Hilarion Paul du Puget
Hilarion-Paul-François-Bienvenu du Puget de Barbantane (8. mart 1754 – 27. mart 1828) bio je francuski vojskovođa, poznat po tome što je iskazao sramotni kukavičluk kao zapovjednik Istočnopirinejske armije na početku Rata Prve koalicije.
| Hilarion Paul Puget de Barbantane | |
|---|---|
Karijera
| |
| Čin | divizijski general |
| Važnije bitke | Rat Prve koalicije |
| Rod vojske | pješadija |
Rođen u plemićkoj porodici, karijeru je započeo 1770. godine kao poručnik u francuskoj vojsci te tokom sljedeće dvije decenije napredovao u službi, te 1788. godine dobio čin pukovnika. Napredovanje je nastavio i nakon Revolucije, te je 1792. dobio čin general-lajtnanta te je raspoređen Južnoj armiji. Nakon što se Južna armija reogranizirala, 8. marta 1793. je poslan u Italijansku armiju, ali je 10. aprila 1793. stavljen na raspolaganje Istočnopirinejskoj armiji, koja je imala zadatak boriti se protiv španskih snaga na pirinejskom bojištu.
Tamo se istakao spletkarenjem protiv svog pretpostavljenog, generala Louis-Charlesa de Flersa čije je mjesto zapovjednika priželjkivao. U tome mu je u prilog išlo to što de Flers nije imao naročitog uspjeha u zaustavljanju španske ofanzive u područje Rousillona. Iako je 6. augusta 1793. godine de Flers odbio španski napad na Perpignan, zbog odbijanja da goni poražene Špance je smijenjen, a na njegovo mjesto je došao Barbantane.
Kada su Španci pod generalom Ricardosom nepunih mjesec dana kasnije pokrenuli novu ofanzivu sa ciljem da odsijeku Perpignan, Barbantane na to nije adekvatno reagirao, te su Španci neometano postavili položaje sjeverno i zapadno od grada. Umjesto da ih napadne, Barbantane je 3. septembra iznenada povukao svoj štab i jednu diviziju Istočnopirinejske armije iz Perpignana u mjesto Salses-le-Château sjeverno od grada, a komandu nad preostalim snagama u Perpignanu povjerio generalu d'Aoustu. Kada su ga politički komesari republikanske vlade upitali za objašnjenje svog postupka, izjavio je da "zapovjednik Istočnopirinejske armije, a ne Perpignana". Međutim, odmah nakon toga je napustio svoj štab i ljudstvo, odjahavši u Narbonne pod izgovorom da traži pojačanje, a potom je ministru rata poslao ostavku na mjesto zapovjednika napisavši da je "stanje na bojištu izvan njegove moći".
Barbantaneov postupak je izazvao kaos u francuskim redovima, ostavivši ih bez zapovjednika u kritičnom trenutku. Vlada u Parizu je za njegovog nasljednika imenovala generala Turreaua, a kao privremenu zamjenu generala Dagoberta; obojica, međutim, nisu mogla odmah preuzeti komandu te su dvije divizije Istočnopirinejske armije djelovale izvodjeno - perpignanski garnizon pod d'Aoustom, a ostatak bivših Barbantaneovih snaga pod Jacquesom Goguetom. Usprkos toga, uspjele su razbiti Špance u bitci kod Peyerstoretsa te ih tako natjerati da odustanu od zauzimanja Perpignana.
Barbantane je 18. septembra uhapšen i formalno lišen čina. Za razliku od svoga prethodnika de Flersa, uspio je preživjeti Teror, te je pušten iz zatvora, a 1795. godine mu je vraćen čin i dodijeljen Italijanskoj armiji odakle je povučen 1796. godine. Sljedeće je godine neko vrijeme služio u Rajnskoj armiji. Krajem iste godine je došao u nemilost Direktorija zbog simpatija koje je, kao brojni nezaposleni generali, iskazivao za rojaliste prilikom puča 18. fruktidora. Usprkos toga je ostao u formalnoj vojnog službi sve do penzioniranja 1809. godine.
Literatura uredi
- Broughton, Tony. „Generals Who Served in the French Army during the Period: 1789-1814, Bache to Beysser”. The Napoleon Series. Pristupljeno 16 May 2015.
- Phipps, Ramsay Weston (2011). The Armies of the First French Republic: Volume III The Armies in the West 1793 to 1797 And, The Armies In The South 1793 to March 1796. USA: Pickle Partners Publishing. ISBN 978-1-908692-26-9.
- Phipps, Ramsay Weston (2011). The Armies of the First French Republic: Volume IV The Army of Italy (1796-1797), Paris and the Army of the Interior (1792-1797), The Coup D'Etat of Fructidor (September 1797). 4. USA: Pickle Partners Publishing. ISBN 978-1-908692-27-6.