Hasan Israilov (1910 [1] - 29. decembar 1944), također poznat i po ratnom pseudonimu Hasan Terlojev, bio je čečenski nacionalistički vođa, poznat kao pokretač ustanka protiv sovjetske vlasti na Sjevernom Kavkazu za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Rodio se u selu Galančož u Čečeniji, a školovao se u obližnjem Rostovu, gdje se priključio Komsomolu, a 1929. godine postao članom Komunističke partije. Dobio je posao dopisnika novina Krestjanskaja gazeta, a također se bavio i pisanjem poezije. Godine 1931. je zbog članaka u kojima je istaknute partijske čelnike u Čečeniji optužio za korupciju prvi put uhapšen pod optužbom za "kontrarevolucionarnu klevetu" i osuđen na 10 godina zatvora. Međutim, nakon samo tri godine su partijski čelnici završili u zatvoru, te je Israilov rehabilitiran i pušten iz zatvora, te poslan u Moskvu na elitni Komunistički univerzitet radnika Istoka. Tamo je posao blizak sa Abdurahmanom Avtorhanovim, mladim čečenskim komunistom sa kojim je počeo dijeliti nezadovoljstvom sovjetskom politikom prema Čečeniji. Godine 1935. je poslao pismo sovjetskom rukovodstvu u kome se požalio na Jegorova, šefa Partije i Rajeva, šefa NKVD u Čečensko-Inguškoj ASSR. Nakon toga je ponovno uhapšen i osuđen na zatvorsku kaznu, ali je u januaru 1939. godine (prema nekim izvorima 1937.) pušten kada su Jegorov i Rajev sami stradali u Velikoj čistki.

Israilov se u rodnu Čečeniju vratio u januaru 1940. godine gdje je počeo pripreme za ustanak. Glavni poticaj za to su bili neuspjesi Crvene armije u ratu protiv Finske, a koji su ga uvjerili da se Čečeni, pogotovo ako se udruže s drugim Kavkaskim narodima mogu Sovjetima pružiti uspješan otpor. Već u februaru 1940. je zajedno sa svojim pristašama zauzeo nekoliko naselja u Šatojskom rajonu u planinskim dijelovima Čečenije te se uspio oduprijeti pokušajima NKVD-a da ga uhvate. Dalji poticaj ustanku je, pak, dala njemačka invazija u ljeto 1941. godine, koja je ustanicima izglednim učinila podršku moćnog saveznika u obliku nacističke Njemačke. Israilov je tada formirao tzv. Privremenu narodnu revolucionarnu vladu Čečeno-Ingušetije koja je, prema kasnijim navodima Avtorhanova, imala 5000 ljudi pod oružjem i oko 25.000 simpatizera.

Nastojeći proširiti ustanak na druge kavkaske narode, Israilov je na tajnom sastanku u Ordžonikidzeu (današnji Vladikavkaz u Sjevernioj Osetiji 21. januara 1942. osnovao tajnu organizaciju Zasebna partija kavkaske braće (OPKB) odakle je poslano pismo sovjetskoj vlasti kojoj se obećava da će "Kavkaz postati nova Finska". Ustaničkim aktivnostima je snažan poticaj u ljeto 1942. godine pružio prodor njemačkih snaga na područje Kavkaza, a nakon čega je od Njemačka pružena logistička pomoć u obliku savjetnika, Abwehrovih operativaca i diverzanata sa kojima su se u augustu izvodile sabotaže i diverzije u pozadini sovjetskog fronta. Nade u oslobođenje od sovjetske vlasti je, međutim, raspršio njemački poraz kod Staljingrada koji je tokom sljedeće godine doveo do povlačenja njemačkih trupa.

Tada je sovjetski vođa Staljin prihvatio sugestiju NKVD-a Lavrentija Berije da se, koristeći ustanak Hasana Israilova kao izgovor, pripremi akcija u kojoj je Čečensko-Inguška ASSR likvidirana, a cjelokupno čečensko i inguško stanovništvo prisilno deportirano u Kazahstan. Ona je izvedena u februaru 1944. kada su svi članovi porodice Hasana Israilova ubijeni ili prognani iz svojih domova. Lišen naroda koji bi mu mogao dati podršku, Hasan Israilov je svejedno ostao u Čečeniju i sljedećih nekoliko mjeseci proveo skrivajući se po pećinama i šumama, sve dok 29. decembra 1944. nije ubijen u okršaju sa trupama NKVD-a.

Opseg i značenje ustanka Hasana Israilova, podrška koju je uživao među svojim sunarodnjacima kao i ideologija koju je zastupao je danas predmet rasprava među historičarima. Sa druge strane, u velikom dijelu čečenske javnosti ga se danas doživljava kao nacionalnog heroja i mučenika.

Izvori uredi

  1. Različiti izvori navode 1903. i 1907. godinu; 1910. navodi njegov bliski prijatelj i suradnik Abdurahman Avtorhanov.

Vanjske veze uredi