Alep

(Preusmjereno sa stranice Halab)

Alep ili Halep (arap. حلب, Ḥalab) je grad u sjevernoj Siriji i sjedište provincije Alep, najnaseljenije u Siriji. Grad ima 2,3 milijuna stanovnika, što ga čini najvećim gradom u Siriji, ispred Damaska. Alep je jedan od najstarijih nastanjenih gradova u povijesti, a u prošlosti je bio poznat pod nazivima Khalpe, Khalibon, a Stari Grci su ga zvali Beroea (Veroea), Turci Halep, dok je u doba Francuskog mandata bio poznat kao Alep.

Alep
حلب‎ Ḥalab
Nadimak: Aš-Šahba ("Pepeljasti")
Koordinate: 36°13′N 37°10′E / 36.217°N 37.167°E / 36.217; 37.167
Država  Sirija
Oblast Alepska oblast
Vlast
 - Načelnik oblasti Lama Mi'mar
Površina
 - Urbano područje 190 km2
Visina 379 m
Stanovništvo (2005.)
 - Grad 2.490.751
 - Urbano područje 2.301.570
Vremenska zona EET (UTC+2) (UTC)
 - Ljeto (DST) EEST (UTC+3) (UTC)
Pozivni broj 963 21
Karta
Alep na mapi Sirije
Alep
Alep

Nalazi se na strateškoj trgovačkoj točki između mora i Eufrata; izvorno se nalazio na nekoliko brežuljaka u velikoj plodnoj dolini rijeke Quweiq (قويق). Provincija Alep ima 16.000 km² površine i oko 3,7 milijuna stanovnika.

Danas je Alep jedno od glavnih kulturnih i vjerskih središta Levanta, a njegovo drevno središte je upisano na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji još 1986. godine. God. 2006. izabran je za arapski glavni grad kulture[1].

Panorama Alepa

Historija uredi

 
Citadela u Alepu

Za Alep se tvrdi da je najstariji u kontinuitetu nastanjeni grad svijeta, mada se za istu titulu vatreno bori i Damask. Iskapanja kod Tel Karamela (25 km sjeverno od središta grada) su dokazala da je ovo područje bilo naseljeno još u 11 tisućljeću prije Krista, što ga čini najstarijim naseljem na svijetu (dvije tisuće godina starije od Jerihona)[2]. Također, naselja južno od Alepa, Tel as-Sauda i Tel al-Ansari, su bila naseljena još u kasnom 3 tisućljeću pr. Kr. To je vrijeme kada se prvi put spominje i Alep kao trgovačko i vojno središte, na klinastom pismu u glinenim pločicama iz mezopotamske Eble[3] Taj kontinuitet naseljenosti se dogodio vjerojatno zbog strateškog položaja Alepa na trgovačkom putu između Sredozemlja i Mezopotamije.

Grad je dugo zadržao gospodarsku važnost kao posljednji grad na Putu svile koji je ovdje završavao nakon dionice kroz središnju Aziju i Mezopotamiju.

Tijekom osmanske vladavine, Alep je bio treći grad po veličini, odmah iza Istanbula i Kaira. God. 1869., otvorenjem Sueskog kanala trgovina je skrenuta s putova prema Alepu i započelo je njegovo propadanje. Nakon propasti Osmanskog carstva, krajem Prvog svjetskog rata, Alep je izgubio svoju glavnu prometnicu, sjevernu željezničku prugu koja ga je spajala s Mosulom, koja je pripala Turskoj. 1940-ih izgubio je i vezu s morem kada su Antiohija i Aleksandreta pripale također Turskoj. Naposljetku je izolacija Sirije posljednih desetljeća još pogoršala situaciju u gradu, iako je možda to jedan od razloga što je tako dobro sačuvan Stari grad.

Danas Alep doživljava svojevrsni preporod i bilježi se napredak u svakom području, od kulture do gospodarstva i turizma.

Znamenitosti uredi

 
Velika alepska džamija
Drevni Alep
  Svjetska baštinaUNESCO
 
  Sirija
Registriran:1986. (10. zasjedanje)
Vrsta:Kulturno dobro
Mjerilo:iii, iv
Ugroženost:no
Referenca:UNESCO

Usprkos fizičkoj blizini Damaska, Alep ima osobit identitet, arhitekturu i kulturu, koji su oblikovani njegovom bogatom poviješću i geografskim položajem. Kako je Alep građen tijekom valdavine mnogih kultura i naroda, često pod opsadom, svaki narod je u gradu gradio društvene i gospodarski odvojene četvrti koje imaju svoje vjerske i etničke odlike.

Stari grad je odvojen od novijeg kružnim zidinama dugim 5 km, s devetora vrata. On pokriva područje od 3.5 km² i danas u njemu živi oko 120.000 stanovnika. U središtu dominira velika srednjovjekovna utvrda, Alepska citadela, koja je izgrađena na mjestu negdašnje akropole i izdiže se 50 m iznad grada. Iako ima dijelova iz 1. tisućljeća pr. Kr., većinom je iz 13. stoljeća. Nur ad-Dinova Medresa Halauije iz 1124. godine izgrađena je na mjestu bizantske Katedrale sv. Helene iz 6. stoljeća. Kulturni centar Al-Šibani iz 12. stoljeća je danas mjesto franjevačke crkve i škole.

Velika alepska džamija (Jāmi‘ Bani Omayya al-Kabīr) započeta je 715. godine za vrijeme vladavine omejidskih kalifa Velida I. i Sulejmana, a dovršena je tek od 1158. god. za Nur ad-Dina, i obnovljena je nakon mogolskog pustošenja 1260. godine. Džamijom dominira 45 metara visok toranj koji je izgrađen od 1090.-92., za vrijeme seldžučkog sultana Tutuša I. i smatra se najznačajnijim srednjovjekovnim spomenikom u Siriji[4]. U džamiji se nalazi i grobnica Zaharije, oca Ivana Krstitelja.

Četvrt Dždeida, sjeverozapadno od starog grada, je jedna od najboljih primjera neovisne četvrti u Alepu. Izgradili su je kršćanski stanovnici koji su se iselili iz grada nakon što su ga je uništila vojska Timura Velikog (1420.). Stanovnici četvrti Dždeida su većinom bili posrednici u trgovini između stranaca s trgovcima iz Alepa.

Sokak Medina je najduža natkrivena tržnica (sokak) na svijetu (13 km)[5], a u njoj se trgovalo luksuznom robom poput svile iz Irana, začina i pigmenata iz Indije i kave iz Damaska. Pored nje u Alepu su se nalazile i brojni drugi sokaci (više od 20) koji su ime dobivali prema robi koja se tu trgovala, ili prema zanatima koji su se u njima nalazili, te mnogi karavan-saraji. Većinom potječu iz 14. stoljeća kada je Alep bio trgovačko središte trgovaca iz Levanta, Europe, Mezopotamije, Egipta, pa čak i Kine.

 
Sokak al-Šouneh

Sportski objekti uredi

Gradovi prijatelji uredi

Alep ima ugovore o partnerstvu sa sljedećim gradovima:

Izvori uredi

  1. Alep kao arapski glavni grad kulture 2008. (arap.) Posjećeno 11. travnja 2011.
  2. R.F. Mazurowski, "Pre- and Protohistory in the Near East: Tell Qaramel (Syria)", Članak na stranicama Poljskog centra za Arheološko istraživanje Sredozemlja, Varšavsko sveučilište, 21. lipnja 2007. (en) Posjećeno 12. travnja 2011.
  3. Encyclopedia Britannica 2010.
  4. Russ Burns, Monuments of Syria, 1999., New York, London. str. 35.
  5. Stari sokaci u Alepu {{{1}}} Posjećeno 13. travnja 2011.

Vanjske veze uredi

Fotografije
Lokalni