Helsinški dogovor

(Preusmjereno sa stranice Helsinški sporazum)

Helsinški dogovor / Helsinška deklaracija ili kako ga još zovu Završni akt iz Helsinkija (engleski: Helsinki Accords, ruski: Хельсинкская декларация) naziv je za značajni diplomantski sporazum, kog su 1. augusta 1975. u finskom Helsinkiju potpisali najviši predstavnici svih evropskih država (osim Albanije, koja ga je ratificirala tek u septembru 1991), te uz njih i predstavnici Sjedinjenih Američkih Država i Kanade, na kraju Prve konferencije za evropsku bezbjednost i saradnju, iz koje se kasnije rodila Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju.[1]

Helsinški dogovor
Helsinki Accords
Хельсинкская декларация
Predsjednik DDR-a Erich Honecker potpisuje Deklaraciju, s njegove lijeve strane je Helmut Schmidt, a s desne Gerald Ford
Predsjednik DDR-a Erich Honecker potpisuje Deklaraciju, s njegove lijeve strane je Helmut Schmidt, a s desne Gerald Ford
Predsjednik DDR-a Erich Honecker potpisuje Deklaraciju, s njegove lijeve strane je Helmut Schmidt, a s desne Gerald Ford

Helsinški dogovor bio je kulminacija napora da se smanje narasle napetosti između sovjetskog i američkog bloka nakon Drugog svjetskog rata, osiguravajući njihovo obostrano prihvaćanje statusa quo u Evropi.[1]

Dogovorom je priznata nepovredivost granica nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, a 35 država potpisnica se obavezalo da će poštovati ljudska prava i temeljne slobode te da će surađivati na ekonomskim, naučnim, humanitarnom i drugim područjima.

Ipak treba naglasiti da Helsinški dogovor pravno nema status ugovora i ne obavezuje (osim moralno) njegove potpisnice da ga se doista i drže.[1]

Historija i karakteristike Helsinške deklaracije uredi

Na sporazumu takvog karaktera inzistirao je Sovjetski Savez još od 1950-ih, a 1966. Varšavski pakt predložio je održavanje Evropske konferencije za bezbjednost i saradnju. Na taj izazov NATO je, nakon otezanja, načelno pristao pa su 1972. u Helsinkiju počeli pripremni razgovori na razini ambasadora. Tokom sljedećih nekoliko mjeseci pripremljen je program rada konferencije, koji se sastojao od tema podijeljenih u četiri grupe, naknadno nazvanih košare:

  1. pitanja evropske sigurnosti
  2. pitanja vezana uz suradnju na području ekonomije, nauke i tehnologije i zaštite okoline
  3. problemi vezani uz humanitarnu i kulturnu suradnju
  4. problemi pod razno, koji će se pojaviti tokom i nakon konferencije

Nakon sastanka ministara vanjskih poslova u Helsinkiju u julu 1973, počeli su sastanci komiteta u Ženevi, koji su radili na izradi nacrta sporazuma. Njihov rad se protegao od septembra 1973. do jula 1975. [1]Glavni interes Sovjetskog Saveza bio je dobivanje implicitnog priznanja svoje poslijeratne hegemonije u Istočnoj Evropi, preko garancija o nepovredivosti granica i nemiješanja u unutrašnje poslove država. U zamjenu za to formalno priznanje, Sjedinjene Američke Države sa svojim zapadnoevropskim saveznicima tražile su i pritisnule Sovjetski Savez da pristane na poštivanje ljudskih prava, slobodan protok ljudi i njihovih ideja (knjiga, novina, medija) između Istočne i Zapadne Evrope.[1]

Na taj način je Završni akt, potpisan na sastanku u Helsinkiju, postao kompilacija oba stajališta. Sporazum ​​je na svoj način bio i formalni kraj Drugog svjetskog rata jer su konačno potvrđene i priznate sve granice evropskih država, nastale nakon tog rata, uključujući i podjelu Njemačke na dvije zemlje.[1] Završna deklaracija je u suštini imala deset ključnih točaka, takozvani dekalog:

  1. jednakost suverenih država
  2. suzdržavanje od upotrebe i prijetnje sile
  3. nepovredivost granica
  4. teritorijalni integritet evropskih država
  5. miroljubivo rješavanje sporova
  6. nemiješanje u unutrašnje poslove drugih država
  7. poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, uključivo slobodu mišljenja, savjesti, vjere i uvjerenja
  8. jednakopravnost naroda uz pravo na samoodređenje
  9. suradnja među državama
  10. poštovanje pravila međunarodnog prava, uz maksimalnu dozu dobre vjere

Set pitanja vezanih uz ljudska prava, takozvana treća košara, se u kasnijoj zapadnoj liteteraturi tumačio kao "lukavo zapakirani Trojanski konj Henryja Kissingera, odnosno kao sredstvo kojim su na mala vrata postupno legitimizirani pokreti i inicijative koje će krajem 1980-ih i početkom 1990-ih dovesti do Pada komunizma.[2] To je vremenom postao glavni razlog za smutnju, i politička natezanje između Istoka i Zapada i nakon potpisivanja Helsinške deklaracije 1975. Brojne sovjetske afere vezane uz disidente i političke probleme s kraja 1970-ih i početka 80-ih uvijek su dočekivane na nož od strane zapadnih zemalja, koje bi optuživale Sovjete da krše ljudska prava, uz komentar da su sporazum potpisali s figom u džepu, dok su Sovjeti i nadalje inzistirali da se radi isključivo o pitanjima unutrašnje politike u koju se nitko nema prava miješati.[1]

Nakon Helsinške konferencije, održane su konferencije u Beogradu (1977-1978), Madridu (1980-1983) i kanadskoj Ottawi 1985. Nakon kolapsa socijalizma u Istočnoj Evropi (1989-1990), rušenja Berlinskog zida i Ujedinjenja Njemačke, organiziran je sastanak na vrhu Konferencije za evropsku bezbjednost i saradnju u Parizu, u novembru 1990, kako bi se i službeno završio Hladni rat.[1]

Države potpisnice uredi

Predsjednici država i premijeri vlada, sudionici konferencije uredi

  1. Bruno Kreisky, kancelar Austrije
  2. Leo Tindemans, premijer Belgije
  3. Makarios III, predsjednik Cipra
  4. Gustáv Husák, predsjednik Čehoslovačke
  5. Anker Jørgensen, premijer Danske
  6. Urho Kekkonen, predsjednik Finske
  7. Valéry Giscard d’Estaing, predsjednik Francuske i suvladar Andore
  8. Konstantinos Karamanlis, premijer Grčke
  9. Liam Cosgrave, premijer Irske
  10. Geir Hallgrímsson, premijer Islanda
  11. Aldo Moro, premijer Italije
  12. Pierre Trudeau, premijer Kanade
  13. Walter Kieber, premijer Lihtenštajna
  14. Gaston Thorn, premijer Luksemburga
  15. Dom Mintoff, premijer Malte
  16. André Saint-Mleux, premijer Monaka
  17. Todor Živkov, predsjednik državnog savjeta Narodne Republike Bugarske
  18. János Kádár, predsjednik savjeta ministara Narodne Republike Mađarske
  19. Trygve Bratteli, premijer Norveške
  20. Joop den Uyl, premijer Nizozemske
  21. Edward Gierek, prvi sekretar Poljske ujedinjene radničke partije
  22. Francisco da Costa Gomes, predsjednik Portugala
  23. Helmut Schmidt, kancelar Savezne Republike Njemačke
  24. Erich Honecker, predsjednik državnog savjeta Njemačke Demokratske Republike
  25. Süleyman Demirel, premijer Turske
  26. Gian Luigi Berti, kapetan - regent San Marina
  27. Gerald Ford, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država
  28. Nicolae Ceauşescu, predsjednik Socijalističke Republike Rumunjske
  29. Leonid Brežnjev, generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza
  30. Josip Broz Tito, predsjednik SFR Jugoslavije
  31. Olof Palme, premijer Švedske
  32. Pierre Graber, predsjednik Švicarske Konfederacije
  33. Carlos Arias Navarro, premijer Španjolske
  34. Harold Wilson, premijer Ujedinjenog Kraljevstva
  35. Agostino Casaroli, kardinal sekretar Vatikana

Odsutni uredi

  1. Joan Martí Alanis, suvladar Andore i biskup Urgella
  2. Mehmet Shehu, premijer Narodne Republike Albanije

Izvori uredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Helsinki Accords (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 26. 03. 2014. 
  2. COMMEMORATING 20TH ANNIVERSARY OF THE SIGNING OF HELSINKI FINAL ACT (engleski). Library of Congress. Pristupljeno 16. 04. 2014. 

Vanjske veze uredi