju između 3. i 4. stoljeća u Bosporskom kraljevstvu stvoren je svojevrstan helenistički sustav vladanja prenešen iz Grčke, no taj su prolaz potom prelazile mnoge nomadske skupine koje su na njega negativno utjecale, posebno Avari i Huni, gdje će se dio njih zaustaviti u središnjoj Europi. Antska zajednica u kojoj su živjela mnoga istočnoslavenska plemena također je tijekom 5. stoljeća dominirala na prostorima današnje Ukrajine, Bjelorusije i Rusije. U otprilike isto vrijeme istočnoslavensko pleme Poljani izgradilo je grad Kijev na rijeci Dnjepar, u središnjoj Ukrajini. Turkijski narod Hazari u 8. stoljeću potom će preuzeti kontrolu nad većim kavkaškim prostorom između Kaspijskog jezera i Crnog mora, dok su se istočnoslavenska plemena smjestila na prostorima današnje Ukrajine, Bjelorusije i sjeverne Rusije (podno današnje Finske).

Hazari su tijekom 8. veka postali glavna poveznica između muslimanskog svijeta i baltičkih zemalja, ali se nisu toliko mješala u unutarnje poslove istočnoslavenskih plemena i njihovih organizacija u sklopu antske zajednice. Imali su određene sukobe sa arapskim zemljama i više su se orijentirali prema Azijskom prostoru, prvenstveno radi svojeg sličnog mentaliteta i nešto povoljnije kilme. Povjesničari upućuju da su istočnoslavenska plemena koja se smatraju precima današnjih Rusa živjeli na šumovitom prostoru istočno od današnje Bjelorusije i sjeverno od grada Kijeva. Radimiči su bili najbliži kijevskom središtu, potom Vjatiči i Kriviči koji su živjeli nešto sjevernije. Precima današnjih Rusa također se smatraju i druga plemena poput Slovena na krajnjem sjeveru, podno današnje Finske, zatim druga plemena među kojima su bila i ona ugro-finskog porijekla, poput plemena Meria, Miroma i Meščjera. Neka od tih plemena živjela su na samoj periferiji prve istočnoslavenske države Kijevske Rusije i nisu toliko imala udjela u stvaranju staroruske države već su bila obuhvaćena prilikom njezina širenja.

Tijekom 9. vijeka, veliki utjecaj na prvu starorusku državu imali su ratni plaćenici Varjazi koji su dolazili sa prostora današnje Švedske i Norverške, koji su svojim osvajanjima stvorili Kijevsku Rusiju. U prvo vrijeme oni su se bavili trgovinom s Bizantom i osvajanjem dijelova trgovačkih puteva gdje su izgradili svoje utvrđene gradove. Najvažniji od Varjaga će na kraju postati Rjurik koji postaje vladar Novgoroda. Njegovi nasljednici će pokrenuti velika osvajanja kako bi preuzeli u svoju ruke potpunu kontrolu nad trgovačkim putevima između današnje Skandinavije i Carigrada. Nakon Novgoroda Rurjikovi potomci su pokrenuli širenje na jug pa na kraju osvaju i Kijev iz ruku drugih varjačkih vladara. Nedugo potom u ovaj grad če biti premješteno središte države koja po njemu dobiva ime Kijevska Rusija. Kako bi brojčano daleko nadmoćnije slavensko stanovništvo prihvatilo varjaške vladare kao svoje vremenom će biti stvorene legenda a najvažnija od njih će biti ona o Rurjiku koja tvrdi da je varjaški vladar Gostomisl naredio svom potomku Rjuriku da se oženi slavenskom princezom kako bi došlo do spajanja slavenskih i varjaških korjena kako bi nastala nova dinastija koja će vladati ruskim područjima.

Staroruska državaUredi

 
Granice Kijevske Rusije na početku vladavine Svjatoslava su crvene, dok su narandžastom bojom označene granice Svjatoslavovih osvajanja
Glavni članak: Kijevska Rusija

Rusi svoju državnu povijest počinju u Kijevskoj Rusiji sa središtem u drevnom gradu Kijevu. Početkom svoje vladavine u izrazito slaveniziranom društvu kijevske okolice knez Oleg (878.-912.), poznat i kao Helgi, kreće svojim osvajanjem u ujedinjavanje okolnih slavenskih plemena širih prostora današnje Ukrajine, Bjelorusije i Rusije. Osvajanje pojedinih slavenskih plemena sjeverno od Kijeva, prema gradu i trgovačkom središtu Novgorodu proteklo je s manjim vojnim otporom nego što je to bilo sa vojno jačim slavenskim plemenima iz unutrašnjosti današnje Rusije i Ukrajine. Pri osvajanju Kijeva Oleg je uspješno porazio tamošnje varjarške gospodare i ubrzo tamo premjestio svoj glavni grad iz Novgoroda.

Organizacija tako velikog svježe osvojenog područja kojemu jedinu stvarnu komunikaciju predstavljaju plovni putevi je predstavljala logističku noćnu moru koju će velike kneževi rješiti velikom decentralizacijom to jest feudalizacijom u kojoj lokalni kneževi najčešće rodbinski povezani s vladarem upravljaju svojim područjima. Bez obzira na te organizacijske probleme novi vladari Kijeva su nastavili s svojim osvajačkim pohodima u smjeru istoka i juga tako da su se borbe u isto vrijeme vodile sa Hazarima, nomadskim plemenom Pečenegima i Ugarima na južnim prostorima sve prostranije takozvane Kijevske države. Nekada moćni Hazari na jugoistočnim granicama današnje Ukrajine, sada su se našli pred novom vojnom silom koja je imala objedinjeno središte u Kijevu. Hazari su u teškim ratnim sukobima poraženi 907., nakon čega je napravljen proboj te je knez Oleg produžio i počeo izvršavati prepade na bogata bizantska središta i pomorski napad na grad Carigrad gdje je bio potučen.

Nakon 911. dogovoreno je trajno primirje između Kijevske Rusije i Bizantskog Carstva te su uspostavljeni jaki trgovinski i kulturni odnosi u kojima su presudnu ulogu imali kijevski kneževi i ukrajinsko pleme Poljani. Najveće znastveno postignuće starokijevskog razdoblja bila je pismenost, a o tome su svjedoličili brojni zapisi iz 9. stoljeća, između ostalog ugovori s Grcima iz 911. i 944. pisani na grčkom i staroruskom jeziku, pronađeni na zidovima saborne crkve sv. Sofije u Kijevu. Do kraja svoje vladavine Oleg je pokorio širi prostor oko Kijeva te unatoč tome što više slavenskih plemena još nije bilo uključeno u buduću državnu zajednicu Kijevske Rusije, ona su davala određeni danak i bila su pod slabašno centralnom kontrolom vladara u Kijevu.

Pokušaj napada Kijevske Rusije na Balkan je bio spriječen novim ratom s Bizantom koji ponovno ostvaruje pobjedu u drugoj polovici 10 vijeka nakon čega Kijevska Rusija završava s svojim osvajanjima. Obraćenje na kršćanstvo uslijedilo je 987. godine pošto su se izaslanici kneza Vladimira Velikog vratili iz bizantskog Carigrada s ugodnim dojmovima o sjaju bizantske kulture. Prema povjesnim zapisima knez Vladimir je odbacio judaizam tvrdeći da Bog nije mogao voljeti Židove, jer ih inače ne bi razbacao po cijeloj zemlji, kao i islam s obrazloženjem da ruski narod ne bi mogao živjeti bez alkohola. Cijena ili nagrada ovog preobraćivanja je bila ruka sestre bizantskog cara, obećanje o prijateljstvu i ruski vojni kontigent koji pomaže caru pobjediti njegove pobunjene generale.

Pad staroruske državeUredi

 
Aleksandar Nevski

Poslije Jaroslavljeve smrti (1054.) Nakon mongolskog napada u 13. stoljeću, ruska plemena su se počela povlačiti iz Europe prema azijskim prostranstvima. Završila je dominacija kijevskih kneževa, a jug Rusije i Ukrajine naselila su nomadska plemena Polovci (Kumani). U to doba u Kijevu djeluje Nestor Ljetopisac, monah koji je za sobom ostavio značajna djela za povijest Rusije, Ukrajine i Bjelorusije. Nesloga Rjurikovića potkapala je državu diobama i ratovima. Vladimir Monomah, šurjak njemačkog cara Henrika IV., uspostavio je doduše jedinstvo, ali poslije njegove kratke vladavine (1113. – 1125.) staroruska država se raspadala na manje kneževine, nesposobne oduprijeti se Polovcima. Narod je hrpimice bježao ili na zapad prema kneževinama Halič i Volinj ili na sjeveroistok u kneževinu Suzdalj gdje nastaje političko-ekonomsko-vjersko jezgro kasnije Moskovske države. Kolonizacija je bila tako živa da je već Monomahov sin, Juraj Dolgoruki, osnovao niz gradova, među njima i Moskvu, dok je njegov sin, knez Andrej Bogoljupski, ostao je u suzdaljskom Vladimiru, gdje osniva veliko kneževstvo nakon pobune Kijevljana koji su tako sprečili njegovo krunjenje u Kijevu. Desetljeće potom Andrej Bogoljupski će se osvetiti Kijevu kojega će osvojiti i opljačkati. Tom odlukom da ubuduće ne vlada iz Kijeva nego iz Vladimira dolazi do stvaranja novog političko centra iz koje će preživjeti Mongole.

Godine 1224. u svom prvom prodoru Džingis kanovi Mongoli su uništili kijevsku vojsku, a za druge njihove provale (1237. – 1240.) Batu je opustošio prostore blizu Novgoroda, porušio Kijev i osnovao na Volgi državu Zlatne horde, Kipčački kanat, koji je držao ruske knezove u ropstvu 200 godina. Ujedno se srušila staroruska fronta i na zapadu u Halič-Volinjskoj državi. Viteški red mačonoša (Schwertbrüder), osnovan 1202. u žarištu njemačke kolonije u Livonskoj, zauzeo je 1224. ruski grad Jurjev. Ujedinivši se 1237. s Njemačkim viteškim redom u Pruskoj nastavio je ofenzivu preko Pskova prema Novgorodu; usporedo s njim prodirali suŠveđani (iz Finske) i Litavci.

Aleksandru Nevskom, sinu velikog kneza Vladimirskog i lojalnom mongolskom vazalu uspjelo je 1240. zaustaviti Šveđane pobjedom na Nevi; bitkom na Čudskom jezeru (1242.) potisnuo je i Nijemce. Litavci su podvrgli Polock i izbili preko Vitebska na gornji Dnjepar. U 14. vijeku litavski i ukrajinski kneževi prodirali su niz Dnjepar, oteli Tatarima 1362. Ukrajinu s Kijevom i Podolje te podijelili s Poljacima jugozapadnu Rusiju, tako da im je pripao i istočni Volinj. Činilo se da će Velika Litva oslobodilačkim ratom protiv Mongola okupiti oko sebe cijelu Rusiju, ali 1386. poljska se kraljica Jadviga udala za litavskog kneza Jagela, a ovaj se s Litavcima pokrstio. Povlašteni položaj staroruske kulture u Litvi bio je time pokoleban. Poljski običaji, jezik i osobito katolička vjera vršili su snažan katolički pritisak na ukrajinsku pravoslavnu populaciju, pa je veću važnost počela dobivati Moskva koja je bila pod okupacijom Mongola.

Velika kneževina MoskvaUredi

Osnivač veličine Moskve bio je Ivan I. Kalita. Na početku svoje vladavine pridobio je metropolita da se preseli u Moskvu; 1328. združio je s Moskvom i velikokneževsku čast i pojačao svoj položaj prema ostalim knezovima ishodivši od tatarskog kana pravo da umjesto tatarskog izaslanika sam ubire za nj danak po cijeloj Moskovskoj državi. Potpomagani Zlatnom hordom, moskovski se knezovi stadoše natjecati s litavskim u osvajanju, oslobađanju staroruske zemlje; Kalitin se unuk Dmitrij okrenuo protiv tatarskog kana te ga potukao 1380. na Donu (Dmitrije Donski). Daljnji napredak Moskovske države u prvoj polovici 15. vijeka je bio zaustavljen najvećim građanskim ratom ruske historije zbog pitanje nasljeđivanja između potomka prvorođenog sina Vasilija I. i njegovog drugo rođenog sina Juraj (II) i njegovih potomaka. Rat će na tronu u ratu koji završava 1448. ostaviti slijepog Vasilija II. i dobrim djelom opljačkanu, ali strogo centraliziranu državu, dok će njegova nuspojava biti zabrana prinčevima kraljevske krvi da imaju djecu bez blagoslova vladara što dovodi do izumiranja dinastije 1598. godine.

 
Ivan IV. Grozni

Ivan III., veliki knez Moskve (1462. – 1505.) združio je sve staroruske kneževine do mongolskih i litavskih granica i potisnuo većinu njihovih knezova na stupanj moskovskih vazala – bojara. To je učinio to lakše, što se Kipčački kanat nalazio već u potpunom rasulu. Glavna se fronta moskovske politike okrenula prema zapadu, posebno prema Ukrajini koja je predstavlja središte staroruske države sa uglednim gradom Kijevom. U dva rata protiv Poljsko-Litavske Kraljevine (1492. – 1494. i 1500. – 1505.) Ivan je pomakao moskovsku granicu preko Sjeverskih gradova u porječju Desne prema Dnjepru i prinudio poljskog kralja da ga prizna „gospodarom cijele Moskovije“. Početne pobjede koje rezultiraju samopouzdanjem moskovskih vladara su dodatno pojačane turskim osvojenjem Carigrada (1453.) i Ivanovim vjenčanjem s nećakinjom posljednjeg bizantskog cara, Sofijom (1472.). Time je u novoj državnoj dogmi Moskva postala novi, „treći Rim", koj je preuzeo ne samo bizantski grb, nego i bizantsko shvaćanje nadzemaljske prirode carske vlasti i uloga Carigrada kao prijestolnice „svega pravoslavlja“. Rusko približavanje Evropi počinje u Ivanovo doba, kada stranci iz centralne i zapadne evrope grade ruske tvrđave, lijevaju topove i puške, dok je on u savezu s Habsburgovcima 1490. Tim načinom Rusija prvi put ulazi u krug europskih velikih sila i pokušava sebi prokrčiti izlaz na Baltičko more.

Smjerom Ivana III. pošao je i njegov unuk Ivan Grozni. Okrunivši se 1547. za „cara“, skršio je moć bojara i završio 1552. – 1556. borbu s povolškim Tatarima dobivši Kazan i Astrahan; kozački ataman Jermak podvrgao mu 1582. – 1584. zapadni Sibir. Usporedo sa zauzećem tih krajeva tekao je rat na zapadu. Pomoću Engleza, koji su 1553. zalutali iz Bijelog mora u Istočnu Dvinu, ostvarila se doduše direktna veza sa Zapadom, no put je zbog daljine i leda bio slabo upotrebljiv, te se Ivan 1558. okoristio unutrašnjim razmiricama u Livoniji kako bi preko nje izašao na more. Poslije 25 godina krvavih borbi Rusi su morali ostaviti priznati trenutačni poraz i sav plijen ostaviti Poljskoj i Švedskoj.

Stvaranje Ruskog carstvaUredi

Izumiranje moskovske dinastije rurjikoviča (1598.) dovelo je do diobe same Moskve. U toku prijestolnih borbi Šveđani su se dočepali cijelog sjeverozapada s Novgorodom, Poljaci i ukrajinski kozaci su ušli u Moskvu tako da su bojari čak izabrali poljskog princa Vladislava za cara, a engleski su trgovci predložili svom kralju da uzme sebi ruski Sjever. Ta najezda „Latina i Luterovaca“ raspirila je nacionalni osjećaj moskovske crkve. U Nižnjem Novgorodu buknuo je ustanak. Godine 1612. pade Moskva, a izborom Mihajla I. Romanova 1613. uspostavljeno je opet nacionalno carstvo, iako u užim granicama.

Nakon popuštanja mongolskog utjecaja, Rusi iz političkih i kulturnih razloga nastoje se povezati sa stanovnicima današnje Ukrajine koji nakon neuspjelog pokušaja stvaranja saveza sa Kraljevinom Švedskom, u konačnici se na ravnopravnoj osnovi nastoje povezati sa Moskovitima, posebno radi njihove ojačane vojne dominacije koja bi ih mogla osloboditi poljske okupacije i katoličkog pritiska. Do tog vojnog ujedinjenja dolazi tijekom 17. vijeka kada Poljska trpi katastrofalan poraz u Rusije, a pobunjeni stanovnici današnje centralne Ukrajine potpisuju dogovor kojim postaju dio države kojom se upravlja iz Moskve.

Petar I. i njegovi nasljedniciUredi

 
Petar I., rad Paula Delarochea

Kako je usporedo s ciljevima ruske politike raslo i uvjerenje da se realne sile za nju mogu crpsti samo iz napredne europske kulture, to se pobuna protiv zapadnjaštva svršila njegovom pobjedom. Petar I. Veliki (1689. – 1725.) uveo je u duhu zapadnog apsolutizma strogi birokratski centralizam sa senatom i 12 kolegija, podijelio državu na gubernije, stvorio veliku stajaću vojsku i ukinuo središte konzervativnog otpora, patrijaršiju, prenijevši njena prava na jedan od spomenutih kolegija, Sveti sinod. Modernizacija nezgrapne države je bila suviše nasilna, a da bi mogla dublje prodrijeti, ali je ipak dostajala kako bi se Petar mogao latiti rješavanja povijesnih zadataka Rusije. Preokret u odnosu prema Poljskoj bio je od epohalnog značenja. Već za Petrove maloljetnosti 1686. regentstvo je završilo beskrajne rusko-poljske borbe savezom s Janom III. Sobjeskim protiv Turaka; Petar je sklopio s novim kraljem, Augustom II., još i savez protiv Šveđana. Oslobođen poljskog suparništva mogao je u Velikom sjevernom ratu (1700. – 1721.) konačno ukloniti Šveđane s južne obale Finskog zaljeva, gdje je osnovao novu prijestolnicu Petrograd; slabost poljske dinastije dala mu je priliku da joj se nametne za zaštitnika.

Moć Rusije i slabost Poljske 18 vijeka je bila takva Katarina II. već 1764. nametnula Poljacima svog bivšeg ljubavnika, Stanislava Poniatowskog za kralja i iznudila 1788. ugovor kojim se osigurala od nepoželjnih reformi poljskog ustava. Kad se poljsko plemstvo – šljahta pobunilo protiv takvog pokroviteljstva sudbina je Poljske bila zapečaćena. Sporazumjevši se s Pruskom i Austrijom o diobi, Katarina je uzela 1772. Bjelorusiju, 1793. Podolje, Volinj, a 1795. i Litvu i Kuroniju. Jednako se carica povela za Petrom Velikim i u turskom pitanju. Raspadanje tatarske vlasti na jugu Rusima nije otvorilo put na more; obalama Crnog mora zavladao je turski sultan. Zauzećem Azova Petar Veliki provalio je vrata na Donu i u vezi s time zanio se idejom kižarskog rata europskih naroda protiv Turaka. Europa se nije odazvala pozivu, on je 1711. čak izgubio Azov, ali protjerivanje Turaka u Aziju otada je jedna od programnih točaka ruske politike, jer je odgovaralo njenoj čežnji za slobodnim pristupom k moru. U skladu s time počela za carice Ane utakmica između Rusije i Austrije u borbi s Turskom. Ana ju je potisnula ratom od 1736. – 1739. prema moru, a pod Katarinom II. ruske su čete prvi put prešle Dunav i prisilile sultana na mir u Kučuk-Kainardži (1774.), kojim se odrekao ušća Južnog Buga, Dnjestra i Dona s Azovom. Premda je pristao i na ruski protektorat nad pravoslavnim svojim podanicima, mir je bio samo primirje jer je „grčki projekt“ imao u vidu diobu Turske po kojoj bi Rusija imala doprijeti do Sredozemnog mora obnovom Bizantskog Carstva. Drugi turski rat (1787. – 1791.) u kojem se carica s Josipom II. Habsburškim borila za ostvarenje tog plana, nije uspio. Unutrašnje trzavice i Josipova smrt zaustavile su prodiranje austrijskih četa. Rusija se morala zadovoljiti zemljom od Buga do Dnjestra, to više što je francuska revolucija dala njenoj politici novi smjer.

Napoleonski ratovi i 19. stoljećeUredi

 
Aleksandar I. na slici iz Vojne galerije u Zimskom dvorcu.

Zastrašena „jakobinskim duhom“ Rusija se pridružila konzervativnim silama, Austriji, Velikoj Britaniji, Prusiji, pa i Turskoj, dok nije slom Prusije 1806. – 1807. otjerao Aleksandra I. u naručje Napoleonu, koji je predložio diobu Europe, ostavljajući mu slobodne ruke na istoku. Stoga je car mogao oteti Šveđanima 1808. – 1809. Finsku, a Turcima 1812. Besarabiju. Ali različite nesuglasice, osobito zbog Napoleonova „kontinentalnog sustava“, koji je Rusima zabranjivao trgovinu s Velikom Britanijom, potkopale su savez; još 1812. Napoleon je navalio na Rusiju. Katastrofa francuske vojske učinila je Aleksandra spasiteljem Europe. Rusko-prusko-austrijski savez skršio je kod Leipziga Napoleonovu moć. Bečki je kongres dodijelio Rusiji Varšavu s većim dijelom Povislja, iako je ono kod prvih dioba Poljske pripalo Austriji i Prusiji. Kao pobjednik u Parizu Aleksandar je sastavio nacrt društva naroda, Svete alijanse, koja je imala združiti europske države u trajnu zajednicu kršćanske ljubavi i bratstva. No kako su te zvučne riječi značile zapravo samo održavanje stanja stvorenog Bečkim kongresom, to se svaki liberalni i nacionalni pokret smatrao atentatom na svjetski mir. S toga stajališta Aleksandar je osudio čak i grčki ustanak protiv Turaka; tek je Nikola I. pomogao Grcima, zajedno s Velikom Britanijom i Francuskom, i nametnuo Turskoj mir u Drinopolju (1829.), kojim se Rusija protegla do ušća Dunava, dok je Grcima priznata neovisnost, a Srbiji i rumunjskim kneževinama, Vlaškoj i Moldaviji, potpuna unutrašnja autonomija. To je bio udarac za Svetu alijansu, od koga se nije više oporavila. Pošto se zbog Istočnog pitanja razišla u vanjskoj politici, Srpanjska ju je revolucija pocijepala još i u unutrašnjoj osnutkom parlamentarne monarhije u Francuskoj (1830.). To grčevitije držao se sada Nikola I. načela Svete alijanse u srednjoj i istočnoj Europi (primjenjujući ih u korist ruske hegemonije). Tako pomogne 1833. sultanu protiv egipatskog paše i ishodi zato od njega ugovor prema kojemu je Turska zatvorila Dardanele ratnim brodovima svih tuđih država; 1849. poslao je rusku vojsku Franji Josipu da uguši mađarsku revoluciju, a 1850. osujetio ujedinjenje Nijemaca pod pruskim vodstvom, uspostavljajući pristajanjem uz Austriju staru ravnotežu između obiju njemačkih velikih sila.

Uvjeren da je zauvijek zadužio mladog austrijskog cara, Nikola se odlučio požuriti rješenje Istočnog pitanja. Ali kad su ruske čete 1853. ušle u rumunjske kneževine, Austrija se otrese ruskog tutorstva i postiže prijetnjama povlačenje Rusije; Velika Britanija i Francuska otvoreno su prešle na tursku stranu i porazili Rusiju u Krimskom ratu. Slomom ruske prevlasti uzdrman je i Nikolin sustav kod kuće. Već u Napoleonovo doba tisuće se Rusa nadahnulo duhom Francuske revolucije i njemačkog preporoda. Osnivali su tajne „saveze“, kojih se članovi, većinom časnici, oduševljavahu konstitucijom, pače i republikom i federalizmom. Njihovo je djelo bio ustanak „dekabrista“. Novi car Nikola nastojao je zatrijeti svaki daljnji otpor cenzurom, policijom, militarizacijom sveučilišta i progonima u Sibir. Pod utjecajem njemačke filozofije i zapadnog socijalizma oporba je i pokraj sveg despotizma stalno rasla, dijeleći se na dva tabora, liberalne Zapadnjake i njihove protivnike Slavjanofile.

Reforme i konzervativizamUredi

 
Aleksandar II.

Nikolin se nasljednik, Aleksandar II., odlučio na reforme. Oslobodio je 1861. seljake, dao oblastima i gubernijama samoupravu osnutkom „zemstva“ s biranim predstavništvima, uredio gradsku samoupravu, dao autonomiju sveučilištima i reformirao srednje škole. Inteligencija, stvorena preko noći, naglo se radikalizirala. Oslobođenje seljaštva svojom neispravnom provedbom izazvalo je novo nezadovoljstvo. Godine 1866. pokušan je atentat na cara; novo pooštrenje cenzure nije moglo više istrijebiti revolucionarni duh, naprotiv, jedna od tajnih organizacija, „Narodna volja“, već je 70-ih godina načelno prihvatila metodu terora i ubila 1881. cara.

Kako se Aleksandar III. odmah vratio režimu željezne ruke, prevrat je u unutrašnjoj politici, izazvan Krimskim ratom, ostao samo epizoda. To trajnije djelovao u vanjskoj politici jer joj se težište prenijelo na 50 godina u Aziju. Kina je ustupila 1858. – 1860. Poamurje do Japanskog mora; do 1876. stekla je Rusija kanate Buharu, Hivu i Kokand, 1880. – 1886. pokorila Turkmene, zauzela oazu Merv i spojila je sa zaleđem Transkaspijskom željeznicom. 1891. – 1893. približila se preko afganskog Pamira Rusija indijskoj granici; Englezi su je zaustavili ugovorom od 1895. jedva 20 km pred njom. Njihova bojazan za Indiju još narasla, kad se Tibet odmetnuo od Kine i poslao uobičajene darove 1900. ruskom umjesto kineskom caru. Iste je godine Rusija financijski zarobila Perziju, a 1903. se učvrstila tamo i vojnički. 1891. počela je gradnja Sibirske željeznice do Vladivostoka. 1896. Rusija je dobila od Kine koncesiju za mandžursku prugu do Port Arthura; iste je godine nagovorila Japan na kondominij u Koreji, 1898. uzela Port Arthur u zakup, a ustanak Kineza protiv stranaca 1900. dade joj izliku da zaposjedne i cijelu Mandžuriju.

Tek je bosansko-hercegovački ustanak 1875. – 1876. pozvao Rusiju iz Središnje Azije natrag na Balkan. Korekture Berlinskog kongresa prouzročile su raskinuće Saveza triju careva, jer je iza revizije stajala pored Velike Britanije i Austro-Ugarska. Ipak se zbog ruskih briga u Aziji savez već 1881. obnovio; samovlasno ujedinjenje Rumelije s Bugarskom 1885. i poziv austrijskom časniku Ferdinandu Coburgškom na bugarsko prijestolje 1887. razbili su ga po drugi puta. Bismarck je sklopio doduše još iste godine novi ugovor s Petrogradom, ali kako ga je njegov nasljednik Caprivi odbio produžiti, štoviše obnovom je Trojnog saveza podupro Austro-Ugarsku, Rusija se poveže s Francuskom (1891/4.).

Kraj Ruskog imperijaUredi

Poraz u Rusko-japanskom ratu 1904. – 1905. potisnuo je Ruse iz Koreje i Mandžurije, a revolucija 1905. – 1906. je prisilila cara na stvaranje parlamenta, „dume“, u kojem je brzo progovorila ruska inteligencija, a ta bijaše liberalna i nacionalna, dakle za Veliku Britaniju, protiv Austrije i Turske. Kad je 1906. anglofil Izvoljski postao ministar vanjskih poslova, Rusija je ostavila Aziju. Ugovorom od 1907. sporazumjela se s Velikom Britanijom, a 1908. za aneksijske krize oslabljena Rusija nije mogla ništa učiniti. Godine 1912. Rusija kumuje Balkanskom savezu, a 1914. zaratila se s Austro-Ugarskom kao zaštitnica Srbije čime nepripremljena počinje Prvi svjetski rat. Porazi na ratištu, glad i neimaštana zbog koje dolaze jer su seljaci bili pozvani u rat kao i sukob s dumom izazivaju u ožujku 1917. Februarsku revoluciju. Car uplašen razvojem situacije potpisuje abdikaciju u korist brata Mihajla koji odbija preuzeti krunu što dovodi do stvaranja kratkotrajne republike. Novostvorene republikanske vlade Grigorija Lavova i potom Kerenskog odbijaju narodne zahtjeve za mir što zajedno s novim vojnim porazima 1917. godine dovodi do oborila boljševičke oktobarske revolucije kada komunisti predvođeni Lenjinom osvaju vlast.

PovezanoUredi