Hermann Bollé
Hermann Bollé (* Köln, 18. oktobar 1845. – † Zagreb, 17. april, 1926.[1]), bio je njemački arhitekt i dugogodišnji direktor Obrtne škole iz Zagreba od njenog osnivanja 1882. do 1919. godine. Cijeli svoj graditeljski opus je posvetio Zagrebu i Hrvatskoj.[2]
| Hermann Bollé | |
|---|---|
| historicizam | |
 Bista Hermanna Bolléa na zagrebačkom Mirogoju | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 18. oktobar 1845 Köln,  Njemačka |
| Smrt | 17. april, 1926 Zagreb,  Kraljevina Jugoslavija |
| Opus | |
| Polje | arhitektura - dizajn |
| Praksa | Zagreb |
Biografija uredi
Hermann Bollé odrastao je u Kölnu, gdje je završio šest razreda realne gimnazije i dva viša razreda graditeljske obrtne škole. Od 1864. počinje raditi u graditeljskom poduzeću svog oca, a nakon tri godine prelazi u atelier arhitekta Seidmanna u Bonn. Nakon tog seli se u Beč, koji je tad bio graditeljski eldorado, zbog izgradnje Ringstrasse, gdje od 1872. do 1879. godine radi kod poznatog bečkog arhitekta i restauratora Friedricha von Schmidta i studira arhitekturu na bečkoj Akademiji. Zbog tog često putuje, pa se tako za boravka u Italiji 1876. / 1877. godine, upoznao sa biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom i Izidorom Kršnjavijem, sa kojima od tad počeo intenzivno surađivati.[1]
U junu 1876. boravi na gradilištu Đakovačke katedrale i nadbiskupski dvor umjesto starog Schmidta, koji ju je projektirao.
Na njegovu ideju da se preseli u Zagreb, izgleda da je uticao - tadašnji ministar prosvjete (bogoštovja) Izidor Kršnjavi, koji ga je nagovarao da se prihvati vođenja Obrtne škole (danas Škola primijenjene umjetnosti i dizajna), jer Hrvatska u to vrijeme nije imala kvalitetnih majstora, a to je bio imperativ za razvoj privrede.[1]
U isto vrijeme, prema Schmidtovim planovima, su mu povjereni nadzor restauracije zagrebačke crkve Sv. Marka (1877-1880), čiji današnji izgled potječe upravo iz tog doba, te izgradnja palaće JAZU (1878-1880).[2]
Godine 1878. definitivno se nastanio u Zagrebu.[2] Od 1880. je bio aktivni član Društva za umjetnost.[1]
Godine 1880. desio se potres u Zagrebu, nakon kog je odlučeno da se Zagrebačka katedrala temeljito obnovi. Nacrti za obnovu naručeni su ponovo kod Schmidta, koji ih je i napravio, a Bollé ih je realizirao (1880-1905).[1]
Kako bi ga zadržali u Zagrebu i time povećanja kvalitete arhitektonske produkcije u Hrvatskoj Strossmayer i Iso Kršnjavi su mu osigurali posao na izgradnji Kraljevske velike gimnazije u Osijeku, građene u periodu 1880–1882.[3]
Na poticaj Društva umjetnosti osnovana je Obrtna škola,[2] koja je trebala osigurati majstore za izvođenje klesarskih radova. U to vrijeme je gotovo 80 posto stanovništva bilo nepismeno.[4] Škola je počela sa radom 1882.,[1] u prostorijama pučke učionice na Dolcu 2.[4] Školom je uravljao odbor koji su sačinjavali: Izidor Kršnjavi, Herman Bollé i Eduard Suhin. Program teoretskih predmeta je pripremio Kršnjavi, a Bollé je s nastavnicima praktičnih predmeta izradio nastavni program za crtanje i praktični rad.[5]
S učenicima i nastavnicima Obrtne škole sudjelovao je na velikim izložbama u svijetu, u Trstu 1882., Budimpešti 1885. i 1896., te Parizu 1900., na kojima je dobio više vrijednih priznanja i odlikovanja. Prvi stalni profesori imenovani su tek 1890. i tada je Bollé imenovan za stalno zaposlenog ravnatelja.[5]
U okviru Obrtne škole je 1897. osnovao i Graditeljsku školu, u kojoj su se školovali graditelji i pomoćno osoblje.[4] Mnogi prvi polaznici te škole , daljnje školovanje su nastavljali u Beču, Karlsruheu ili u Münchenu. Među poznatim učenicima Graditeljske škole su bili arhitekti Viktor Kovačić, Edo Šen i Hugo Erlich, inženjeri Dionis Sunko, Rudolf Lubinsky i Stjepan Podhorsky.[5]
Od 1882. do 1893. gradio je novu zgradu za sjmeštaj Obrtne škole, sa internatom i Muzej za umjetnost i obrt.[5]
Pored tih projekata bavio se i nizom drugih poslova kao što je bilo uređenje groblja na Mirogoju,[1] gdje su izgrađene arkade duge pola kilometra sa 20 kupola, [6] Namjeravao je cijelo groblje okružiti arkadama, ali se od toga odustalo zbog nedostatka novca, pa je projekat zapravo ostao nedovršen.[7] U okviru kompleksa Mirogoj izgrađeni su i brojni drugi objekti, među njima najdojmljivija kapela Krista Kralja, mrtvačnica, kapela Svetog Petra i Pavla na pravoslavnom dijelu groblja, te brojni spomenici, u periodu (1883-1914).[5]
Gradio je nove crkvene objekte: evangelička crkva i općina (1882-1887), kapelica na Ilirskom trgu (1892) u Zagrebu, župna crkva u Tounju (1886-1897), drvena crkvica u Gustelnici (1889), župna crkva i dvor u Šišljaviću (od 1892.), župna crkva u Dugom Selu (1895), župna crkva u Erdeviku (1885-1890), župna crkva i dvor u Čalmi (1914) srušena u Drugom svjetskom ratu, parohijska crkva Sv. Petra i Pavla u Štikadia (1894).[6]
Bavio se i restauracijom i obnavljanjem crkvenih objekata,[1] pročelje crkve Sv. Katarine (nakon 1880), franjevačka crkva (1881-1902), zagrebačka grkokatolička konkatedrala (1883-1885), Crkva Majke Božje Remetske (od 1881), crkva sv. Ane (1878-1890) i rimokatolička katedrala u Križevcima (od 1892), franjevačka crkva i samostan u Kostajnici (1892), župna crkva u Velikoj Gorici (1893), franjevačka crkva u Virovitici (1899), župna crkva Svetog Vendelina u Franctalu,[6] tada njemačkom dijelu Zemuna (1888, srušena 1955).
Obnavljao je i pravoslavne crkave, kao što su unutrašnjost Saborne crkve Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu (1882.-1894.), Saborna crkva i episkopski dvor u Pakracu (1893), crkva Sv. Trojice u Bjelovaru (1897), manastir i crkva u Grgetegu u Srijemu (1899).[6]
Imao je brojna ostvarenja i projekte na području primijenjenih umjetnosti, kao što su kaptolska fontana (u suradnji sa Schmidtom, 1882), meteorološki stup (1884) na Zrinjevcu, ograda i portal Botaničkoga vrta (1894), spomenik palim junacima u Prvom svjetskom ratu na vojnom groblju u Karlovcu (1918).[6]
Sve do svoje smrti 1926. godine, aktivno je sudjelovao kao graditelj i kulturni radnik na sceni Zagreba i Hrvatske. Promišljenim prenošenjem bečkih uzora, bio je jedan od kreatora transformacije Zagreba u moderni srednjoevropski grad, čije karakteristike njegova donjogradska jezgra i danas nosi.[1]
Umro je u Zagrebu 17. aprila 1926. i pokopan je na groblju Mirogoj[2]
Izvori uredi
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 Braun, Alan. „Arhitekt Hermann Bollé” (hrvatski). Pristupljeno 25. 11. 2012.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Nadilo 2005: str. 801
- ↑ Damjanović 2006: str. 129
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Nadilo 2005: str. 805
- ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 Nadilo 2005: str. 806
- ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 Nadilo 2005: str. 807
- ↑ Nadilo 2005: str. 802
Literatura uredi
- Damjanović, Dragan (2006). „Biskup Strossmayer, Iso Kršnjavi, Herman Bollé i izgradnja zgrade kraljevske velike gimnazije u Osijeku”. Peristil (Osijek: Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske) 49, 1. ISSN 1849-6547.
- Nadilo, Branko (2005). „Herman Bollé, veliki hrvatski graditelj i pedagog”. Građevinar (Hrvatski savez građevinskih inženjera) 57. ISSN 1333-9095.