Historija Narodne Republike Kine

Historija Narodne Republike Kine se odnosi na historiju kopnene Kine nakon što su komunisti pod vodstvom Mao Zedonga, ostvarivši pobjedu nad nacionalistima u građanskom ratu proglasili Narodnu Republiku Kinu čime je de facto prestala postojati dotadašnja Republika Kina, čiji će ostaci do danas nastaviti funkcionirati na Tajvanu.

Historija Kine
Historija Kine
Historija Kine
DREVNA
3 Suverena & 5 Careva
Dinastija Xia 2100–1600 pne.
Dinastija Shang 1600–1046 pne.
Dinastija Zhou 1045–256 pne.
 Zapadni Zhou
 Istočni Zhou
   Period Proljeća i Jeseni
   Period Zaraćenih država
CARSKA
Dinastija Qin 221 pne.–206 pne.
Dinastija Han 206 pne.–220 n.e.
  Zapadni Han
  Dinastija Xin
  Istočni Han
Tri kraljevstva 220–280
  Wei, Shu & Wu
Dinastija Jin 265–420
  Zapadni Jin 16 kraljevstava
304–439
  Istočni Jin
Južne & Sjeverne dinastije
420–589
Dinastija Sui 581–618
Dinastija Tang 618–907
  ( Drugi Zhou 690–705 )
5 dinastija &
10 kraljevstava

907–960
Dinastija Liao
907–1125
Dinastija Song
960–1279
  Sjeverni Song Z. Xia
  Južni Song Jin
Dinastija Yuan 1271–1368
Dinastija Ming 1368–1644
Dinastija Qing 1644–1911
MODERNA
Republika Kina 1912–1949
Narodna Republika
Kina

1949–
Republika
Kina (Tajvan)

1945–

Iako je proglašenje nove države simbolički označilo kraj građanskog rata, neprijateljstva su nastavljena i sljedeće godine kada su komunisti zauzeli Hainan i još nekoliko otoka; otada, međutim, nije bilo većih vojnih operacija, osim povremenih artiljerijskih dvoboja i pomorskih blokada, koje će uglavnom prestati do kraja 1950-ih. Neprijateljstva nikada nisu formalno okončana nikakvim sporazumom, a što je dovelo do komplicirane međunarodnopravne situacije poznate kao Dvije Kine. Tajvan se dan-danas smatra nastavljačem Republike Kine i pretendira na današnje teritorije NR Kine (i Mongolije); NR Kina ga, pak, smatra "odmetnutom provincijom", koju ima pravo vratiti pod svoju vlast, ako je potrebno, i vojnom silom. Dvije države su, međutim, kroz nekoliko decenija postigle svojevrsni modus vivendi i uspostavile ekonomsku suradnju, s time da je objema deklarativni cilj ponovno i mirno ujedinjenje.

U kopnenoj Kini je komunistička vlast na međunarodom planu dodatno konsolidirana kada je u oktobru 1950. zauzet Tibet (gdje će devet godina kasnije izbiti kratki antikineski ustanak) kao i relativno uspješnom intervencijom na strani Sjevera u korejskom ratu. Usprkos vanjskih problema, prve godine Maove vlasti su ostale zabilježene kao period stabilnosti nezabilježene od vremena opijumskog rata. Uvedene su brojne društvene reforme kojima je poboljšan položaj seljaka, ali i žena. Međutim, Mao je već 1958. pokrenuo katastrofalan program brze industrijalizacije poznat kao Veliki korak naprijed, koji je, zbog potpunog zanemarivanja poljoprivredne proizvodnje doveo do slabe žetve te neminovne gladi od koje je umrlo najmanje 20,000,000 Kineza.[1][2] Maov je autoritet značajno oslabljen, a došlo je i do sukoba sa sovjetskim saveznicima, prije svega zbog nastojanja da Kina razvije vlastito nuklearno oružje, što joj je uspjelo 1964, ali i ideoloških razloga, odnosno Maovog odbacivanja "revizionističkog" sovjetskog modela, pogotovo nakon destaljinizacije u SSSR-u. Mao je 1960-ih svoj autoritet nastojao poboljšati pokretanjem znamenite Kulturne revolucije 1966. koja je predstavljala još jednu veliku čistku "reakcionarnih" elemenata, i koja je imala teške kadrovske posljedice po Kinu. Sukob sa Sovjetima, koji je 1969. dvije zemlje doveo do manjeg oružanog sukoba 1969. i straha od nuklearnog rata, je, pak, potakao politiku rapprochementa sa SAD, koja je započela sa predsjednikom Nixonom početkom 1970-ih. Dominacija radikalnih ljevičara u kineskoj vlasti je, pak, prekinuta Maovom smrću 1976. kada su na vlast došli umjereni ljevičari na čelu sa Hua Guofengom i Deng Xiaopingom.

Deng je do 1978. uspio u borbi za vlast marginalizirati Huoa, koji je nastojao u Kini uvesti realni socijalizam sovjetskog tipa. Umjesto toga se Deng započeo program radikalnih ekonomskih reformi, koristeći kao argument kinesko tehnološko zaostajanje, koje je između ostaloga, postalo vidljivo i u kinesko-vijetnamskom ratu 1979. Dengov je pristup, s jedne strane, inzistirao na postepenoj ekonomskoj liberalizaciji - pa su tako u Kinu uvedeni slobodno tržište i kapitalizam - dok je, sa druge strane, zadržan autoritarni jednopartijski sistem i politička represija, zahvaljujući kojoj su se provodile i neke nepopularne reforme, poput politike jednog djeteta kojoj je cilj bio smanjiti budući demografski pritisak i uz njega vezane socijalne i političke tenzije. Dengove su reforme krajem 1980-ih, pak, izazvale i pokret za političke reforme među studentima, koji će eskalirati Tjenanmenskim demonstracijama u proljeće 1989. Njihovo brutalno i krvavo gušenje je izazvalo veliki odijum prema NR Kini u međunarodnoj javnosti, ali su u samoj NR Kini Dengove reforme nastavljene sve do danas. Godine 1997. je NR Kina od Britanaca preuzela Hong Kong, a od Portugala 1999. Makao. Akumulacija bogatstva je u posljednja dva decenija NR Kinu učinila jednom od vodećih industrijskih sila svijeta. Od početka 21. vijeka NR Kina se počinje sve više smatrati i političkom silom sa ambicijama da istisne SAD sa mjesta globalnog hegemona.

Izvori uredi

External links uredi