Otvori glavni meni

Historija Evrope

(Preusmjereno sa Historija Europe)
Karta Evrope 1595. čiji je autor Abraham Ortelius

Historija Evrope predstavlja proučavanje ljudske prošlosti u Evropi. Iako je Evropa po površini i broju stanovnika manja od nekih drugih dijelova svijeta, s obzirom na ulogu koja je imala na razvoj svjetske nauke i kulture, posebno u posljednjih nekoliko vijekova, njena historija je jedna od najbolje proučenih i s najvećim uticajem na historiografiju u ostatku svijeta. To se, između ostalog, odnosi i na periodizaciju svjetske historije koja se u mnogo čemu oslanja na periodizaciju evropske historije. U Evropi se tako period prije pisane historije naziva prahistorija te se, ovisno o materijalima za alate koje su koristile razne arheološke kulture i s njima vezanom razinom tehnologije dijeli na kameno doba - koje se dalje dijeli na stariji paleolit i mladi neolit - te bakreno, brončano i, na kraju, željezno doba. Pisana historija se tradicionalno dijeli na tri velika perioda - Stari vijek koji obuhvaća prve civilizacije i antiku; Srednji vijek, koji obuhvaća period od 5. do 15. vijeka, te Novi vijek koji počinje u 15. vijeku i traje do danas ili tzv. najnovijeg doba. Pri tome valja napomenuti da se ovakva periodizacija, pogotovo kada je u pitanju prahistorija, razlikovala od područja do područja, pa tako u nekim dijelovima Evrope pisana historija počinje tek u vrijeme kada je u najvećem dijelu Evrope trajao srednji vijek.

PrahistorijaUredi

Glavni članak: Prahistorijska Evropa

Kameno dobaUredi

PaleolitUredi

 
Rekonstrukcija obitelji Krapinskog pračovjeka, jednog od najpoznatijih primjera nedandertalca.

Ljudsko naseljavanje Evrope je prethodilo pojavi vrste homo sapiens, te se vjeruje kako su prvi ljudski stanovnici bili pripadnici vrste homo erectus porijeklom sa afričkog kontinenta. Najstariji trag ljudskog postojanja je pronađen u gruzijskom mjestu Dmanisi, gdje su naučnici identificirali ostatke podvrste homo erectusa koje je dobilo ime homo georgicus, odnosno datirali je u period od prije 1,8 miliona godina. Vjeruje se da su se homo erectusi na području Evrope adaptirali na tamošnje klimatske prilike u tzv. heidelberškog čovjeka, čiji prvi tragovi datiraju od oko prije 600.000 godina, a od koga su se razvili neandertalci.

Vjeruje se kako je suvremeni čovjek, odnosno homo sapiens nastao u Africi prije 150.000 godina. Njegovi najstariji tragovi na području današnje Evrope datiraju od oko 35.000 godina pne. Vjeruje se da su u to vrijeme ili neposredno prije toga izumrli posljednji neandertalci, čiji su posljednji tragovi pronađeni na krajnjem jugu Iberijskom poluotoka. Uzroci i način njihovog nestanka su predmet brojnih špekulacija koji se obično vezuju uz katastrofalne klimatske promjene vezane uz posljednje ledeno doba, istrijebljenje od strane tehnološki i intelektualno superiornih pridošlica, ili jednostavno utapanje neandertalaca u novu, dominantnu populaciju. U svakom slučaju, vjeruje se da su homo sapiensi su sljedećih milenijuma živjeli poput lovaca sakupljača, odnosno ne previše različito od neandateralaca, mada se, počevši od tzv. aurignačke kulture kroz različite kamene artefakte može pratiti vrlo spore tehnološke promjene.

NeolitUredi

Glavni članak: Neolitska Evropa

Najstariji tragovi neolitske kulture, odnosno ljudskog načina života koga karakteriziraju poljoprivreda, stočarstvo, odnosno stalna naselja, su pronađeni na području tzv. Plodnog polusmjeseca i datiraju od oko prije 9000 godina. Vjeruje se da je do prijelaza sa načina života lovaca sakupljača došlo uslijed kataklizmičkih klimatskih promjena vezanih uz kraj posljednjeg ledenog doba. Proces, koji suvremeni paleontolozi i arheolozi nazivaju neolitskom revolucijom je trajao hiljadama godina, a nova tehnologija i način života su se postepeno širili prema sjeveru. Iz 8. milenijuma pne. datiraju prvi tragovi neolitske kulture u Maloj Aziji; dio historičara vjeruje da su se odatle proširili na evropsko kopno.

Tako se tragovi prvih građevina, odnosno stalnih naselja mogu pronaći u današnjoj Rumunjskoj, Bugarskoj i Grčkoj, a datiraju iz 7. milenijuma pne. Neolit se u svom tradicionalnom (i nedvosmislenom) obliku u ostatku Evrope pojavio u 6. mienijumu pne. U nekim dijelovima, prije svega u Sjevernoj Evropi, pojavio se znatno kasnije, oko 5. ili 4. milenijuma pne. Kao neke od najpoznatijih neolitskih kultura se navode Vinčanska kultura, odnosno Tripoljska kultura na području današnje Ukrajine, Rumunjske i Moldavije, koja je postojala od 6. do 3. milenijuma pne. Za neolitske kulture Evrope je karakterističan i razvoj petroglifa, koji se smatraju pretečom pisma, a čiji se tragovi mogu pronaći na lokalitetu Valle Camonica u Italiji.

Za te kulture se ponekad koristi izraz Stara Evropa, odnosno, na temelju pretpostavki o njihovom matrijarhalnom karakteru i porijeklu iz Male Azije, se nastoje odvojiti od prvih Indoevropljana, odnosno patrijarhalnih nomada koji su pred kraj neolitskog perioda počeli, prema tzv. Kurganskoj hipotezi, dolaziti u Evropu iz stepa u današnjoj Ukrajini i Rusiji.

Brončano dobaUredi

Eneolitik u prapovijesnoj Europi dodnosi mnogo projmena, ali i konfuzije. Najvažniji događaj ovog perioda je dolazak srednjoazijskih naroda na tlo Europe, za koje povijesničari smatraju da su izvorni Indoeuropljani, no postoje određene teorije koje to pobijaju. Ostale pojave tijekom eneolitika su ekspanzija megalitizma te prva pojava ekonomske startifikacije te, u vezi s tim, pojava prvih monarhija na Balkanu. Prve poznate pismene civilizacije na europskom tlu su Minojska, koja se pojavila na Kreti, te Mikenska, koja se pojavila na tlu današnje Grčke u 2. tisućljeću pr. Kr.

Željezno dobaUredi

Iako je obrada željeza Egejcima poznata od 110. pne., u Srednju Europu je stigla tek 800. pne. Otkrićem obrade željeza, u Europi počinje željezno doba i razvijaju se mnoge kulture od kojih je nazpoznatija ona Hallstattska. Ubrzo su se, zbog svoje tehnološke nadmoći, Indoeuropljani proširili i na područje Apenina i Iberije što je dovelo i do pojave civilizacija na tim područjima.

Stari vijekUredi

Glavni članak: Antika

Stari vijek je period koji se u evropskoj historiografiji tradicionalno započinje nastankom prvih civilizacija na obalama Egejskog mora, a završava padom Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine, odnosno zatvaranjem tradicionalnih poganskih filozofskih škola u Istočnom Rimskom Carstvu 529. godine. Najraniji period, koji se vezuje uz Minojsku i Mikensku civolizaciju je počeo u 3. milenijumu pne. i iza sebe ostavio relativno oskudne pisane tragove; od Mikenaca, međutim, potiče grčki jezik koje će na području Egejskog mora preuzeti gradovi-države i kulture danas poznate kao antička Grčka, a koje će od oko 750. pne. započeti sa naglim razvojem temeljenom na trgovini i putem kolonizacije se širiti po obalama Mediterana. U 1. milenijumu pne. se u Italiji počeo razvijati grad-država po imenu Rim koji će tokom nekoliko vijekova osvajanjem zauzeti obale Mediterana, ali i prihvatiti grčku kulturu; antička Grčka i antički Rim se zajedno navode kao grčko-rimska civilizacija, a period u kome je postojala naziva antika.

Minojci i MikenciUredi

 
Atrejevo blago ili Agamemnonov grob u Mikeni (1520. pne.)

Prvu evropsku civilizaciju koja je ostavila pisane tragove su stvorili Minojci. Minojska civilizacija je pripadala Brončanom dobu, a postojala je na otoku Kreti od 27. do 15. vijeka pne.[1]

Minojce je zamijenila Mikenska civilizacija koja je postojala u periodu od oko 1600. pne. kada se Heladska kultura u kultura na grčkom kopnu počela transformirati pod uticajem minojske Krete. Tada su nastali mikenski gradovi kao Mikena i Tirint u Argolidi, Pilos u Meseniji, Atena u Atici, Teba i Orhomen u Beociji i Jolk u Tesaliji. Na Kreti su su Mikenci zauzeli grad Knosos. Naselja sa tragovima mikenske kulture su također postojala u Epiru,[2][3] Makedoniji,[4][5] na otocima Egejskog mora, obalama Male Azije, Levanta,[6] Cipru[7] i Italiji.[8][9] Mikenski artefakti su pronađenio u okolnim područjima.

Za razliku od Minojaca, čije se društvo temeljilo na trgovini, Mikenci su se širili osvajanjima. Nad mikenskom civilizacijom je dominirala ratnička aristotkracija. Oko 1400. pne. Mikenci su zauzeli Kretu, središte minojske civilizacije, te preuzeli varijantu minojsko pisma (poznatog kao Linearno A) i njime počeli ostavljati prve natpise na grčkom, odnosno Linearnom B.

Mikenska je civilizacija naglo kolabirala zajedno drugim civilizacijama Brončanog doba na istočnim obalama Mediteranama. Kolaps se tradicionalno pripisuje Dorskoj invaziji, mada postoje teorije koje ga povezuju sa prirodnim katatstrofama. U svakom slučaju mikenska civilizacija je konačno nestala u kasnom heladskom periodu, kada su Mikena i Tirint uništeni, odnosno počeli gubiti svoju važnost. Taj se kolaps zbio tokom posljednjih godina 12. vijeka pne. i nakon njega u tradicionalnog historiografiji počinje period poznat kao Mračno doba Grčke.

Antička GrčkaUredi

Glavni članak: Antička Grčka

Antička Grčka je zajednički naziv za nekoliko stotina gradova-država (polis) koji su nastali na obalama Egejskog mora i u kojima je od 8. vijeka počeo intenzivan razvoj trgovine, a na temelju nje i kulture. Grčki gradovi-države u pravilu nisu tvorili jedinstvenu političku cjelinu, te je cijeli period bio obilježen suparništvima i međusobnim sukobima; usprkos toga, kao i razlika u političkom sistemu svakog polisa, antičku Grčku je povezivao jezik (poznat kao koine), religija, pismo (grčki alfabet kao i određena svijest o zajedništvu koja je 776. pne. dovela do održavanja prvih olimpijskih igara. Iz tog perioda datira i početak intenzivne kolonizacije kojom su se drevni Grci počeli osnivati kolonije širom obala Mediterana i Crnog mora, dolazeći u dodir s brojnim tamošnjim narodima i o čemu su ostavili svjedočanstva koja čine prve pisane tragove o drevnim evropskim narodima kao što su Tračani, Iliri, Kelti i Iberi. Drevni Grci su također dolazili u dodir sa drugim civilizacijama, a i sami su se razvijali pod uticajem drevne egipatske i bliskoistočnih civilizacija; to je uključivalo i Feničane sa kojima će postati suparnici u kolonizaciji Mediterana i dolaziti u sukobe, pogotovo na obalama zapadnog Mediterana gdje je feničanska kolonija Kartaga stvorila vlastiti imperij.

Za historiju antičke Grčke je daleko važniji bio sukob nastao kada su grčke kolonije u Maloj Aziji u drugoj polovici 6. vijeka pne. došle pod vlast Perzijskog Carstva. Njihov pokušaj da se oslobode u Jonskom ustanku uz pomoć drugih grčkih polisa nije uspio, a nakon čega su Perzijanci u Grčko-perzijskim ratovima poduzeli dvije velike invazije na samu Grčku, koje su odbijene nakon velikih grčkih pobjeda kod Salamine 480. pne. i Plateje 479. pne. Nakon što su Perzijanci odbačeni, u Grčkoj dolazi do svojevrsnog zlatnog doba, prije svega u Ateni koja se pod vodstvom Perikla počela nametati kao dominatna država, te u kojoj se intenzivno razvijaju umjetnost, književnost, filozofija, ali i političke institucije poput demokracije koje će imati značajan uticaj na kasnije periode evropske i svjetske historije. Atena, čija se moć temeljila na trgovini i snažnoj mornarici, je kao svog glavnog suparnika imala Spartu, čija je karakteristika bio militaristički poredak temeljen na čvrstoj društvenoj hijerarhiji; njihovo suparništvo, koje je imalo i određene ideološke komponente, je 431. pne. eskaliralo u dugotrajni i iscrpljujući Peloponeski rat koji je 403. pne. završen spartanskom pobjedom i uspostavljanjem Spartanske hegemonije. Spartanci su, međutim, 371. pne. teško poraženi u bitci kod Leuktre nakon koje se kao dominantna sila u Grčkoj neko vrijeme nametnula Teba.

   
Filip II. Makedonski, vođa koji je pokorio, ali i ujedinio Grke, otac Makedonske države.
Aleksandar Veliki, Filipov sin, najveći makedonski osvajač - proširio je Makedonsku državu sve do današnje Indije.

U drugoj polovici 4. vijeka pne. se kao novi hegemon javlja Makedonsko Kraljevstvo na sjevernim rubovima Grčke, a čiji će kralj Filip II vješto iskoristiti kako tradicionalne razmirice grčkih gradova-država, tako i vlastite vojničke spoosbnosti kako bi u bitci u Heroneje 338. pne. porazio koaliciju grčkih država te polisima nametnuo svoju vlast. Filip je, kako bi opravdao svoju vlast novim podanicima, počeo pripreme za osvetnički rat protiv Perzije, ali je prije njegovog početka ubijen. Njegov sin Aleskandar se iskazao kao još sposobniji vojskovođa te u munjevitom pohodu za nešto više od desetak godina osvojio kako i Perzijsko Carstvo, tako i susjedne teritorije u Indiji i Centralnoj Aziji. Nakon Aleksandrove smrti 323. pne. se njegov imperij raspao na nekoliko država pod vodstvm njegovih vojskovođa dijadoha; te će države sljedećih nekoliko vijekova dominirati velikim dijelovima Azije, predstavljajući prožimanje grčke i orijentalne kulture, te započevši tzv. helenistički period.

Stari RimUredi

Glavni članak: Stari Rim

Osim na obalama Egejskog mora, u 1. milenijumu pne. se civilizacija pod grčkim i feničanskim uticajem počela širiti i na područje Apeninskog polutoka, pri čemu je jedna od prvih domačih kultura bila Etrurska civilizacija sa sjedištem u današnjoj Toskani. Nešto južnije je na području današnjeg Lacija stvoren Rim, grad-država čije se osnivanje tradicionalno vezuje uz godinu 753. pne. iako arheološki nalazi sugeriraju da je bio nastanjen nekoliko vijekova ranije. Rimska je država ispočetka bila monarhija, odnosno Rimsko Kraljevstvo, ali je njen politički život bio obilježen sukobima, kako na unutrašnjem planu između plemića (patriciji) i običnih pučana (plebejci) tako i susjedima zbog kojih se u Rimu, počevši od vladavine kralja Servija Tulija u 6. vijeku pne. počinje stvarati vojna organizacija koja će se sa vremenom nametnuta kao superiorna svim vojskama antičkog svijeta.

Rimska RepublikaUredi

Glavni članak: Rimska Republika

Godine 509. pne. je okrutnost posljednjeg rimskog kralja Tarkvinija Oholog izazvalo njegovo svrgavanje u pobuni pod vodstvom Lucija Junija Bruta, a nakon čega je, u nastojanju da se izbjegne slični slučajevi u budućnost uspostavljen novi republikanski poredak, odnosno Rimska Republika. Ona je stvorena po načelu podjele vlasti na zakonodavnu pod Senatom i narodnom Skupštinom i izvršnu koju su vodili na godinu dana birani magistrati, uključujući dvojicu konzula. Ovakav poredak, koji će kasnijim generacijama Evropljana predstavljati ideal republikanskih ideala, je prvih nekoliko vijekova bio stabilan, usprkos borbi patricija sa plebejcima. Rimljani su se ispočetka nametnuli kao hegemon svojim latinskim rođacima, koje su organizirali u Latinski savez, a potom vodili borbe sa Etrurcima i drugim italskim narodima. Iako je godine 390. pne. Rim prilikom osvojilo i opljačkalo galsko pleme Senona, grad se uspio oporaviti te je tokom 4. vijeka nastavio ekspanziju i postao dominantna sila Centralne Italije, a potom u dugotrajnim i iscrpljujućim Samnitskim ratovima slomio otpor Samnita, koji su predstavljali glavnu prepreku daljoj ekspanziji na jug. Tamo su Rimljani došli u dodir sa kolonijama Velike Grčke, te 280. pne. došli u sukob sa epirskim kraljem Pirom, iz koga su izašli kao pobjednici, ostvarivši kontrolu nad cijelim Apeninskim poluotokom južno od rijeke Po.

Iako su Rimljani dotada bili saveznici sa Kartagom, rimsko miješanje u sukobe gradova-država na Siciliji, koju je Kartaga smatrala dijelom svoje interesne sfere, je 264. pne. dovelo do izbijanja Prvog punskog rata između bivših saveznika. Iako Rimljani na samom početku nisu imali nikakvu mornaricu, to su vrlo brzo nadoknadili uz pomoć svojih grčkih saveznika te porazili Kartažane u nizu pomorskih bitaka te konačno 241. pne. ishodili mir kojim je pripala Sicilija, a nešto kasnije Sardinija i Korzika. Kartagina je, ostavši bez vrijednih posjeda na Mediteranu, sljedećih decenija to nastojala kompenzirati osvajanjima na Iberskom poluotoku pri čemu se posebno istakao daroviti vojskovođa Hanibal Barka. Kada je 218. pne. izbio Drugi punski rat, Hanibal je pokrenuo veliki kopneni pohod preko Pirineja i Alpa na Italiju, te Rimljanima nanio niz katastrofalnih poraza, ali usprkos višegodišnje kampanje nije uspio konačno slomiti rimski otpor; umjesto toga su se Rimljani pod Scipionom Afrikancem reorganizirali i u bitci kod Zame 202. pne. porazio Hanibala nakon čega je rat završen rimskom pobjedom i uspostavom hegemonije nad zapadnim Mediteranom.

 
Rimska Republika 67. pne.

Rimska država je nakon toga težište svoje ekspanzije preorijentirala na istok, gdje su 197. pne. u bitci kod Kinoskefala poraženi Makedonci, i nakon toga uspostavljena rimska hegemonija nad polisima u Grčkoj, a 190. pne. u kod Magnezije poražena seleukidska Sirija čime su postavljeni temelji rimske hegemonije nad Malom Azijom. Dodir sa grčkom kulturom je imao značajan uticaj na Rimljane, koji su u Grcima vidjeli svoje uzore, a što se odrazilo kroz rimsku književnost, filozofiju kao i pismo (latinica) koje će kroz nekoliko vijekova postati dominatno u Evropi. Spektakularne pobjede u tim, kao i kasnijim sukobima, su međutim imale neželjene posljedice po unutrašnju stabilnost rimske države, prije svega zbog produbljivanja socijalnih razlika između sve siromašnijih plebejskih masa na jednoj, i u ratovima naglo obogaćene elite na drugoj strani, a što institucije Republike nisu bile u stanju kompenzirati; tako stvorene napetosti su uzrokovale trajnu političku nestabilnost, ali i endemsko nasilje, koje je prvi put došlo do izražaja prilikom ubistva popularnog reformatskog tribuna Tiberija Grakha 133. pne. Razmirice između konzervativnih optimata i reformatorski nastrojenih populara će se nastaviti sljedečih stotinjak godina, povremeno eskalirajući i u krvavi građanski rat, kao što se zbilo kada je optimatski vojskovođa Kornelije Sula 83. pne. marširao na Rim i uspostavio kratkotrajnu strahovladu. Iako je nakon njegove smrti stari poredak nominalno vraćen, rimskom politikom su dominirali sve ambicioznije i beskrupulozniji političari, među kojima se posebno istakli Marko Licinije Kras, Pompej i Gaj Julije Cezar koji su sredinom 1. vijeka pne. sklopili Prvi trijumvirat, nastojeći svoju vlast zadržati spektakularnim osvajačkim pohodima. Pompej je tako 63. pne. uspio dodatno proširiti hegemoniju nad Bliskim Istokom, ali je njegov pothvat zasjenjen kada je 50-ih godina pne. Cezar u Galskim ratovima osvojio Galiju čime je rimska vlast proširena na dijelove Sjeverozapadne Evrope. Kada se Trijumvirat raspao, saveznici su se 49. pne. sukobili u građanskom ratu koji je završio Cezarovom pobjedom i uspostavom njegove diktature. Cezar je 44. pne. ubijen od pristaša Republike, ali je taj čin samo doveo do novog niza građanskih ratova u kojima se 31. pne. kao konačni pobjednik nametnuo njegov mladi nećak Oktavijan te uspostavio vlastiti režim.

Rimsko CarstvoUredi

Glavni članak: Rimsko Carstvo
PrincipatUredi

Oktavijan je 16. januara 27. pne. odlukom Senata dobio titulu Augustus (uzvišeni), što se tradicionalno smatra krajem Republike i početkom novog, monarhijskog poretka kojim će državom upravljati carevi. U prvih četvrt milenijuma institucije stare Republike su bile formalno očuvane, a vlast careva, koji su nosili titulu princeps bila formalno podvrgnuta ograničenjima, a zbog čega se taj period naziva principat. Oktavijan August je temelje tog poretka udario tokom svoje duge vladavine koju je obilježila politička stabilnost nakon decenija krvavih sukoba i građanskih ratova, te prestanak osvajačkih ratova. Iako je August poduzimao osvajačke pohode na Iberijskom pulotoku, Balkanu i Germaniji, oni su imali ograničene ciljeve, odnosno za svrhu imali konsolidaciju prethodno osvojenih područja. Nakon bitke u Teutoburškoj šumi godine 9. n.e. August je odustao od osvajanja Germanije čije je stanovništvo - Germani - zauvijek ostalo van rimske vlasti. Kao stalne rimske granice su nametnule rijeke Dunav i Rajna, odnosno sistem stalnih utvrđenja zvan Rimski limes; takvu su politiku nastavili i Augustovi nasljednici, sa izuzetkom Klaudija koji je godine 43. pokrenuo osvajanje Britanije i Trajana koji je nekoliko decenija kasnije osvojio Daciju (u današnjoj Rumunjskoj). Tako stvorena granica je sljedećih nekoliko vijekova Evropu dijelila na "civilizirani" rimski i "barbarski" dio. Podanici Rimskog Carstva su sljedeća dva vijeka uglavnom živjeli u miru i prosperitetu, te se taj period često naziva pax romana (rimski mir), a tokom njega je došlo do daljeg razvoja kulture, koja se počela prožimati sa kulturom osvojenih naroda, od kojih su se mnogi počeli stapati sa Rimljanima i prihvaćati njihov jezik, od kojeg će nastati današnji romanski jezici. Taj je period svoj vrhunac, odnosno svojevrsno zlatno doba imao pod vladavinom tzv. Pet dobrih careva koja je započela ustoličenjem Nerve godine 96. a završila smrću cara Marka Aurelija godine 180.

 
Rimsko Carstvo na svom teritorijalnom vrhuncu pod vlašću cara Trajana godine 116.

Aurelija je naslijedio njegov sin Komod, i taj se događaj tradicionalno označava kao početak propadanja Rimskog Carstva, iako je riječ o procesu koji je trajao tri vijeka. Komod je godine 193. ubijen, a što je dovelo do kratkotrajnog građanskog rata čiji je pobjednik Septimije Sever postao novi car i uspostavio Seversku dinastiju pod kojom je država na nekoliko decenija uspjela povratiti stabilnost. Njen posljednji vladar Aleksandar Sever je godine 235. ubijen tokom vojnog pohoda na Rajni prilikom koga se vojska pobunila i za novog cara izvikala Maksimina Tračanina. Taj se događaj tradicionalno smatra početkom krize 3. vijeka, odnosno višedecenijskog perioda tokom koga su se na prijestolju brzo izmjenjivali carevi koje bi izvikali, a potom ubili pobunjeni vojnici, a pri čemu je često dolazilo do građanskih ratova koji su slabili kako unutrašnju koheziju Carstva, tako i njegove vanjske granice. Taj je proces svoju kulminaciju dobio oko godine 260. kada se država raspala na tri entiteta - Palmirsko Carstvo na istoku, Galorimsko Carstvo na zapadu i krnje Rimsko Carstvo u sredini - koje je 270-ih car Aurelijan uspio ponovno povezati u državnopravnu cjelinu.

DominatUredi

Kao završetak krize 3. vijeka se navodi godina 284. kada je novim carem postao Dioklecijan. Iako je, kao i brojni njegovi prethodnici, bio vojnički car, na vlast došao u pobuni, iskazao se kao sposoban vladar, koji je shvaćao da rimskoj državi, želi li opstati, treba promjena političkog poretka. Dioklecijan je rješenje vidio u napuštanju posljednjih ostataka rimske republikanske tradicije, odnosno čvrstoj centralnoj vlasti koju bi oličavao apsolutni monarh nalik na vladare drevnog Orijenta; Dioklecijan je u tu svrhu sebi dao titulu dominus et deus (gospodar i bog), pa je novi poredak kasnije među historičarima dobio naziv dominat koji ga razlikuje od prethodnog principata. Dioklecijan je također uspostavio sistem tetrarhije odnosno podjele Carstva na četiri dijela kojim bi vladao različiti car uz unaprijed utvrđen sistem nasljeđivanja. Dioklecijanove reforme su do kraja njegove vladavine godine 305. Carstvu donijele političku stabilnost, ali nisu bile u stanju otkloniti posljedice višedecenijskih razaranja, kao i duboke ekonomske i financijske krize, koja se drastično odrazila na položaj stanovništva, koje se u počelo od tradicionalna poganske religije sve više okretati raznim "egzotičnim" kultovima uključujući kršćanstvo, koje je steklo izuzetnu popularnost, prije svega u istočnim dijelovima Carstva.

Dioklecijanove reforme je nastavio njegov nasljednik Konstantin, koji je godine 313. došao na vlast nakon sloma tetrarhije, odnosno kratkotrajnog građanskog rata u kome je svog suparnika Maksencija porazio uz pomoć svojih kršćanskih pristaša. Iste je godine donio Milanski edikt kojim je kršćanstvo, koje je dotada bilo često proganjano legalizirano, a nakon što je i sam Konstantin postao kršćanin, postati de facto državna religija Rimskog Carstva. Taj proces, privremeno prekinut za vrijeme kratkotrajne vladavine poganskog cara Julijana Apostata je nastavljen od strane kasnijih vladara, koji su u kršćanskoj vjeri, odnosno njenom nauku vidjeli opravdanje svog autoriteta; zbog toga su rimski vladari počeli proganjati i suzbijati ne-kršćanska vjerovanja, odnosno denominacije koje su se smatrale heretičkima. U tome se posebno istakao car Teodozije I svojim ediktima 391. godine. Zahvaljujući tome, kršćanstvo je počelo dominirati svim aspektima evropske kulture, potiskujući ili potpuno ukljanajući elemente nekadašnje klasične grčko-rimske civilizacije; ono se počelo širiti i izvan rimskih granica, odnosno među barbarskim plemenima na sjeveru, uključujući Gote koji su prihvatili heretičku verziju koja će kasnije buti poznata kao arijanstvo.

 
Podjela Rimskog Carstva na Zapadno i Istočno Rimsko Carstvo 395. godine

Teodozije je godine 395. proveo posljednju i konačnu podjelu carstva na Zapadno i Istočno, od koje će potonje biti među kasnijim historičarima poznato kao Bizant. Iako su ta dva identiteta sve do propasti Zapadnog Carstva godine 476. zadržala državnopravne veze, ta će podjela imati dalekosežne posljedice izazivaju duboke religijske, etničke i ideološke podjele u Evropi koje nisu prevladane do današnjih dana.

Seoba narodaUredi
Glavni članak: Velika seoba naroda

Pokušaji barbarskih plemena da prijeđu rimsku granicu te se nasele na zapadne i južne dijelove Evrope datiraju od početaka Rimskog Carstva, ali su oni u pravilu bili zaustavljani od strane rimske vojske. Iako su neki od tih pokušaja bilježeni još u 2. vijeku, nisu imali trajnijih rezultata, čak ni u 3. vijeku, kada su Goti, koristeći kaos nastao krizom 3. vijeka uspjeli prodirati preko rimskih granica. Dijelom je to bila posljedica organizacijske i tehničke superiornosti rimske vojske, ali u doba Dominata i pragmatične politike da se barbarima dozvoljava naseljavanje preko granice, pri čemu bi se oni zauzvrat morali boriti u rimskoj vojsci.

Godine 375. je, međutim, došlo do provale Huna kroz Vrata naroda, a pod čijim su se udarom našli narodi u Istočnoj Evropi, prije svega Goti koji su živjeli u današnjoj Ukrajini. To ih je prisililo da se sele na zapad, prvo Ostrogoti ili Istočni Goti, a potom njima srodni Vizigoti koji su od rimskog cara Valensa zatražili da im dozvoli naseljevanje južno od Dunava. Valens je ispočetka pristao, ali se potom predomislio i pokušao ih otjerati, a što je 378. dovelo do bitke kod Hadrijanopolja u kojoj je ubijen, a njegova vojska uništena. Nakon neuspjelih pokušaja da ponovno prikupi vojsku, car Teodozije je pristao na vizigotske zahtjeve i dozvolio im naseljavanje na Balkanu, odnosno da stvore de facto državu u državi; iz nje će početi postepeno migrirati prema Zapadnoj Evropi, odnosno rimskim provincijama Italiji, Hispaniji i Galiji. Pri tome su služili kao rimska najamnička vojska, često korišćena u građanskim ratovima, te jedan od faktora rimske politike.

Primjer Vizigota su godine 406. slijedili Vandali koji su prešli Rajnu, naselili se prvo u Galiji, potom u Hispaniji, te na kraju stigli u Sjevernu Afriku gdje će stvoriti vlastitu državu poznatu kao Vandalsko Kraljevstvo. Vizigoti su pak, godine 410. napali i opustošili Rim prije nego što će nastaviti put na zapad i u Hispaniji stvoriti Vizigotsko Kraljevstvo; što je događaj koji je imao značajne posljedice po dotadašnji rimski svijet; iako Rim više nije bio prijestolnica Zapadnog Carstva, autoritet careva je gotovo potpuno nestao, te se rimska država počela raspadati na de facto nezavisna barbarska kraljevstva u kojima je, usprkos pokušaja njihovih vladara da očuvaju i uživaju u tekovinama rimske civilizacije, zbog prekida trgovačkih i političkih veza počela stragnacija i nazadovanje. Taj je proces u svom najvećem opsegu došao do izražaja u Britaniji koju su rimske snage 410. napustile, prepustivši je saksonskoj invaziji i periodu često navođenom kao Mračno doba. Raspad Carstva je okončan godine 476. kada je u Italiji germanski najamnički vođa Odoakar svrgnuo posljednjeg cara Romula Augustula te se proglasio kraljem; taj se događaj tradicionalno navodi kao kraj Starog i početak Srednjeg vijeka.

Istočno Carstvo se, međutim, pokazalo daleko otpornijim na barbarske provale od Zapadnog. Tako su u njemu rimske vojne i političke institucije ostale sačuvane, isto kao i materijalna osnova za njihovo održavanje. Zbog svega toga je Konstantinopolis kao nova prijestolnica postao glavno središte evropske ekonomije i kulture. U 6. vijeku se istočnorimski car Justinijan smatrao dovoljno snažnim da pokrene pohode sa ciljem ponovnog osvajanja zapadnog dijela, a u čemu je ispočetka imao priličnog uspjeha, te u Vandalskom ratu osvojio Sjevernu Afriku; njegov pokušaj da osvoji Italiju i tamo stvoreno Ostrogotsko Kraljevstvo je, pak, doveo do izuzetno dugotrajnog Gotskog rata koji je, iako završen istočnorimskom pobjedom, u potpunosti iscrpio carstvo, a Italiju, koja je trebala biti kruna obnovljene države, opustošio. Svemu tome je doprinijela i Justinijanova kuga, odnosno pandemija koja je 541/42. godine pogodila Carstvo te izazvala smrt preko četvrtine stanovništva. Oslabljeno Carstvo nakon Justinijanove smrti nije bilo u stanju braniti svoje granice, te tako spriječiti provale Langobarda u Italiju te Avara i Slavena na Balkan.

Srednji vijekUredi

Glavni članak: Srednji vijek

Srednji vijek se u evropskoj historiografiji tradicionalno dijeli na tri perioda - Rani srednji vijek, koji okvirno pokriva vrijeme od 500. do 1000. godine, razvijeni srednji vijek, koji okvirno pokriva vrijeme od 1000. do 1300. godine, te Kasni srednji vijek, koji okvirno pokriva vrijeme od 1300. do 1500. godine.

Kasna antikaUredi

Velika seoba naroda i njezine posljediceUredi

FranačkaUredi

Glavni članak: Franačka

Nova sila - Bizantsko CarstvoUredi

Glavni članak: Bizantsko Carstvo

FeudalizamUredi

Glavni članak: Feudalizam

Razvijeni i kasni srednji vijekUredi

Monotonija ranog srednjeg vijeka razbijena je 1054. kada dolazi do shizme u kojoj je došlo do konačne podjele između kršćanske crkve na zapadnu (katoličku, sa središtem u Rimu) i istočnu (pravoslavnu, sa središtem u Konstantinopolu).

Shizma 1054.Uredi

Glavni članak: Crkveni raskol

Sveti ratoviUredi

Glavni članak: Križarski ratovi
Glavni članak: Rekonkvista

KugaUredi

Europa u novom vijekuUredi

Renesansa i barok - početak buđenjaUredi

Glavni članak: Renesansa
Glavni članak: Barok

Crkvena reformacijaUredi

Velika geografska otkrićaUredi

Klasicizam i prosvjetiteljstvo/Apsolutizam i parlamentarizamUredi

Glavni članak: Klasicizam
Glavni članak: Prosvjetiteljstvo

Iako su pokreti kao takvi počeli nastajati tek završetkom baroka 1750. godine, novotarske društveno-političke ideje u Europi javljaju se već krajem XVI. vijeka. Naime, pod utjecajem uspješno provedenih reformnih ideja unutar Crkve i novih mogućnosti proizašlih iz velikih geografskih otkrića, Europa ulazi u novo razdoblje svoje povijesti koje će biti obilježeno, na političkom planu, razvojem dvaju političkih sustava koji će povijest obilježavati sve do Prvog svjetskog rata. Jedan od njih bio je centralizirani, despotski sustav poznat kao dvorski apsolutizam, dok je drugi bio u skladu s prosvjetiteljskim idejama koje će se u punom obliku javiti tek kasnije, ali će svoje početke imati na kraju XVI. vijeka u obliku parlamentarizma.

Iako je bila zemlja koja se na karti nije toliko istaknula, Nizozemska je bila pokretač liberalnih promjena u Europi. Zemlja koja je bila pod upravom španjolskog kralja Filipa II. bila je podijeljena na sjeverni, protestanski dio i južni, katolički dio. Naljsednik Karla V. bio je žestok pobornik katoličanstva te je, shodno s tim, forsirao tu vjeru svim zemljama pod njegovom upravom. Ipak, otpor sjevernih pokrajina Nizozemske bio je velik tako da je u toj zemlji došlo do niza protušpanjolskih ustanaka na čije je čelo postavljen Willem Oranje. Nakon niza više-manje uspješnih ustanaka, radikalne sjeverne pokrajine 1579. sklapaju savez znan kao Utrechtska Unija. Taj je savez odvojio sjeverne pokrajine Nizozemske u zasebnu zajednicu, koja će 1581. proglasiti Ujedinjenu Nizozemsku. Na čelo zemlje je, kao Stadtholder, zasjeo Willem I. Oranje, a novoosnovana država postala je najliberalnija zemlja Europe i jedna od prvih suvremenih republika. Ipak, brojni problemi izbijat će na tom području zbog španjolsko-francuskog pritiska, tako da će njezina samostalnost biti potvrđena tek nakon Westfalskog mira 1648. godine.

 
Engleska kraljica Elizabeta I.

Istovremeno, Velika Britanija se još od Magne charte razvija u duhu parlamentarnog monarhizma, ali se po ulasku u Novi vijek taj sustav modernizira. Henrik VIII., iz dinastije Tudor, već se 1531. odvojio od Katoličke crkve osnovavši Anglikansku crkvu, čime se Britanija odvojila od aktualnih strujanja u Europi. Henrika je na prijestolju naslijedio sin Edward VI., koji je samo nastavio očeve crkvene reforme, ali veći broj problema izbio je kada je za nasljednicu odredio svoju rođakinju Lady Jane Grey. Nakon njegove smrti, titula joj je osporena tako da je sa prijestolja svrgnuta nakon samo 9 dana, a zamijenila ju je Edwardova polusestra Mary I. Marijanski progoni, koji su obilježili njezinu vladavinu, rezultirali su smrću gotovo 300 protestanata, zbog čega je postala iznimno nepopularna i dobila nadikam "Krvava Mary". Njezin pokušaj vraćanja katoličanstva u Englesku, za što je potporu dobila od svog supruga Filipa II., nije bio uspješan, tako da je njezine reforme ukinula njezina sestra i nasljednica, Elizabeta I. Kraljica Elizabeta bila je posljednja vladarica dinastije Tudor, a njezinu je vladavinu obilježio početak snažnije kolonijalne politike, ali i kulturni i politički uspon Velike Britanije. Elizabetansko doba donijelo je sa sobom vjersku snošljivost i slobodno ispovjedanje vjere, razvoj suvremene engleske književnosti (u vrijeme Elizabetanskog teatra djeluje i William Shakespeare, a sama kraljica bila je poznata po sviranju lutnje) i općenit uspon Velike Britanije. Ipak, nakon njezine smrti, parlament na vlast dovodi škotsku, katoličku dinastiju Stuart čiji je predstavnik, James I. izabran za novog kralja. James I. nije se pokazao kao stabilan vladar, a najavio je povratak apsolutisičkoj politici kakavu će kasnije forsirati Stuarti. Za vrijeme njegove vlasti zasnovana je i slavna Barutna zavjera koji je predvodio Guy Fawkes. Naime, 5. studenog 1605., Fawkes je sa skupinom urotnika pokušao dignuti u zrak zgradu Parlamenta i ubiti kralja Jamesa. Njegov atentat na kralja nije uspio, a zgrada Parlamenta ostala je čitava, tako da je zavjera propala, ali je nepopularnost kralja sve više rasla. Ipak je James I. vladao do svoje smrti 1625., kada ga naslijedio sin Charles I. Charles je uveo otvoreni apsolutizam, raspustio Parlament, povećao poreze i svu vlast preuzeo u svoje ruke. Parlament je za njegove vladavine sazvan samo 2 puta, a drugi put je bio i posljednji za njegove vladavine. Godine 1640., kralj je ponovo sazvao Parlament kako bi dobio odobrenje za gušenje ustanka u Škotskoj. Ipak, na sjednici Parlamenta odbijena je kraljeva porezna reforma, a izglasano je da se Parlament smije raspustiti samo na vlastiti zahtjev.

 
Oliver Cromwell ostaje i do danas jedna od najkonrtoverznijih figura engleske povijesti. Nakon njegove smrti, tijelo mu je eksumirano i vandalizirano.

Autoritet kralja je pao, a ubrzo se zastupnik Oliver Cromwell otvoreno pobunio i započeo, 1642. godine, Engleski građanski rat. Iako se Cromwell u devet godina rata pokazao kao zaštitnik naroda i protivnik kraljevskog apsolutizma, kraj rata donio je drugu priču. Smaknućem kralja Charlesa 1649., građanski rat je završio (iako se još jedna kampanja vodila od 1649. do 1651.), a Cromwell je uspostavio Engleski Commonwealth sa sobom na čelu. Cromwell je, suprotno svim očekivanjima, zavladao diktatorski u tom republikanskom uređenju u Velikoj Britaniji zbog čega je izazivao sve veće negodovanje, čak i među onima koji su ga izvorno podržavali. Njegovi diktaturu obilježio je slavni Navigacijski akt iz 1651., kojim je osigurana dominacija britanske mornarice (Nepobjediva armada postepeno je slabila, a ovim je aktom dominacija nametnuta i Nizozemskoj). Godine 1653. uspostavljen je Protektorat, a Cromwell je proglašen Lordom Protektorom. Tu je funkciju obnašao sve do svoje smrti 1658. Nakon njegove smrti, pao je i Protektorar, a rojalisti su brzo iskoristili priliku i ugrabili vlast te ponovo uspostavili monarhiju na čelu sa Stuartima. Charles II. doveden je na vlast uz snažan pritisak Parlamenta tako da su njegovi pokušaji vraćanja apsolutizma bili poprilično ograničeni, ali je zato otvorio vrata svome bratu Jamesu II. koji je nastavio sa širenjem politike apsolutizma. Engleski partlament, u kojemu su se u tom periodu formirale prve stranke, konzervativni torijevci i liberalni vigovci, nije želio ponoviti situaciju kao oni s Charlesom I., tako da je 1688. brzo intervenirao i u "Slavnoj revoluciji" (naziv je dobila jer je izvršena bez ijedne prolivene kapi krvi, zbog čega se i naziva "Beskrvna revolucija") svrgnuo Jamesa II. s vlasti i doveo njegova zeta Willema III. na englesko prijestolje. Vladar iz nizozemske obitelji Oranje potvrdio je prava Parlamenta čime je Velika Britanija, nakon što je 1215. sve počelo, službeno potvrđena kao parlamentarna monarhija. Posljednji odjek dinastije Stuart bila je Willemova nasljednica, kraljica Anne. Ona je Velikoj Britaniji pripojila Gibraltar, sudjelovala je u Ratu za španjolsku baštinu gdje je njezin komandant John Churchill Marlborough odnio ključne pobjede, a 1707. donijela je slavni Union Act čime je Engleska ujedinjena sa Škotskom i tako je osnovano Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije. Anne je imala gotovo 20 djece, ali nijednog muškog nasljednika, tako da je, nakon njezine smrti, parlament na čelo zemlje doveo Georgea I. iz njemačke dinastije Hannover, čime je uslijedio period britanske povijesti obilježen vladavinom stranih dinastija.

   
Kardinali Richalieu i Mazarin.

Ostatak Europe se razvijao u duhu apsolutizma. Teorijske postavke vladarskom pravcu dao je engleski filozof Thomas Hobbes u svome djelu Leviathan. Naime, Hobbes je smatrao da jedna zajednica mora povjeriti vlast i autoriter jednoj osobi (ili osobama) koja bi, gotovo despotski, vladala tom zajednicom za njezino vlastito dobro. Apsolutna vlast, dakle, ne počiva u rukama većine, već u rukama pojedinca (ili manje skupine) čiji legitimitet proizlazi iz društvenog ugovora (kojeg će kasnije elaborirati prosvjetiteljstvo), ali nije vječan i podložan je promjeni. Hobbes je tako bio jedan od prvih mislioca koji se otvoreno zalagao za apsolutističko uređenja, iako, paradoksalno, u njegovoj rodnoj Engleskoj ono nikada nije u potpunosti zaživjelo. Francuska se, nakon niza dinastičkih smjena i nestabilnosti tokom Srednjeg vijeka, uspjela stabilizirati dolaskom Bourbonaca na vlast. Nakon Henrika IV., na vlast je došao Louis XIII. Pravedni. Iako je dvorski apsolutizam u Francuskoj bio iznimno snažan, njegovu prvu fazu obilježila je dominacija državnih tajnika, kardinala Richelieua i Mazarina. Dok je Richelieu vodio osnivanje Académie Française i koordinirao sudjelovanje u Tridesetogodišnjem ratu za vrijeme Louisa XIII., Mazarin je obilježio prvi dio vladavine Louisa XIV.

 
Kralj Louis XIV. najbolje je opisao apsolutizam svojom slavnom izjavom "Država, to sam ja!"

Ipak, kako je "Kralj Sunce" jačao (njegova vladavina trajala je od 1643. do 1715.), potreba za savjetnicima i vladarima iz sjene se gubila, tako da je Francuska, sa završetkom XVII. vijeka, ulazila u čisti kraljevski apsolutizam i tako predstavljala najbolji primjer takvog uređenja u svijetu. Louis XIV. je bio irazito rastrošan vladar čime je uspio isprazniti državnu blagajnu. Ipak, kako se i sam bavio baletom, poticao je i kulturu (u ovom periodu djeluje slavni skladatelj Jean-Baptiste Lully), a vrhunac njegove kulturno-rastrošne djelatnosti je raskošna palača Versailles. Njegov plan o uspostavi francuske dominacije nad cijelim kontinentom nikada nije zaživio, iako će mu se Napoleon približiti tijekom svojih pohoda. Smrću dugogodišnjeg vladara na prijestolje dolazi Louis XV., vladar koji je zbog brojnih stvari ostao zabilježen kao jedan od najnepopularnijih francuskih vladara. Iako je pokušao provesti uspješnu financijsku reformu, dolazak Johna Lawa u Pariz rezultirao je osnivanjem državne banke, ali i prvom pravom gospodarskom krizom u novijoj povijesti. Državna kasa praznila se novim izdatcima, kraljeve afere sa građankama koje su dobivale plemićke titule (Madame de Pompadour i Madame du Barry) činile su ga sve omraženijim, a vanjskopolitički neuspjeh sve je to još više potkopavao. Naime, kada je 1756. godine izbio Sedmogodišnji rat (prvi rat u povijesti koji se vodio na čak tri kontinenta istovremeno - Azija, Europa, Sjeverna Amerika), Louis XV. je stao na stranu Habsburgovaca i Rusa protiv Pruske i Ujedinjenog Kraljevstva. Dok su Rusi istupili, a Habsburgovci izgubili rat uz manje gubitke, Francuzi su doživjeli sramotan poraz od Britanaca koji je kulminirao mirom u Parizu kojim je Francuska izgubila sve sjevernoameričke posjede u korist Ujedinjenog Kraljevstva. Iako je vladao do 1774., Louis XV. nije povećao svoju popularnost, a njegov potpuni debakl ostavio je njegovom nasljedniku državu u velikoj krizi koja će kulminirati još većom revolucijom.

 
Car Karlo V. bio je jedna od najutjecajnijih ličnosti ranog Novog vijeka.

Habsburgovci su, gledajući cjelokupni geopolitički kontekst, bili najjača vladarska dinastija na svijetu. Naime, njihova vlast protezala se kroz tri zemlje (Habsburška Monarhija, Sveto Rimsko Carstvo i Španjolska) te njihove prekomorske posjede, tako da je njihov najjači vladar, Karlo V. imao posjede na svim naseljenim kontinentima. Njihov uspon započeo je još u Srednjem vijeku, a ubrzo se njihov utjecaj proširio na germanski, ali i slavenski svijet Srednje i Jugoistočne Europe. Kako su bili izraziti katolici, odbijali su i borili se protiv protestantskim stremljenja u svojim zemljama, s tim da u Svetom Rimskom Carstvu, za razliku od Španjolske i Monarhije, bili nešto manje uspješni. Karlo V.je značajnu ulogu imao i u opoziciji Martinu Lutheru i njegovim reformama u Njemačkoj, ali nije imao prevelikog uspjeha jer je Evangelička crkva na sjeveru imala znata broj pobornika. Taj vjerski sukob u Njemačkoj razriješen je tek 1555. potpisivanjem Augburškog mira kojim je potvrđeno pravilo "čije je zemlja, njegova je i vjera" i to na Karlovu štetu. U Tridesetogodišnjem su ratu sudjelovali na strani katoličke koalicije. Ipak, Karlo V. se ubrzo odrekao svoje titule španjolskog kralja i habsburškog cara, ali je njegova obitelj zadržala vlast u tim zemljama, dok je on ostao car Svetog Rimskog Carstva.

U Španjolskoj, gdje je Karlo V. vladao kao Karlo I., nasljedni vladar bio je Filip II. Za vrijeme njegove vladavine "nepobjediva armada" postepeno će gubiti na snazi (posebno nakon poraza od Engleske), a izvorni uspjesi u Nizozemskoj rezultirati će otcjepljenjem sjevernih pokrajina. Nakon Filipa II. uslijedila je vladavina Habsburgovaca u Španjolskoj koja je završila smrću maloumnog Carolsa II. Habrbusga. Iako ga je formalno naslijedio Philippe V., u Španjolskoj je 1701. izbio višegodišnji Rat za španjolsku baštinu u kojem su prednjačili Bourbonci i Habsburgovci. Iako su pod vodstvom Eugena Savojskog i Johna Churchilla Marlbourougha britansko-habsburške snage nanijele nekoliko teških poraza Francuzima (posebice kod Malplaqueta 1709.), mirom u Utrechtu 1713., potvrđenim kasnije u Rastattu i u Brestu 1714., Philippe V. je priznat za španjolskog kralja, ali je naglašeno kako se španjolska i francuska loza Bourbonaca nikada ne smiju ujediniti. Istovremeno, u Habsburškoj Monarhiji je Karla naslijedio car Ferdinand I. On je 1526. postao češki kralj, a 1. siječnja 1527. pod svoju je ingerenciju stavio i Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo. Habsburgovci su tako zavladali gotovo cijelom Jugoistočnom Europom, a njihovu vladavinu obilježio je dvorski apsolutizam, bečki centralizam i postepena germanizacija, koja će kulminirati službenom. To će s vremenom dovoditi do sve većeg broja problema koji će do raspada te polinacionalne zajednice dovesti tek 1918. Za vrijeme cara Leopolda I. ugušeni su pokušaji urote u Hrvatskoj (Zrinsko-franskopanska urota) i Ugarskoj (prva urota Ferenca II. Rákóczija 1703.), a carski apsolutizam je još više učvršćen kako bi se izbjegli slični slučajevi. Nakon uspjeha i osnaženja, Leopold I. je usred Velikog turskog rata sazvao Sabor u Požunu 1687. na kojem je uveo pravo primogeniture za Habsburgovce i tako konsolidirao svoju vlast. Prije nego se itko mogao pobuniti na takve odluke, Sabor je raspušten zbog kuge. Leopold I. umire 1705., kada ga nasljeđuje Josip I., dok u Španjolskoj vlada njegov brat Karlo III. (iako to pravo nikada nije formalno priznato već je Karlo samo bio pretendent, no ipak je boravio u Španjolskoj u tom razdoblju). Josip I. se 1707. suočio s novom Rákóczijevom bunom koja je riješena tek 1711. sklapanjem mira i priznavanja prava Ugarskoj, ali je tijekom tog sukoba umro Josip I. Vlast je formalno preuzeo njegov brat Karlo, ali, kako je on boravio u Španjolskoj, ugarsko-hrvatskim dijelom monarhije upravlja carica-majka Eleonora zajedno s namjesnikom Emerikom Estehazyjem, koji će biti jedan od glavnih poticatelja rješavanja nove krize. Ta nova kriza izbila je kada su se određeni dijelovi Monarhije pobunili na Pragmatičku sankciju cara Karla VI. iz 1713., kućni zakon kojim je svojoj kćeri osigurao prijestolje. Naime, kako je bilo izgledno da će car ostati bez muškog nasljednika (ni Josip I. ni Karlo nisu imali živućih sinova), trebao je osigurati prijestolje svojoj kćeri, Mariji Tereziji, kako ne bi došlo do dinastičke smjene. Hrvatski sabor je pravo Marije Terezije sanckionirao već 1712., dakle godinu dana prije donošenja kućnog zakona (što je car komemorirao zahvalom, ali ne i službenom sankcijom), a Ugarski je sabor to učinio tek 1722. (što je sankcionirano 1723.), ali su problemi izbili tek po dolasku Karlove kćeri na prijestolje.

 
Iako veliki reformator, Petar I. Veliki ostavio je nekoliko kontroverzi iza sebe, od kojih je napoznatija situacija sa prijestolonasljednikom Aleksejem, njegovim sinom, kojega je dao ubiti.

Rusko Carstvo osnovano je 1547. kada se Ivan IV. Grozni okrinuo za cara, ali nije imao cjelovitost teritorija. Godina 1613. je krunidbom Mihajla I. Romanova označila nastanak cjelovitog Ruskog Carstva i dolazak dinastije Romanov na vlast u Rusiji. Ta će dinastija vladati Rusijom do pada carstva 1917. godine. Uspon i modernizacija Rusije započeli su za vrijeme vladavine Petra I., koji je na prijestolje došao 1689. godine. On je, u svojoj kočiji, in cognito proputovao Europu (najviše mu se svidjela Nizozemska) i pozvao nekolicinu europskih stručnjaka u Rusiju kako bi modernizirali društvo i gospodarstvo. Donešen je niz zakona usklađenih s europskim tekovinama, a započela je i teritorijalna ekspanzija u Europi (osvajanje Azova 1696.) i na Istoku (ekspedicija Danca Vitusa Beringa). Godine 1700. Petar se sukobio sa švedskim kraljem Karlom XII. oko dominacije na Baltiku i tako započeo Veliki sjeverni rat. Švedska je još ranije, za vladavine Gustava I. Vase istupila iz nestabilne Kalmarske Unije, a za kralja Gustava II. Adolfa uspostavljen je čvrst apsolutizam i dominacija Švedske u Skandinaviji. Nakon početkog ruskog poraza kod Narve 1701., Petar I. započinje izgradnju Petropavlovske utvrde 1703. koja će kasnije postati novi glavni grad Carstva po imenu Petrograd. Pogoršanje švedskih odnosa sa Zapadom omogućilo je Petru I. uspješan protunapad i pobjedu u ključnoj bitci kod Poltave 1709. u kojoj je poražen i vođa ukrajinskih kozaka Ivan Mazepa. Veliki sjeverni rat završen je mirom u Nystadu 1721. godine, kada Petar I. Veliki sebe proglašava za cara svih rusa. Rusija je ušla u novi period svoje povijesti, ali je već 1725., nakon Petrove smrti, došlo do turbulencije na ruskom prijestolju. Petra je nasljedila supruga Katarina I., a nakon nje su se izmjenjivali carevi i carive. Petar II. vladao je samo tri godine, a carica Ana je uspjela u vraćanju Azova (on je izgubljen 1711.).

 
Iako briljantan vojskovođa, Aleksandar Suvorov ostavio je iza sebe kontroverze zbog genocida počinjenog nad poljskim civilima.

Njezin nasljednik bio je Ivan VI., koji je također vladao dosta kratko, da bi carica Elizabeta uspjela nastaviti teritorijalnu ekspanziju Rusije. Prekretnica je uslijedila za vladavine nestabilnog Petra III. Kao pobornik Pruskog vladara, Petar III. je 1762., mirom u Petrogradu istupio iz Sedmogodišnejg rata, a ubrzo je došlo do dvorske zavjere u kojoj je i ubijen. Zanimljivo je kako je zavjeru predvodila njegova supruga, Katarina II. Velika, koja će sljedećih 30-ak godina vladati Rusijom.

Iako je ženidbenim savezom nastala još 1386., Poljsko-Litavska Unija potvrđena je tek 1569. sklapanjem Lublinskog sporazuma kao zajednica dvaju europskih zemalja. Iako je ispočetka bila stabilna zemlja, XVII. vijek i smrt Jana III. donose velike probleme i snažnu političku destabilizaciju zemlje. Jedan od ključnih uzroka tomu bila je i samovolja poljske šljahte, plemićkog sloja. Nakon smrti Jana III., za kralja je izabran August II. Jaki, ali je ubrzo svrgnut od strane švedskog kralja koji je za kralja postavio Stanislawa I. Leszczynskog. Nakon švedskog poraza kod Poltave, August II. je vraćen na prijestolje, ali je ubrzo došlo do novog oružanog sukoba. Rat za poljsku krunu trajao je od 1733. do 1735., a razriješen je mirom u Beču. Habsburško-ruski proteže, August II., priznat je kao vladar, a njegovom sinu August III. potvrđeno je nasljeđeno prijestolje (koje je dobio 1733.). Ipak, situacija u Poljskoj nije se smirivala. Dolaskom proruskog kralja Stanisława Augusta započeo je utjecaj stranih sila u Poljskoj. Dio šljahte pokušao je očuvati teritorij i stabilnost osnivanjem Barske Konfederacije 1768., koja je bez većih problema ugašena nakon bitke. Već 1772. došlo je do onoga čega se poljsko plemstvo bojalo - prva podjela Poljske. Rusko Carstvo, Pruska i Habsburška monarhija podijelile su intersne zone na sjeveroistoku, zapadu i jugu zemlje i tako započeli brisanje poljske države. Iako je Četverogodišnji sejm 1791. donio prvi Poljski ustav, za promjenu je bilo prekasno. Godine 1793. izvršena je druga podjela Poljske, a otimačina teritorija izazvala je i nacionalno buđenje u Poljskoj. Narodni heroj, Tadeusz Kościuszko, podigao je 1794. ustanak s ciljem stabilizacije stanja u Poljskoj, ali je Rusija brzo intervenirala. General Aleksandar Suvorov poslan je u Poljsku gdje je bez većih problema ugušio ustanak i, kao mjeru opreza, počinio genocid nad Poljacima u selu Prag pokraj Varšave. Sljedeće godine, kralj je bio prisiljen na abdikaciju, a 1795. dolazi do treće i posljednje podjele Poljske - Rusija, Pruska i Monarhija podijelile su teritorij Poljsko-Litavske Unije i tako izbrisale tu zemlju s karte Europe.

 
Sultan Selim III. bio je svestrani umjetnik, pjesnik i glazbenik.

Iako će car Nikola I. tek kasnije upotrijebiti tu sintagmu, Osmansko Carstvo je već u XVII. i XVIII. vijeku steklo status "bolesnika na Bosporu". Iako su početni uspjesi na europskom tlu bili redoviti, situacija se nakon Mohačke bitke 1526. počela stišavati. Godine 1532. Nikola Jurišić uspijeva obraniti Kőszeg, ali su Osmanlije zato 1537. zazuele Klis i krenule prema Beču. Iako su kod Sigeta 1566. odnijeli pobjedu, smrt Sulejmana II. i veliki gubici vojske koju je preuzeo Mehmed-paša Sokolović nisu zadovoljili tradiciju, a već je 1593. godine uslijedio težak osmanski poraz kod Siska. Vojska Hasan-paše Predojevića morala se predati pred carskom vojskom koju je predvodio Toma Erdödy. Tijekom prvog dijela XVII. stoljeća Osmanlije uglavnom ne napadaju, da bi se 1683., vojska velikod vezira Kare Mustafe uputila prema Beču. Druga opsada Beča trajala je dva mjeseca da bi se sama bitka odvila 11. rujna 1683. Iako je izgledalo da će Osmanlije pokoriti glavni grad Monarhije, pomoć poljskog kralja Jana III. rezultirala je osmanskim porazom i povlačenjem. Ubrzo će Mletačka Republika, Poljska i Habsburška Monarhija, na poticaj Pape, osnovati Svetu ligu, a započet će i oslobodilački pohod Eugena Savojskog koji će osloboditi i spaliti Sarajevo, nanijeti Osmanlijama tržak poraz kod Sente 1697., a došao je i do Srbije, ali se morao povući. Granice su dogovorene mirom u Srijemskim Karlovcima 1699., a nakon dva sukoba revidirane su u Požarevcu (1718.) i u Beogradu (1739.). Unutarnja politika bila je u ovom periodu velika boljka Osmanskog Carstva. Čitlučenje (privatizacija zemljišta) je stvaralo velike gospodarske probleme, nepotizam političke, a nesposobnost sultana bio je vrhunac krize. Sultan Mustafa II. svrgnut je zbog nesposobnosti da se nosi s krizom, a njegov je nasljednik Ahmet III. isprva podržavao ustanike, da bi se s njima kasnije obračunao. Ipak, ustanci u brojnim djelovima carstva uzrokovali su novu krizu koja je rezultirala smjenom sultana Ahmeta III. U tom je periodu došlo do rapidnih smjena sultana, a neki od njih su više vremena provodili po haremima (kao Osman III.) nego što su se bavili državom, tako da je bilo situacija kada je glavni crni eunuh bio de facto vođa države. Svojevrsna stabilizacija uslijedila je za vladavine Selima III., ali njegove reforme nisu naišle na odjeka tako da je na koncu udavljen prilikom pokušaja povratka na vlast. Istovremeno, Osmanlije trpe velike poraze od Rusa u dvama sukobima. Godine 1774., Kučuk-kajnardžijskim mirom završen je šestogodišnji sukob kojim su Rusi dobili Krim (anektiran 1873. zajedno s lukom Sevastopolj) i pravo zaštite pravoslavnih vjernika u Osmanskom Carstvu. U drugom sukobu (1787. - 1792.) Rusi su, predvođeni generalom Potjemkinom, odnijeli još jednu pobjedu i nakon Jašijskog mira 1792. pripojili luku Odesu.

 
Friedrich II. je znao osobno posjećivati zemljoposjednike i nadgledati radove, a poticao je sadnju krumpira kao iznimno važne životne namirnice.

Pruska se još početkom Novog vijeka počela izdizati među njemačkim državama, a jednu od vodećih uloga dobila je nakon što je njezin knez dobio status kneza-izbornika. Spajanjem kneževina Pruske i Brandenburg i proglašenjem kneza Friedricha III. za kralja Friedricha I., osnovana je Kraljevina Pruska 1701. godine. Bila je to militaristička zemlja koja je postepeno dobivala status europske velesile. Izdrađena na strogim i discipliniranim načelima militarizma, Pruska za Friedricha Wilhelma I. unaprijeđuje svoju vojsku, da bi vrhunac razvoja i potvrđivanje statusa velesile stekla za vrijeme Friedricha II. Hohenzollerna.

Friedrich II. je obilježio oblik vladavine koji će služiti kao spoj apsolutizma i parlamentarno-prosvjetiteljskih ideja koje donosi XVIII. stoljeće, a znan je kao prosvijećeni apsolutizam. Obilježen je čvrstom vladarskom rukom potpomognutom liberalnim reformama i unaprijeđenjem kulturno-intelektualne sfere života. Friedrich II., na čijem je dvoru boravio i Voltaire, a on sam je bio flautist, bio je jedan od prvih vladara koji je aktivno primjenjivao takav sustav vladanja. Prusko gospodarstvo je unaprijeđeno, otvarana su sveučilišta, a poticana je i kulturna djelatnost. Na području vanjske politike, godine 1740. sudjeluje u Ratu za austrijsko nasljeđe kao jedan od onih koji je osporavao titulu Mariji Tereziji. Monarhiji je oduzeo Šlesku, a 1748. je Aachenskim mirom potvrdio to osvajanje, ali je Pruska priznala Mariju Tereziju za vladara. Godine 1756. započeo je i Sedmogodišnji rat, ali je nakon što su habsburško-ruske trupe ušle u Berlin i Kalinjingrad (odakle su istjerani uz britansku pomoć), s Monarhijiom 1763. godine potpisao mir u Hubertsburgu i rat završio kao što ga je i započeo (status quo ante bellum). Njegova protivnica, Marija Terezija, također spada u kategoriju prosvijećenih apsolutista.

   
Marija Terezija u mladosti.

U Monarhiji je vladala od 1740. do 1780. (kao kralj), a titulu Rimskog cara držao je njezin suprug Franjo Stjepan Lotarinški. U Monarhiji je gradila ceste (jozefina), uvela obavezno školstvo, ukinula progon vještica, poticala kulturnu djelatnost i obnavljala političke institucije (Hrvatsko kraljevinsko vijeće) i županije, a urbarima (Slavonski urbar 1756. i Hrvatski urbar 1780.) je regulirala feudalne odnose i uvela reforme tržišta. Njezin sin Josip II. bio je njezin suvladar od 1765. (kada mu je umro otac), a nakon njezine smrti nastavio je s provođenjem reformi u duhu prosvijećenog apsolutizma, iako je u svojim potezima bio nešto radikalniji. Već je 1781. donio Patent o vjerskoj snošljivosti, kojima je izjednačio sve vjere i crkvama oduzeo posjede i pravo obrazovanja, te Patent o ukidanju kmetstva, kojim su feudalni odnosi ukinuti u Austriji. Također, bio je prvi Habsburgovac koji je pristao na obred dvostrukog krunjenja (austrijska i ugarska kruna), čime je pridobio mađarske političare na svoju stranu. Ipak, radikalne reforme Josipa II. su mu stvorile više protivnika nego pobornika. Ukidanjem kmetstva (koje je u Ugarskoj ukinuto 1785.) zamjerio se plemstvu, Patentom o vjerskoj snošljivosti crkvi, a obaveznom germanizacijom (koja je od 1784. postala dio službene državne politike) ostalim narodima Monarhije (posebno Mađarima). Pred kraj svoje desetogodišnje vladavine uključio se u Dubički rat protiv Osmanlija, ali je ubrzo došao do situacije u kojoj mu je bila potrebna pomoć za uspješno privođenje rata kraju. Kako je s vremenom stvorio više neprijatelja, nitko mu nije bio spreman pružiti pomoć, tako da je pred kraj života morao povući gotovo sve svoje reforme kako bi dobio traženu pomoć. Josip II. je umro 1790. kao veliki reformator čije reforme nisu izdržale test vremena. Naslijedio ga je brat Leopold II., toskanski vladar, koji je Svištovskim mirom 1791. godine istupio završio Dubički rat, a na vlasti se pokazao znatno konzervativnijim nego što je bio u Toskanu. On je umro 1792., a naslijedio ga je konzervativni sin Franjo II. Prosvijećeni apsolutizam zaživio je i u Rusiji i to tijekom vladavine Katarine II. (1762. - 1796.). Ruske je carica na vlast došla uklonivši supruga, a započela je sa provođenjem velikog broja reformi, iako su se odlike vladarskog apsolutizma još uvijek održale. Najbolji primjer toga bio je prosvijećeni "ustav" nazvan Nakaz (zbog kojeg je sazvala Zakonodavno povjerenstvo), unatoč kojemu je provodila vlast čvrstom rukom. Dopisivala se s Voltaireom, od koga je crpila ideje, a poticala je rad novoosnovanog Moskovskog sveučilišta i petogradske Akademije znanosti. Podržavala je imperijalističku politiku prema Istoku, a ustanke je gušila u krvi. Žrtva joj je bio i ukrajinski kozak Jemeljan Pugačov (samoprozvani car Petar III.), čiji je ustanak ugušen u krvi, a on je uhapšen i pogubljen u Moskvi. Njezinom vladavinom vraća se strogi apsolutizam u Rusiji.

 
Adam Smith je udario temelje modernom gospodarstvu zagovarajući laissez faire načelo i objašnjavajući načelo nevidljive ruke, koja kontrolira gospodarstvo.

Gospodarski, ovaj je period doveo do konflikta triju ekonomskih doktrina koje će u XIX. vijeku prepustiti mjesto kapitalizmu i planskoj ekonomiji. Iako je merkantilizam (doktrina zasnovana na trgovini) poznata još od početaka Novog vijeka, u Pruskoj se Joseph von Sonnenfels zagovarao doktrinu kameralizma, nadogradnju merkantilizma koja je smatrala da se državna blagajna treba puniti povećanim porezima uz potpunu i cjelokupnu državnu kontrolu gospodarstva. Ekonomski liberalizam začeo je i objasnio škotski ekonomist Adam Smith u svom djelu Bogatsvo naroda (1776.). Zalagao sa za slobodno tržište, naglašavajući važnost slobodne konkurencije i zakona ponude i potražnje, čime će predstaviti ono što će kasnije postati osnova kapitalističkog sustava. S druge strane, obama sustavima u Francuskoj se suprostavio ekonomist François Quesnay koji je zagovarao doktrinu fiziokratizma. Ova se bazirala na poljoprivrednoj proizvodnji, a sam Quesnay naglašavao je kako je zemlja glavni izvor bilo kakvog bogatsva.

Na području kulture, kićenost i povremena neumjerenost baroka zamienjena je antički-utemeljenim klasicizmom. Ideali antičko-renesansnih poetika vraćaju se ponovo među umjetničke teme, a dolazi do znakovitog pojednostavnjenja i naglašavanja umjerenosti. U književnosti se mitološka tematika očituje u tragedijama Jeana Racinea i Pierrea Corneillea, dok se u djelima komediografa Molièrea vidi oštra društvena kritika uklopljena u tipiziranu antičku fabulu. Sličan princip koristi i talijanski komediograf Carlo Goldoni, dok se u engleskoj književnosti ističe pjesnik Alexander Pope. U slikarstvo je dominantan stil bio neoklasicizam.

 
Denis Diderot je svojom satirom obilježio društveno kritiku koja je odlikovala prosvjetiteljstvo.

Doktrina pravca je i u slikarstvu i u kiparstvu i u arhitekturi bila identična, jedino što se radbi drugačija terminologija nego za književnosti i glazbu. Stil je dominirao u Francuskoj, tako da su se najviše istaknutli Nicolas Poussin, Jean Auguste Dominique Ingres i Jacques-Louis David, aktivni sudionik kasnije Francuske revolucije, što mu je omogućilo da "nametne" svoj stil drugim umjetnicima. Glazbeni klasicizam obilježio je trolist glazbenih velikana koje predvode Austrijanci Wolfgang Amadeus Mozart i Joseph Haydn te Nijemac Ludwig van Beethoven. Haydn, čijih je stotinjak simfonija obilježilo njegov rad, imao je dosta kompleksan život pun privatnih problema, poslovnog izrabljivanja i materijalnih poteškoća, a radio je na dvoru obitelji Esterházy, da bi kasnije završio u Parizu i Londonu. Život je završio u Beču. Wolfgang Amadeus Mozart rođen je u Salzburgu 1756., a umro u Beču 1791. godine. Zbog iznimnog glazbenog talenta kojeg je pred ocem Leopoldom pokazao još kao dječak, stekao je svjetsku slavu i titulu "Wunderkinda". Proputovao je gotovo cijelu europu, da bi se kasnije skrasio na bečkom dvoru cara Josipa II. gdje nije imao previše uspjeha. Iako je njegova glazba bila genijalna i revolucionarna, a njegove opere grandiozne i inovativne, bečki dvor ga nikada nije prihvatio (iako su ga u Pragu obožavali) što je i bio jedan od glavnih razloga financijskih problema koji su ga pratili cijeli život. Preminuo je dosta mlad, radeći na svom Requiemu, kojeg je dovršio njegov učenik Franz Xaver Süssmayr. Pokopan je u masovnoj grobnici na bečkom sirotinjskom groblju u prisutnošću supruge Constanze. Ludwig van Beethoven bio je Haydnov učenik, a svojim je kasnijim radom utro put novom glazbenom pravcu - romantizmu. Prvi dio njegova stvaralaštva obilježen je klasicizmom i ranim simfonijama, a kasniji dio velebnim simfonijskim djelima koja su ga učinila poznatim. U periodu glazbenog pretklasicizma (pandan rokokou) stvarali i Domenico Scarlatti i Bachovi sinovi, a opernu reformu u periodu klasicizma inicirao je Christoph Willibald Gluck. Prosvjetiteljstvo u umjetničkom izrazu ne donosi puno novog (uglavnom dominiraju satira i kritika), ali je doprinio razvoju filozofske misli. Voltaire je vjerojatno predstavljao najznakovitiju ličnost pravca, a njegova praktična filozofija orijentirana je na pragmatičnost i uvođenje društveno-političkih promjena. Jean-Jacques Rousseau u svom Društvenom ugovoru donosi proširenje i objašnjenje Hobbesove teze "društvenog ugovora" i naglašava pravo suvereniteta i odrabira/smjene vlasti. U književnosti je zapamćen djelom Julija ili Nova Heloiza, a njegova moralno-didaktička filozofija iznesena je u djelu Emil ili O odgoju. Denis Diderot, znakovit i kao "otac" građanske drame i satiričar (Fatalist Jacques i njegov gospodar), zajedno s cijenjenim matematičarom Jeanom D'Alembertom započinje projekt Enciklopedije, koju je od 1751., pa do 1772., tiskao u Parizu. Bila je to prva usuatavljena knjiga teoretskog i praktičnog ljudskog znanja, a Diderotov krug dobio je nadimak "Enciklopedisti". U svom Duhu zakona, tiskanom 1748., Charles de Montesquieu iznio je sustavnu političku analizu trodiobe vlasti na izvršnu (egzekutivnu), zakonodavnu (legislativnu) i sudbenu (juridičku). Njegov je model, za razliku od Lockeovog ranijeg modela (zakonodavna, izvršna, federativna), usvojen u potpunosti i predstavlja temelj suvremenog političkog sustava. Iako će se razvijati kao poseban sustav, iz prosvjetiteljstva je proizašao i klasični njemački idealizam, čiji su najznačajniji predstavnici bili Immanuel Kant, Johann Gottlieb Fichte, Friedrich Wilhelm Joseph Schelling i Georg Wilhelm Friedrich Hegel, a sam se pravac temeljio na empirizmu i racionalizmu. Od ostalih mislilaca ističu se Claude Adrien Helvétius, koji je također boravio na dvoru Friedricha II., markiz Condorcet, čiji je doprinost politici ostao zapamćen, Paul Holbach, tvorac materijalističkog mehanicizma i Lamettrie, tvorac prvog sustavnog filozofskog ateizma.

Revolucije, modernizacija i nacionalizam - Europa u XIX. stoljećuUredi

Prva industrijska revolucijaUredi

Dolazak XVIII. vijeka donio je velike i rapidne promjene na europskom (a kasnije i svjetskom) tlu. Naime, formiranje većine suvremenih država postepeno je završilo, tako da se većina tih zemalja mogla posvetiti gospodarskom i društvenom razvoju. Predvodnik tog razvoja bilo je Ujedinjeno Kraljevstvo, a slijedile su Nizozemska, Francuska i Pruska, a našto postepenije razvijale su se Habsburška Monarhija i Rusko Carstvo.

 
A.B. Clayton: Inauguracijsko putovanje na pruzi Manchester-Liverpool (1830.)

Početna etapa razvoja obilježena je masovnom urbanizacijom i deagrarizacijom. Naime, u potrazi za boljim radnim uvjetima većina seoskoga stanovništva odlazi u gradove i napušta svoja imanja. Seoska imanja postepeno propadaju, otvaraju se industrijska postrojenja na do tada neiskorištenim područjima, a broj gradova i stanovnika u njima se povećaje. Svakako da je to za posljedicu imalo brojne probleme u gradovima (kojima se broj stanovnika povećao i po nekoliko desetaka puta), među kojima je najveći bio prenapućenost. Iako je s vremenom jenjavala, poljoprivreda je bila prva grana gospodarstva koja se počela razvijati, a velik uzmah dala je primjena plodoreda pri uzgajanju plodova i primjena novih kemijskih susptancijama, među kojima je najznakovitije bilo umjetno gnjojivo. Ipak, postepeno je razvoj poljoprivrede doveo do razvoja industrije, čime su se primarne djelatnosti postepeno napuštale, a društvene posljedice počele su se očitovati povećanom industrijalizacijom.

 
Robert Fulton je, izuzev "Clermonta", konstruirao, ponovo po Napoleonovoj narudžbi, prvi uporabljivu podmornicu, nazvanu "Nautilus".

Iako je bio poznat još od Antičke Grčke, parni stroj je bio izum koji nije imao praktičnu upotrebu. Ipak, škotski industrijalac James Watt uspio je, iskoristivši snagu vodene pare, 1764. patentirati usavršeni model parnoga stroja koji je ušao u praktičnu upotrebu i uveo revoluciju u gospodarstvo. Bio je to svakako najznačajniji izum toga doba, a doveo je do rapidnog industrijskog razvoja koji se, preko Ujedinjenog Kraljevstva (kao kolijevke revolucije), širio prema Francuskoj i Nizozemskoj, do Pruske. Ručni rad postepeno se zamjenjuje strojevima, što dovodi do masovnog otpuštanja radnika. Industrija se razvija, iskorištavaju se novi izvori energije (ugljen), dolazi do bolje prometne povezanosti, a osim gospodarskog, izum parnog stroja doveo je i do novog tehnološkog razvitka. Engleski inženjer George Stephenson patentirao je prvu parnu lokomotivu, slavni "Rocket", upravo na principu Wattova stroja. Prometna revolucija u Engleskoj je započela, a ubrzo će se otvarati i prve pruge. Prva, koja je korištena za prijevoz ugljena, bila je na relaciji Stockton-Darlington, a prva putnička pruga otvorena je na relaciji Manchester-Liverpool. Dok će se cestovni i zračni promet razvijati tek na prijelazu iz XIX. u XX. vijek, pomorski promet također bilježi napredak. Ključna figura u cijeloj priči bio je Amerikanac Robert Fulton, čiji je brod, odbijen od strane Napoleona, "Clermont" postao prvi putnički parobrod, a plovio je po rijeci Hudson, dok će slavni "Savannah" biti prvi parobrod koji je preplovio Atlantik i došao do Europe.

Ipak, odjek revolucije nije bio isključivo u gospodarski iskoristivim izumima, tako da je razvoj tehnologije uvjetovao i ubrzani razvoj znanosti. Engleski fizičar i kemičar, Sir Humphry Davy konstruirat će rudarsku lampu koja je rudarima po engleskim rudnicima omogućiti sigurniji rad jer je upozoravala na opasnost od opasnih plinova. U Francuskoj, slijepi inovator Louis Braille patentira Brailleovo pismo koje se i danas primjenjuje pri olakšavanju čitanja slijepcima, a kemičar Louis Daguerre usavršava fotografski aparat i stvara preteču fotografije, tzv. degerotipije (fotografiju će nešto kasnije patentirati Nicéphore Niépce). Tehnološke inovacije, kao gromobran (Benjamin Franklin) i telegraf (Samuel Morse), stizat će u Europu s američkog kopna.

Posljedice industrijske revolucije bile su mnogobrojne i očigledne u brojnim područjima društvenog života. Dok je poljoprivreda propadala, a gradovi nailazili na prenapućenost, radnička prava su patila. Djeca i žene su bili prisiljeni raditi najteže fizičke poslove za ništavne plaće (bilo je i situacija u kojima se plaće nisu ni davale), a muškarci su radili u neljudskim uvjetima. Isto tako, industrijalizacija i mehanizacija rada stvarala je sve veći broj nezadovoljnih radnika čija je radna snaga od tog trenutka postala nepotrebna. Vrhunac nezadovoljstva bio je pokret ludizam. Naime, u Engleskoj, Ned Ludd, predvodnik nezadovoljnih radnika, započeo je pokret rušenja i uništavanja strojeva koji bi trebao dovesti do nove potrebe za ljudskom radnom snagom. Ipak, Ludd nije naišao na odobravanje tako da su se njihovi ekscesi kažnjavali, a nerijetki su bili i brutalni sukobi s policijom. Sve u svemu, Prva industrijska revolucija predstavlja početak jedne nove etape europske povijesti koja će Europu, a kasnije i svijet, polako uvesti u suvremeno društvo.

Političke revolucijeUredi

Glavni članak: Francuska revolucija

Vjerojatno u historiji svijeta nije bilo perioda u kojem su nagli gospodarski razvoj i određene filozofske ideje toliko utjecale na kolektivnu svijest kao što je to bila druga polovica XVIII. vijeka. Naime, odjek gospodarskog razvoja potaknutog Prvom industrijskom revolucijom doveo je do nastanka suvremenog društva u ekonomsko-tehnološkom smislu, odnosno do početaka onoga što će kasnije postati moderno i postmoderno društvo. Isto tako, racionalni pristup prosvjetitelja počeo je rušiti neke od osnovnih temelja koje je novovjekovna Europa poznavala i zastupala u tom trenutku. Temelji apsolutističke vlasti počinju se klimati, a narod, kao kolektiv, počinje preispitivati dogme o apsolutnosti koje je ranija historija etablirala. Bio je to period općeg buđenja koje će kulminirati velikom građansko-demokratskom revolucijom koju će neki historičari nazvati najznačajnijim događajem suvremene historije.

Europa se politički nalazi u jednom periodu lokalno značajne, globalno ne toliko opasne, političke krize zbog velikih gospodarskih problema, naglih promjena, ali i čestih (iako malih) ratova koji nanose štetu sudionicama istih. Dok je unutarnjopolitički još uvijek koliko-toliko stabilna, Velika Britanija slabi na vanjskopolitičkom planu; burbonska Francuska je na koljenima zbog prekomjernog trošenja državne blagajne; Španjolska je davno prestala biti relevantna sila; Rusija i germanske zemlje još uvijek nemaju toliki vanjskopolitički utjecaj i još su u fazi razvoja (posebice novonastala Pruska i reformama zahvaćeno Rusko Carstvo; Habrburška Monarhija je koliko-toliko bila usklađena s europskim tekovinama). Iako nisu bile na teritoriju Europe, Sjedinjene Američke Države imale su vrlo važnu ulogu u oblikovanju europske historije druge polovice XVIII. vijeka.

Kolonizaciju Sjeverne Amerike predvodili su Englezi i Francuzi, s tim da su potonji uspjeli zadržati samo manji dio na području današnje Kanade. Izvornih 13 saveznih država (odnosno kolonija) razvijalo se, u svojim početcima, u skladu s tekovinama engleskog društva, iako nisu imali gotovo nikakva prava u odnosu na stanovnike Otoka. Neke su savezne države uređene prema načelima vjerskih struja (William Penn i kvekeri; katolicu u Marylandu), među kojima su najznačajniji bili puritanci, izrazito utjecajna protestantska struja koja je nastala tokom Marijanskih progona, a u Sjedinjene Države izbjegla nakon Engleske restauracije. Iako je prvo naselje, Jamestown u Virginiji, osnovano još 1607., ne može se reći da Sjedinjene Države imaju posebno razvijenu urbano-gospodarsku mrežu kakvu susrećemo na europskom tlu u jeku urbanizacije i demografske eksplozije. Doduše, razlog tomu svakako je i izostanak naprednih gospodarskih promjena u Sjevernoj Americi, koja u tom razdoblju još uvijek uvelike zaostaje za Europom (iako će ju u ekspresnom roku sustići, pa i prestići). Ipak, službena se Kruna prema svojim prekomorskim podanicima, koji su mahom bili Englezi (s obzirom da je domorodačko stanovništvu u tom razdoblju još uvijek van društvenih tekovina), odnosila i više nego nepravedno, oduzimajući im velik broj prava, koje su imali "regularni" stanovnici Monarhije. To je dovelo do sve većeg nezadovoljstva među "američkim Englezima", a nevoljkost kraljeva iz dinastije Hannover (George I., George II., George III.), kao i tvrdokornih torijevskih premijera koji su ne samo podržavali nego i naglašavali kolonijalizam, a tu se prvenstveno misli na Williama Pitta, starijeg i Williama Pitta, mlađeg, nije pomagala u rješavanju rastućeg nezadovoljstva. Najočitiji, možda i najvažniji, problem ovog odnosa bio je problem oporezivanja. Naime, kao državljani Ujedinjenog Kraljevstva, stanovnici Sjedinjenih Država morali su plaćati poreze kao i svi ostali, ali nisu imali pravo na zastupnika u parlamentu koji bi se borio za njihova prava, što je bilo nužno s obzirom da su u tom periodu Sjedinjene Države bile najrazvijenija britanska kolonija. Parola "no taxation without representation" (eng. "nema poreza bez predstavnika") postat će jedna od ključnih stavki američke borbe za ravnopravnost, a na koncu i za nezavisnost. Javno nezadovoljstvo kulminiralo je 1770. godine kada je bijesna rulja verbalno napala jednog krunskog oficira u Bostonu. Ubrzo su intervenirali britanski crvenokošuljaši i ispalili hice na civile, ubivši nekoliko njih. Taj je događaj, poznat kao Bostonsko krvoproliće, bio očit primjer nedostatka volje za liberalizacijom i reformom od strane Krune, koja je odlučila primijeniti silu, umjesto probleme riješiti reformama. Godine 1773., politički vrh u Bostonu odbio je vratiti tri broda East India Companyja, firme koja je držala monopol na uvoz čaja u Monarhiji, puna čaja, a ubrzo je skupina kolonista ušla na brodove i uništila sve pošiljke čaja koje su se nalazile na njima. Predvodnik Bostonske čajanke bio je Samuel Adams, jedan od najvažnijih kolonijalnih političara u SAD-u i jedan od vodećih bostonskih političara. Ovaj događaj bio je neformalni početak onoga što će 19. travnja 1775., početkom bitke kod Lexingtona, postati Američki rat za nezavisnost. Taj rat bio je prvi rat za nezavisnost unutar britanske monarhije i jedan od prvih političko-revolucionarnih odjeka prosvjetiteljskih ideja (koje je prihvatila i Škola prirodnog prava kao državno-pravno-teorijski pokret koji je zagovarao prirodno pravo i društveni ugovor, između ostalih načela) u svijetu. Dana 4. srpnja 1776., John Adams, Thomas Jefferson, Samuel Adams, John Hancock, Thomas Paine, Benjamin Franklin, i drugi, donose dokument (iako, nisu svi bili i potpisnici) kojeg će historija pamtiti kao Deklaraciju o nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država. Ideja da su "svi ljudi rođeni jednaki" i da imaju neotuđiva prava (kako subjektivna tako i objektivna), ideja prosvjetiteljstva i škole prirodnoga prava, postala je tako dio jednog državotvornog dokumenta po prvi put u historiji. Ideje koje će samo 10-ak godine nakon ovoga uzdrmati cijelu Europu (direkno ili indirektno), prvi su puta primijenjene u jednoj britanskoj prekomorskoj koloniji, od strane ljudi koji su uvelike bili pod utjecajem tih ideja, koje su primarno stizale iz Francuske.

Tijek samoga rata također će imati značajan utjecaj na Europu, s obzirom da je Ujedinjeno Kraljevstvo bilo direktno involvirano. Kasnije će se u rat uplesti i Francuska, što će još više povećati utjecaj tog sukoba na Europu. Dok Monarhiju predvodi William Howe, na strani Kolonija stoji George Washington, budući prvi predsjednik SAD-a. Početni kolonijalni uspjeh kod Lexingtona zasjenilo je krvoproliće kod Bunker Hilla, britanska Pirova pobjeda koja je uzrokovala velike gubitke i s jedne i s druge strane. Sljedeće godine, kod Trentona, Washington odnosi važnu pobjedu koja je komemorirana njegovim slavnim prelaskom preko zaleđene rijeke Delaware. Godine 1777., Britanci i kolonijalisti dva puta se sukobljavaju kod Saratoge. Prvi puta slavili su Britanci, dok su u drugoj bitci kolonijalisti odnijeli odlučujući pobjedu. Sljedeće godine, kolonijalni veleposlanik u Parizu, Benjamin Franklin, traži pomoć od Francuske, koja se rado uključuje u rat kako bi se osvetila Britaniji zbog poraza i gubitaka u Sedmogodišnjem ratu. Kao veleposlanik u Parizu radio je i John Adams, kasniji 2. predsjednik SAD-a. Britanski pokušaji i prodori kulminirali su 1781. godine Opsadom Yorktowna u kojoj su Britanci doživjeli odlučujući poraz koji je najavio završetak rata. Do kraja rata nije se vodila nijedna značajnija bitka, a uspjeh je bio na strani kolonija. Konačno, 1783. godine, dvije strane potpisuju mir u Parizu kojim je Monarhija i formalnopravno priznala nezavisnost 13 američkih kolonija.

Sjedinjene Države uskoro će ustrojiti svoju državu i započeti rapidni razvoj temeljen na prosvjetiteljskim idejama koje su implementirane još 1776. Godine 1787. donijet će Ustav, koji je postao prvi moderni, pisani ustavni dokument u svijetu, a 1789. bit će nadopunjem Poveljom o pravima, odnosno s prvih 10 amandmana, koju je donio budući (4.) predsjednik, James Madison. Od Francuske će tada mlada i bogata država kupiti Louisianu i tako udvostručiti svoj teritorij, ali će njihovi ekspanzinističko-politički planovi kulminirati novim ratom s Britanijom. Rat 1812. - 1815. bio je iniciran na američki zahtjev kako bi novonastala zemlja povećala svoj utjecaj i dobila dodatna prava, ali je (nakon što je 1814. izgorio Washington, zajedno s Bijelom kućom i ostalim vladinim zgradama) završio kao status quo ante bellum i tako se pokazao kao neuspjeh. Konačno formiranje američke vanjske politike u ovom periodu završilo je s donošenjem Monroeove doktrine. Peti predsjednik SAD-a, James Monroe, donio je taj dokument kojim je zabranjivao uplitanje vanjskih sila u politiku Amerike. Ipak, ta je doktrima imala i drugu stranu. U osnovi se mogla sažeti kao "Amerika Amerikancima", a osim što je zabranjivala već navedeno, bila je nastavak američke ekspanzionističke politike, koja se u doktrini ocrtavala kao pokušaj širenja utjecaja SAD-a na područje mladih država Latinske Amerike.

Iako je bila žarište ideja koje su dovele do bunta kolektivne svijesti protiv Ancien Régimea, Francuska nije bila prva zahvaćena ovim promjenama u pragmatično-praktičnom smislu. Ipak, osvjedočivši se primjerom Sjedinjenih Država, Francuska nije dugo čekala kako bi i sama poduzela ključni korak ka modernizaciji. Nesposobnog i neomiljenog Louisa XV. zamijenio je Louis XVI., kralj koji će dotući Francusko Kraljevstvo. Doduše, nije Louis XVI. sam kriv za raspad već destabiliziranog kraljevstva. Naime, prazna državna blagajna, snažan utjecaj sad već oslabljelog apsolutizma (posebno klera i višeg plemstva) i neuspješne porezne reforme su ono što je dočekalo Louisa XVI., iako ne treba zaboraviti kako kralj nije uspio riješiti nijedan od tih problema tijekom svoje vladavine. Njegovi ministri financija, Anne Turgot i Jacques Necker, nisu uspjeli implementirati porezne reforme koje je društvena situacija nalagala i tako su samo doprinijeli njegovom fijasku. Naime, model da se višim slojevima naplaćuje veći porez kako bi se napunila državna kasa nije prošao zbog neodobravanja svećenstva i višeg plemstva. Turgotov i Neckerov fijasko, kombiniran s nekompetentnim kraljem i njegovom bahatom kraljicom, Marijom Antoanetom ("Neka jedu kolače") rezultirao je, kao i u Sjedinjenim Državama, naglašenim nezadovoljstvom 3. staleža. Naime, u Francuskoj je još uvijek vrijedila trostaleška stratifikacija iz ranije historije koja je najviše štetila 3. staležu (građanstvu), posebice u Staleškoj skupštini. U Skupštini je, kao i u stvarnom društvenom odnosu, najviše predstavnika imao treći stalež, a u jeku nezadovoljstva, pridružilo im se i niže plemstvo iz 2. staleža, no kako se u i dalje glasalo staleški, dakle većinska odluka unutar staleža važila je kao odluka stažleža. Iako je 3. stalež bio složan, kao i 1., prijepor unutar 2. staleža presudio bi u donošenju odluka. Ipak, manjinsko niže plemstvo koje je podržavalo 3. stalež nije se moglo oduprijeti konzervativnom dijelu svoje skupine i tako je glas 2. staleža išao u korist svećenstva i višeg plemstva, čime je, u omjeru 2:1, 3. stalež gubio. Pokušaji da se ovo promijeni nisu imali odjeka. Nakon potpisane Prisege na loptalištu, koju je potpisala izdvojena staleška otpora pod nazivom Narodna skupština, postavljeni su temelji revolucije. Osnovana je i Narodna garda na čije je čelo zasjeo Gilbert du Motier de La Fayette, prosvaljeni francuski general koji je sudjelovao i u Američkom ratu za nezavisnost, koja je predstavljala vojni ogranak Narodne skupštine. Dva mjeseca nakon sazivanja Državnih staleža, pripadnici pariške milicije (prethodnici Narodne garde) 14. srpnja 1789. napadaju i osvajaju zatvor Bastille, simbol francuskog apsolutizma i političkih progona. Cilj je bio osvajanje tvrđave i oslobađanje svih nepravedno zatvorenih osoba, ali na njihovu nesreću u Bastilli se nalazilo samo 7 zatvorenika koji doista jesu bili kriminalci, a ne politički zatvorenici. Taj događaj označio je službeni početak revolucije, a narod na pariškim uličnim barikadama bio je sve brojniji i sve glasniji. Dana 26. kolovoza 1789. donešena je Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, pravni dokument koji je postao temeljna politička doktrina Francuske revolucije. Deklaracija je bila donešena po uzoru na američku Deklaraciju, a temelj su joj, jasno, bila učenja Škole prirodnog prava i francuskih prosvjetitelja, posebice sociopolitičke ideje Jean Jacquesa Rousseaua (društveni ugovor) i Charlesa Montesquieua (trodioba vlasti). Deklaracija je jamčila jednakost prava svih osoba kao i temelj na novoj, građanskoj ideji.

NapoleonUredi

Glavni članak: Napoleon Bonaparte
 
Jacques-Louis David: Car Napoleon u svom uredu u Tuileriesu

Godine 1769., na otoku Korziki, rođen je Napoleon Bonaparte. Taj budući francuski general i car postat će jedan od najvećih osvajača i zapovjednika u povijesti, a njegov utjecaj na cijelu epohu, u kojoj je pokazao svu silinu francuske vojske i svojih taktičkih sposobnosti, bio je neizmjeran.

U svojim početcima, Napoleon je bio odani pristaša jakobinaca, a takva povezanost s vlašću, kombinirana s njegovim genijem, donijela mu je čin generala već 1793., odnosno u 24. godini. Nakon pada Robespierreovog Komiteta javnoga spasa i dolaska Direktorija (kojim upravljaju termidorci) na čelo, Napoleon kraći period provodi u kućnom pritvoru, no već 1797. sudjeluje u invaziji Italije. Nakon vojne pobjede u ratu i dogovora o podjeli s Habsburškom Monarhijom, Napoleon vrši invaziju Mletačke Republike koju će, nakon potpisivanja Mira u Campoformiju 1797., službeno ukinuti. Francuskoj su pripali apeninski dijelovi, dok je Monarhija dobila mletačke posjede na području današnje Slovenije i Hrvatske. Već sljedeće godine, Napoleon napada Egipat, kako bi oslabio britanske trgovinske puteve, no nakon pobjeda kod Piramida i Abukira, njegova opsada Aleksandrije nije bila uspješna, nakon čega se, 1799. godine, vraća u Francusku.

Po povratku u Francusku, Napoleon, sklapa dogovor sa tadašnjim Direktorima opatom Josephom Sieyèsom (inače svećenikom i revolucionar), Rogerom Ducosom (kasnijim konzulom) i Josephom Fouchéom (kasnijim Ministrom policije), i 18. Brumairea izvršava coup d'etat, ukida Direktorij i uvodi Konzulat. Sam Napoleon postao je glavni konzul, dok su uz njega, u petogodišnjem periodu postojanja konzulata, na čelu države bila još 2 konzula, čiji je autoritet bio manji od Napoleonovog. Godine 1800. godine, Napoleon prelazi Alpe i sukobljava se s Habsburgovcima kod Marenga. U toj ključnoj bitci, Napoleon je odnio još jednu važnu pobjedu i 1801. potpisao Mir u Lunévilleu. Ovaj rat nije imao nekakvu posebnu motivaciju ili političku pozadinu, tako da je već u ranoj fazi njegove vladavine, do izražaja došla Napoleonova osvajačka politika. Iste godine sklopio je Konkodrat s Piom VII. i time, po prvi puta u povijesti, jasno odijelio crkvenu od svjetovne vlasti. Ovo je ujedno prvi sklopljenji konkodrat u povijesti. Godine 1804., on uvodi svoj Građanski zakonik (Code civil des français) kojim uvelike refora političko - društveni sistem i uvodi zakon temeljen na prosvjetiteljskim idejama. Brojni članovi tog zakonika i dan danas su dijelovi zakona brojnih svjetskih država, što je rezultat primjene Napoleonovog zakonika u osvojenim područjima. Dana 2. decembra 1804., u crkvi Notre Dame, Napoleon Bonaparte okrunit će se za cara i tako postati Napoleon I. Na krunidbi će biti prisutan i papa Pio VII., no on je samo predao krunu novom caru, dok si ju je na glavu stavio on sam. Bio je to jedan od najboljih primjera suvremene sekularizacije. Vječna boljka bit će mu i Velika Britanija, jedina zemlja koju, uz Rusko Carstvo, nikada nije pokorio. Prvi rat započet će već 1803., ali konačni i najznačajni sukob dogodio se francuskim pomorskim desantom 1805. godine. Francuska sredozemna flota napala je Englesku flotu kojom je zapovijedao admiral Horatio Nelson. Ključni sukob zbio se kod Trafalgara 1805. godine. Bio je to konačni poraz francuske mornarice i posljednji direktni sukob te dvije zemlje. Lord Nelson uspio je pobijediti Napoleonovog admirala Pierrea de Villeneuvea i tako dotuči francusku mornaricu, no kao posljedica bitke, Nelson je izgubio desno oko i desnu ruku i nedugo nakon toga i preminuo. Napoleon se tada okrenuo kontinentu i svoje ratove nastavio voditi isključivo na kopnu. Njegova prva velika kopnena bitka bila je kod Austerlitza 1805. godine u kojoj je bez većih poteškoća porazio prusku vojsku, potpisao Mir u Požunu i, nakon odlučujuće pobjede kod Jene, ukinuo Sveto Rimsko Carstvo. Kao savez 16 državica na području bivšeg carstva, Napoleon je 1806. godine, nakon svečango ulaska u Berlin, utemeljio Rajnski Savez koji je bio podložan francuskoj upravi. Njegovi daljnji pohodi nastavljaju se na Istok gdje ratuje s Rusima i Prusima i ulazi u Varšavu. Mirom u Tilzitu uveo je kontinentalnu blokadu Rusima (ranije je napravio isto i Britancima), a sljedeće godine, 1808., okupira Španjolsku gdje za kralja postavlja svog brata Josepha. Iste godine, uz britansku pomoć, započeo je i Španjolski rat za nezavisnost (Poluotočki rat). Započeo je manjim gerilskim ustancima (Zaragoza i Bailén), a kasnije se razvio u pravi rat u kojem su španjolsko-britanske snage sve više i više potirale Francuze (veliki poraz bila je predaja generala Duponta kojom je pao Madrid), dok ih 1814., nakon prvog Napoleonovog pada, nisu skroz protjerali iz zemlje.

 
Adolf Northern: Napoleon se povlači iz Moskve
 
George Cruikshank: Napoleonov ulazak u Berlin

Napoleon se zaustavlja u Poljskoj (tamo je osnovao Veliko Varšavsko Vojvodstvo, čime je, iako samo djelomično, obnovljena poljska država) i svoje ratovanje nastavlja s Habsburgovcima. Prva značajna bitka bila je kod Wagrama 1809. godine. Nakon mira u Schönbrunnu, Napoleon je sklopio brak s Marijom Lujzom, kćeri cara Franje II., kako bi učvrstio veze s Monarhijom (koje su bile iznimno labave), a pridobio je i obalna i gorska područja današnje Hrvatske i dobar dio Slovenije. Napoleonov general, Jacques Lauriston, već je 1808. ukinuo Dubrovačku Republiku, ušavši u grad prevarom još 1806., da bi nakon toga, bez Napoleonove direktne naredbe, raspustio Vijeće i proglasio Dubrovnik francuskim. Nakon spomenutog mira, Dubrovnik je ujedinjen s ostatkom dobivenog teritorija na čijem su mjestu proglašene Ilirske pokrajine. Njihovo središte bilo je u Ljubljani, a prvi upravnik bio je maršal Auguste Marmont. Te provincije zapravo su bile nastavak Kraljevine Italije, Napoleonove pokrajine u koju je teritorij Ilirskij pokrajina bio inkorporiran od 1805. do 1809. godine. Teritorijalno ustrojstvo i organizacija države i uprave bili su neznatno drugačiji, a upravitelj Kraljevine bio je mlečanin Vincenzo Dandolo, koji je poticao modernizaciju prava, ukinuo je vjeronauk i započeo sekularizaciju, a poticao je i nacionalni duh preko novina Kraglski Dalmatin (Kraljevski Dalmatin), koje su izlazile i na talijanskom i na arvackom jeziku. Bile su to samo dvije u nizu Napoleonovih satelitskih država među kojima su se isticale Helvetska Republika (Švicarska), Batavska Republika (Nizozemska) te dvije sjevernotalijanske republike, Cisalpinska i Cispadanska. Pokorivši tako cijeli Zapad i dobar dio srednje Europe, Napoleon dalje kreće prema Istoku, na Rusiju.

Rusku vojsku predvodio je proslavljeni general Mihail Kutuzov, koji je koristio neobičnu i lukavu taktiku povlačenja, želeći namamiti Napoleona u zamku ruske zime. Nakon Smolenska, dvije vojske sukobljavaju se, u rujnu 1812., kod Borodina. Iako su Francuzi pobijedili i dobili slobodan put prema Moskvi, bio je to samo dio lukavog plana genrala Kutuzova. Netom prije Napoleonovog ulaska u glavni grad, car Aleksandar I. bježi u Petrograd, evakuira Moskvu i pali grad. Napoleon tako ulazi u prazan, zapaljen grad koji mu je donio više problema nego što je planirao - car je odbio kapitulaciju, a Napoleon se morao poražen vratiti iz Rusije. Prilikom povratka, njegova je vojska gotovo desetkovana i uvelike oslabljena teškim zimskim uvjetima. To su iskoristile europske sile i dočekale napoleona kod Leipziga 1813., gdje su ga u četverodnevnoj "Bitci naroda" dotukli. Prilikom povratka u Pariz, car Napoleon je zbačen s vlasti i protjeran na otočić Elbu u Sredozemlju.

No ipak, broj Napoleonovih pristaša i njegov utjecaj i dalje su bili iznimno veliki. Uspjevši pobjeći s Elbe, okupio je svoju vojsku i krenuo prema Parizu. Tamo ga je dočekala vojska, no Napoleon je stao, upitao ih hoće li se boriti protiv njega i čekao odluku velikog broja francuskih vojnika. Tada započinje njegova Vladavina 100 dana, odnosno njegov slavni povratak na francuski tron. Jasno, njegovim povratkom Europa se ponovo uzbunila i formirana je nova koalicija kojoj je cilj bio, trajno, zaustaviti Napoleona. Ključni sukob zbio se 18. lipnja 1815. godine kod Waterlooa u Belgiji. Napoleonova vojska teško je poražena od strane koalicijske vojske koju su predvodilio engleski zapovjesnik Arthur Wellesley, Vojvoda od Wellingtona i pruski genral Gebhard von Blücher. Nakon ovoga poraza, Napoleonu je konačno došao kraj. Poslan je na otok Sveta Helena, blizu afričke obale, gdje je i preminuo 1821. godine. Neki povijesni izvori navode kako je uzrok njegove smrti otrovni arsen trioksid koji se nalazio u zidnim bojama i koji ga je, sustavnim isparavanjem, otrovao.

Proljeće narodaUredi

Imperijalizam i kolonijalizamUredi

Druga industrijska revolucijaUredi

Rat i mir - Europa u XX. stoljećuUredi

Prvi svjetski rat (1914. - 1918.)Uredi

Glavni članak: Prvi svjetski rat

Ruska revolucija 1917.Uredi

Glavni članak: Ruska revolucija

Međuratno razdoblje - privremeni mirUredi

Glavni članak: Velika depresija

Drugi svjetski rat (1939. - 1945.)Uredi

Glavni članak: Drugi svjetski rat

Hladni rat (1945. - 1991.)Uredi

Glavni članak: Hladni rat

Europska Unija - reunifikacija i integracija suvremene EuropeUredi

Glavni članak: Europska Unija

IzvoriUredi

  1. "Ancient Crete". Oxfordbibliographiesonline.com. 15 February 2010. http://oxfordbibliographiesonline.com/display/id/obo-9780195389661-0071. pristupljeno 17. V 2012. 
  2. Hammond, N.G.L. (1976). Migrations and invasions in Greece and adjacent areas. Park Ridge, N.J.: Noyes P.. str. 139. ISBN 978-0-8155-5047-1. https://books.google.com/books?ei=ltOgTfe6CMrZsgadzYjjAQ&ct=result&hl=el&id=O9saAAAAYAAJ&dq=epirus%2Bmycenaean%2Bparga&q=%22Moreover%2C+in+this+area+a+small+tholos-tomb+with+Mycenaean+pottery+of+III+B+style+and+a+Mycenaean+acropolis+have+been+reported+at+Kiperi+near+Parga%2C+and+another+Mycenaean+acropolis+lay+above+the+Oracle+of+the+Dead+on+the+hill+called+%22#search_anchor. 
  3. Tandy, p. xii. "Figure 1: Map of Epirus showing the locations of known sites with Mycenaean remains"; Tandy, p. 2. "The strongest evidence for Mycenaean presence in Epirus is found in the coastal zone of the lower Acheron River, which in antiquity emptied into a bay on the Ionian coast known from ancient sources as Glykys Limin (Figure 2-A)."
  4. Borza, Eugene N. (1990). In the shadow of Olympus : the emergence of Macedon ([Nachdr.] izd.). Princeton, New Jersey: Princeton University Press. str. 64. ISBN 978-0-691-00880-6. https://books.google.com/books?id=614pd07OtfQC&pg=PA64&dq=macedonia%2Bmycenaean&hl=el&ei=e9SgTeXjMcXrsgao8PT8AQ&sa=X&oi=book_result&ct=result&resnum=5&ved=0CDwQ6AEwBA#v=snippet&q=%22The%20existence%20of%20a%20Late%20Bronze%20Age%20Mycenaean%20settlement%20in%20the%20Petra%20not%20only%20confirms%20its%20importance%20as%20a%20route%20from%20an%20early%20period%2C%20but%20also%20extends%20the%20limits%20of%20Mycenaean%20settlement%20to%20the%20Macedonian%20frontier.%22&f=false. 
  5. "Aegeobalkan Prehistory – Mycenaean Sites". http://aegeobalkanprehistory.net/img_articles/thumbs/tmb_75.jpg. pristupljeno 17. CV 2012. 
  6. The Synchronisation of Civilisations in the eastern Mediterranean in the Second Millennium BC III, Proceedings of the SCIEM 2000 – 2nd EuroConference, Vienna, 28 May – 1 June 2003
  7. Use and appreciation of Mycenaean pottery in the Levant, Cyprus and Italy, Gert Jan van Wijngaarden, Amsterdam Archaeological Studies
  8. The Mycenaeans and Italy: the archaeological and archaeometric ceramic evidence, University of Glasgow, Department of Archaeology
  9. Emilio Peruzzi, Mycenaeans in early Latium, (Incunabula Graeca 75), Edizioni dell'Ateneo & Bizzarri, Roma, 1980

Eksterni linkoviUredi