Henrik IV Pravični

Henrik IV Pravični (poljski: Henryk IV Prawy) (oko 1257. / 1258 - 1290.) bio je član Dinastije Pjastovića koji je vladao Poljskom kao Seniorski vojvoda Poljske od 1288. do 1290.

Henrik IV Pravični
Probus.jpg
Henrik IV na ilustraciji iz knjige Codex Manesse (14. vijek)
Seniorski vojvoda Poljske
Vladavina 1288. - 1290.
Prethodnik Lešek II Crni
Nasljednik Przemysł II
Supruga Konstanca od Opole (do 1287)
Matilda od Brandenburga (1287–1290)
Dinastija Pjastovići
Otac Henrik III Bijeli
Majka Judita od Mazovije
Rođenje oko 1257. / 1258
Smrt 23. jun 1290.
Wrocław
Pokop Crkva sv. Križa - Wrocław

BiografijaUredi

Henrik je rođen kao sin wrocławskog vojvode Henrika III Bijelog Nakon očeve smrti 1266. o njemu se brinuo njegov stric salzburgški nadbiskup - Vładisłav, a kad je on umro 1270. brigu o njemu preuzeo je daljnji rođak češki kralj Otakar II.[1]

Život na otakarom praškom dvoru, izvršio je velik utjecaj na Henrika, koji je prihvatio manire tadašnjeg dvorskog života, od organiziranja (i sudjelovanja) na Viteškim turnirima, do pisanja poezije na njemačkom.[1]

Od oca i strica Boleslava II Rogatog, nasljedio je wrocławsko vojvodstvo, najveći i najbogatiji dio Šleske. Domenu je proširio (1274.-1277.) otkupivši od Brandenburžana - Krosno (1274.[1]

Prevrtljivi stric iz Legnice oteo je Henrika 1277. iz lovačke kuće u Jelczu i prisilio da se odrekne Środe Śląske sa okolicom. Kako se češki kralj nije previše angažirao da oslobodi, vjerojatno je to bio razlog da se ni on godinu dana kasnije, nije odazvao njegovom pozivu da mu se pridruži u ratu protiv njegova rivala njemačkog kralja Rudolfa Habsburškog.[1]

Nakon Otakarove pogibije u Bitci na Moravskom polju 1278., Henrik je pokušao preuzeti vlast u Češkoj kraljevini kao regent maloljetnog Vaclav II, ali mu pobjednik Rudolf Habsburški to nije dopustio, ali mu je dozvolio da proširi svoju domenu na Kłodzko, koje je dotad pripadalo Češkoj. Pretpostavlja se da je to zbog tog što je Henrik 1280. priznao Rudolfa kao svog suverena.[1]

Kao vladar i gospodar najbogatijeg feuda, Henrik je smatrao da mu pripada i pravo na položaj Seniorskog vojvode Poljske u Krakovu. Zbog tog je vršio pritisak na ostale šleske vojvode, da ga priznaju za suverena. Neke je uspio privoliti mirnim putem, ali se nije libio ni sile, pa čak ni provjerene metode otmice, pa je 1281. zarobio njih petoricu, a velikopoljskog vojvodu Przemyśla Il tako što mu je 1284. zauzeo Kalisz.[1]

Veći dio Henrikove vladavine protekao je u žestokim svađama sa wrocławskim biskupom Tomaszem II, koji je od vojvode tražio iste privilegije, koje je dotad imala crkva za vladavine predhodnih pjastovskih vojvoda. Srž sukoba se svodio na Tomaszev stav da krakovski (vojvodski) sud nema jurisdikciju nad biskupskim domenama. Vojvoda je sa svoje strane glatko odbio raditi bilo kakve ustupke, pa čak i zaplijenio nekoliko desetaka biskupskih sela, koja si biskupija prisvojila kao pogranične feude bez njegova odobrenja.[1]

Taj sukob počeo je još 1273. i rastegao se skoro do kraja Henrikove vladavine u wrocławskom vojvodstvu, uz povremene neuspješne pokušaje pomirenja. Biskup ga je nekoliko puta ekskomunicirao, ali je 1284. bio prisiljen pobjeći iz Wrocława i skloniti se u zamak u Racibórzu, kog je okružila Henrikova vojska.

Sukob je rješen kompromisom 1287., tako što je biskup priznao Henriku vladarske prerogative, a Henrik je 1290. dao podići crkvu sv. Križa u Wrocławu.[1]

Kad je umro Seniorski vojvoda Poljske - Lešek II Crni, Henrik je uz pomoć lokalnih stanovnika zauzeo Krakov.[1]

Kao vladar nije bio osobito popularan u malopoljskom društvu, podržavali su ga samo rijetki stanovnici gradova, kojima je dodjeljivao brojne privilegije. Za svoje kratke vladavine osnovao je Wieliczku, i želio se okruniti za kralja, uz pomoć Rudolfa Habsburškog i pape, ali nije dočekao rezultat.[1]

Na samrti je wrocławskom biskupu dodijelio privilegije, koje mu je prije tog uskratio. Kako nije imao djece oporukom je svoje wrocławsko vojvodstvo dao Henriku I od Głogówa, a krakovsko Przemyślu Il.

Pokopan je u crkvi sv. Križa u Wrocławu.[1]

IzvoriUredi

Vanjske vezeUredi