Henri de Toulouse-Lautrec

Anri de Tuluz-Lotrek (24. novembar 18649. septembar 1901) bio je francuski slikar.

Henri de Toulouse-Lautrec
postimpresionizam - Art Nouveau
Biografske informacije
Rođenje24. studenog 1864.
Albi, Francuska
Smrt9. rujna 1901.
Malrome, Francuska
Opus
Poljeslikarstvo, grafika
Znamenita djela
Influencija

Biografija uredi

Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa je rođen u Albiju, Tarn u francuskom regionu Središnji Pirineji.

Poticao je iz stare aristokratske familije, sa mnogo uvaženih predaka koji su se u prošlosti družili i sa samim kraljevima. Bio je sin grofa Alfonsa i grofice Adele de Tuluz-Lotrek. Anri je bio njihovo prvo dete. Imao je i mlađeg brata Rišana rođenog 28. avgusta 1867. ali je on umro odmah sledeće godine. Njegovi roditelji su bili bliski rođaci, tačnije njegova majka se udala za brata od tetke, u nameri da očuvaju što „čistiju“ aristokratsku krv, ali i da bi porodično bogatstvo ostalo u familiji. U to doba se još nisu znale posledice spajanja osoba iz bliskog porodičnog kruga, tako da je Anri za posledicu odmalena imao genetsku manu.

Sa svojih 14 godina, Anri (koji je od tada već bolovao od groznice, od koje su ga neuspešno lečili godinama, vodeći ga po raznim lekarima) slama svoju levu nogu, a godinu dana kasnije sa svojih 15, lomi i svoju desnu nogu. Već pomenuta mana sprečava kosti da pravilno zacele i njegove noge prestaju da rastu. On odrasta i dobija telo odraslog čoveka, ali noge mu zauvek ostaju male i zakržljale kao u dečaka, dok mu se lice posle završenog puberteta menja odajući veliku debelu donju usnu, dobija malo veći nos, a vid mu slabi terajući ga da do kraja života stalno nosi naočare. Njegova konačna visina je 1.5 m.

 
La Guli stiže u Mulen ruž. (1892).

Zbog svog izgleda Anri ne uspeva da uspešno učestvuje u društvenim aktivnostima i zato se potpuno okreće umetnosti. Postaje važan postimpresionistički slikar, Art nuvo ilustrator, i litografer, beležeći u svojim radovima boemski život u Pariu na kraju 19. veka. Sredinom 1890-te, Tuluz-Lotrek radi i ilustracije za humoristički časopis, Le Rire.

Dega vrši veliki uticaj na njega, a 1893. mu lično upućuje pohvaju: „Lotrek, vidi se da ste majstor svog zanata“, što je za Lotreka bio veliko poštovanje, imajući na umu da je Dega retko davao pohvale i da je čak savetovao svim novim slikarima da se mane tog poziva, zato što nije donosio profit, jer „U Parizu svi slikaju a niko ne kupuje slike“.

Lotrek nije bio impresionista. Impresionisti su uticali na njega ali njegov stil su više naglašene boje (više je naginjao ekspresionizmu) a važnost je više pridavao crtežu i liniji. I na njega, kao i na slikare tog vremena je uticao japanizam. Uticaj japanskih estampi (plošan prostor i uticaj linije) najbolje možemo videti na njegovim litografskim radovima tj plakatima koji su najavljivali razne prestave, kabaree, koje su prikazivale razne reklame, najavljivale razne događaje itd. Nazivan je "dušom monmartra", delom grada Pariza gde je živeo za života. Njegove slike su često prikazivale čuveni Mulen ruž i ostale lokale i kabaree, i pozorišta iz Monmartra. Takođe prikazivao je i slike iz pariskih javnih kuća koje je posećivao, što je u početku šokiralo javnost i zadrmalo tadašnju umetnički scenu. Nažalost tamo biva ubrzo i zaražen sifilisom). Anri slika i čuveni pevačicu Ivet Gilber, kao i Luj Veber takozvanu „La Guli“, igračicu koja je lično izmislila ples "Kan-kan".

Tuluz-Lotrek tokom života sreće mnogo poznatih ličnost, što francuskih, tako i stranih. 1884. godine radi portret Viktora Igoa. Imao je čast upoznati se i sa Oskarom Vajldom koji je tokom svog izgnanstva došao u Pariz, pa čak mu uraditi i portret. Imao je izložbu u Londonu gde je upoznao tadašnjeg britanskog kralja, a koju godinu ranije na izložbi u Parizu upoznao se i sa srpskim kraljem Milanom (Koji je posetio Tuluzovu izložbu par godina posle svog abdiciranja) i koji je kupio portret Šao-U-Kao (na slici je žena obučena o odeći klovna koja zateže svoj mider), sliku slikanu na platnu, koja se dugo nalazila u kraljevoj zbirci, ali je na žalost, prodata i do danas promenila mnogo vlasnika.

Prijateljstvo sa van Gogom uredi

 
Vinsent van Gog, crtež urađen pastelama od strane Anri Tuluz-Lotreka

Poznato je i Tuluzovo veliko prijateljstvo između njega i Van-Goga. Naravno ne tako veliko kao između Gogena i Van Goga, ali je između Tuluza i Van Goga postojalo izvesno poštovanje i divljenje za rad onog drugog. Štaviše Van Gog je i jedno vreme odsedao kod Tuluza, svaki put dok je boravio u Parizu ali Pariz nije bilo mesto inspiracije za van Goga i on se brzo vraćao u Holandiju.

Tuluz je prvo upoznao Vinsentovog brata Tea, koji se bavio trgovinom umetničkih dela. Teo je po Vinsentovom zahtevu upisao brata u školu slikarstva kod Kormona. (Tuluz je tada već pohađao Kormanov atelje i njegovu školu lepih umetnosti, a prošao je i kroz Bonaov atelje. U Kormanovom ateljeu osim Van Goga Tuluz sreće i Emil Bernara kao i Anketena) Uprkos činjenici da je Van Gog tada bio prestar za učenje (tada je imao 33 godine), Teo ga po želji brata da postane slikar upisuje, gde on sreće Tuluza koji mu postane veliki prijatelj. Tuluz, koji je već dugo bio učenik i stanar Monmartra, uputio je prijatelja gde da kupuje slikarski pribor (tada su svi kupovali kod takozvanog „čiča Tangija“ koji je davao slikarsku opremu na veresiju. Van Gog će mu posle posvetiti par slika) i sličnu opremu. Uprkos smejanju, Tuluz je uvek ostajao veran svom prijatelju, a kada je do Pariza doprla vest da je Van Gog odsekao sebi uvo i završio u ludnici, Tuluz i pored svega staje na njegovu stranu, svađajući se sa ljudima (pri čemu gotovo dolazi do tuče). Ipak, ljudi su ga često izbegavali u tim situacijama zbog njegovog fizičkog izgleda. Ta činjenica bi ga još više razbesnela.

Posle smrt Van Goga Anri Tuluz-Lotrek zajedno sa drugim slikarima organizuje posebnu izložbu na kojoj su izloženi radovi Van Goga u njegovo sećanje.

Kraj života uredi

Kao alkoholičar tokom većeg dela svog života, kratko pred smrt Anri zapada u krizu i odlazi u privatni takozvani sanatorijum-psihičkoj bolnici za bogate aristokrate, gde radi dosta skica na papiru sa temom cirkusa.

On biva pušten ali vraća se starom životu i ubrzo umire od komplikacija izazvanih alkoholizmom sa svojih 36, skoro 37 godina na porodičnom imanju u Malromé; Sahranjen je u Verdelais, Žironda, par kilometara od svog mesta rođenja.

Njegove poslednje reči bile su „Vieil imbécile!“ („Stara budalo!“), što se odnosilo na njegovog oca koji je bio prisutan.

Posle Anrijeve smrti, njegova majka, Grofica Adela Tuluz-Lotrek, i Moris Žoajan, njegov trgovac umetničkim delima, promoter njegove umetnosti, najbolji prijatelj od detinjstva, i pobratim, organizuju promociju njegove umetnosti. Njegova majka odvaja fond i pravi muzej posvećen njegovim delima u mesto njegovog rođenja u Albiju.

Godine 2005., njegove slike na aukciji dostižu cifru i do 14.5 miliona dolara.

Predstavljanja u filmovima uredi

"La Troupe de Mlle. Eglantine".

 
Mulen ruž - La Guli. (1891) Plakat.

Izabrana dela uredi

Eksterni linkovi uredi