Enrico IV
Ovo je članak o pozorišnoj predstavi. Za istoimenu filmsku adaptaciju, vidi Enrico IV (film). Za ostala značenja, vidi Henrik IV. Henrik IV (italijanski: Enrico IV) je tragedija u 3 čina Luiđija Pirandella, napisana 1921. godine i premijerno prikazana u Pozorištu Mazzini u Milanu 24. februara 1922. Smatra se Pirandellijevim pozorišnim remek djelom zajedno sa Šest osoba traži autora. Henrik IV je studija o značaju ludila i o nerazrješivom odnosu lika i čovjeka, finkcije i istine.
| Henrik IV | |
|---|---|
| Opće informacije | |
| Autor | Luigi Pirandello |
| Datum pisanja | 1921. |
| Činovi | tri čina |
| Jezik | italijanski jezik |
| Informacije o premijeri | |
| Premijera | 24. februar 1922. Teatro Manzoni  Milano, Italija |
| Lica | |
* Enrico IV, kome nije navedeno pravo ime
| |
| Adaptacije | |
Radnja uredi
Početkom XIX stoljeća jedan plemić učestvuje na maskenbalu u kostimu Henrika IV; prisutni su Matilde Spina - žena u koju je zaljubljen, i njegov suparnik u ljubavi - Belkredi. Kao posljedica pada s konja Henrik gubi svijest i budi se ubijedjen da je kralj Henrik IV. Kako bi mu olakšali patnju, stavljaju na raspolaganje sluge koje mu udovoljavaju u ludosti. Nakon 12 godina Henrik dolazi sebi shvativši da ga je Belkredi namjerno gurnuo kako bi mu ukrao ljubav Matilde te oženio se s njom. Počinje se pretvarati da je lud. Dvadeset godina nakon pada, Matilde u društvu Belkredija, njihove kćerke i psihijatra dolazi mu u posjetu. Psihijatar je čuo za njegov slučaj ludosti i vjeruje da je neophodno simulirati scenu njegova pada s konja kako bi se oporavio. Scena je simulirana ali ulogu Matilde recituje njena kćerka. Henrik se tako nalazi pred ženom istoj Matildi prije dvadeset godina, koju je tad volio, koju i dalje voli. Prilazi joj i iznenada je grli ali Belkredi -njegov suparnik- mu se suprostavlja. Henrik IV vadi mač i ubija Belkredija: kako bi konačno pobjegao "normalnoj" stvarnosti, donosi odluku da se pravi lud do posljednjeg dana.
Komentar na djelo uredi
Lik Henrika IV, čije realno ime se do kraja ne razotkriva je žrtva ne samo ludosti, prvo realne ma onda svjesne, nego i nemogućnosti prilagođavanja stvarnosti i konačnog oslobođenja od uloge luđaka koju su mu i ostali pripisali. Sama ambijentacija drame priziva otvorenu lažljivost situacije, na rubu između stvarnosti i finkcije: Oblik u kojem je Henrik IV zatočen ipak predstavlja spas za čovjeka; distancirajući se lucidno od realnog života kojim ostali njemu bliski žive distancira se i od osjećaja koji bi ga u suprotnom preplavili.
«Odlučio sam da ostanem lud i da živim lucidno i svjesno moju ludost .. ovo što je za mene samo karikatura, evidentna i dobrovoljna, ova druga maskarada, kontinuirana, koja je na snazi svake minute, čiji smo nesvjesni klovnovi svaki put kad se maskiramo u ono što nam se čini da jesmo... Ozdravio sam, gospodo: zato što sam savršeno svjestan da se pravim lud, ovdje! I pravim se, mirno! Problem je vaš što to doživljavate uzrujano, a pritom ne prepoznajete i ne vidite vašu ludost. Ovo je moj život! Nije vaš! - Vašim, s kojim ste ostarili, ja nisam živio!» (Henrik IV, treći čin)
Pirandello pronalazi smisao u ludosti, koja postaje tačka loma između laži i stvarnosti: ako Henrik IV je otuđeni autsajder društva, koji traži utočište u drugim dimenzijama ostavši pritom svjestan sopstvene situacije, kao protagonista Des Esseintes Jorisa Karla Huysmansa ili Rosario Chiarchiaro u Pirandellievoj priči Dozvola. Henrik IV je čovjek svog vremena, metafora modernog čovjeka i njegovih problematničosti. Iako lud, on je medju pozitivnim likovima, destruktor fiktivne stvarnosti ali i počinitelj dobrovoljne represije, u smislu samoizazvanog odricanja.