Habsburška Nizozemska
| ||||||||||||||||||||||||||||||||
Habsburška Nizozemska (holandski: Habsburgse Nederlanden) ili kako su je još kolokvijalno zvali - Sedamnaest provincija (holandski: Zeventien Provinciën) bio je naziv za nizozemske zemlje, kojima su od 1482. do 1581. vladali Habsburgovci. One su bile u personalnoj uniji sa Svetim Rimskim Carstvom.
Ona se prostirala ugrubo rečeno, preko zemalja današnje Nizozemske, Belgije, Luksemburga i sjeverne Francuske (Artois, dijelovi Flandrije i Grofovije Hainaut, Liège, Biskupija Cambrai i Stavelot-Malmedy).
Historija uredi
Habsburgzi su postali vladari nizozemskih zemalja - ženidbom tadašnjeg nadvojvode Maksimilijana Habsburškog za Mariju Bugrundsku, koja je umrla 1482. pa je nakon tog vladao sam Maksimilijan kao regent. [1] Maksimilijanu je nedostajalo političke mudrosti za rješavanje naraslih društvenih suprotnosti, koje su tad vladale po nizozemskim zemljama, sa kojima se uostalom nije više mogla nositi ni njihova vlastita staleška skupština (Staten-Generaal). On se jedino koncentrirao na to kako da povrati teritorije i gradove koje je izgubio od 1477., pa je nastavio bezuspješno ratovati. Kako su ga oni skupo koštali, stalno je dizao poreze, i smanjivao dotadašnja prava, što je dovelo do teške ekonomske krize. Takva politika izazvala je otpor i revolt, koji se isprva rasplamsao po Flandriji, a kasnije se prelio i na holanske provincije Brabant i Utrecht. On je na to odgovorio brutalnom upotrebom vojne sile, što je rezultiralo razornim desetogodišnjim građanskim ratom. Njegov sin i nasljednik - Filip I. , Lijepi koji je vladao od 1493. - 1506., nastavio je provoditi politiku centralizacije, obnovivši burgundski Veliki savjet iz Mechelena (De Grote Raad der Nederlanden te Mechelen) sa stalnom komisijom koja se bavila aktualnim političkim i financijskim problemima. [1]
Sudbina tih Sedamnaest provincija koja je već bila usko povezana sa Austrijom preko braka sa Habsburgovcima, još se više zakomplicirala 1504., kad su Filip i njegova žena Huana Kastiljska naslijedili španjolsku krunu. [1]Od tada su te zemlje postale samo dio puno većeg imperija, pa je njihova sudbina od tad bila označena borbom tog španjolsko-austrijskog carstva za hegemoniju nad Evropom. One su se u nekoliko puta morale žrtvovati u brojnim ratovima protiv Francuske, naročito za vladavine cara Karla V. , koji je - 1519. svim svojim titulama dodao i njemačkog cara. Kako je on puno vremena provodio izvan zemlje, odredio je da Nizozemskim sedamnaest provincija vlada generalni guverner, a za prvog je postavio svoju tetku Margaretu, a nakon nje svoju sestru Mariju, i tako zadržao nadzor i radio na daljnjoj centralizaciji tog dijela svog imperija. [1]
Zajednička staleška skuština, praktički nije mogla ništa drugo učiniti, osim pružanja pasivnog otpora, koji se uglavnom svodio na financijske manipulacije. Ona je ipak imala određeni utjecaj, kao mjesto susreta predstavnika provincija, jer je svojim protivljenjem ojačala neku vrst zajedništva . Na kraju je i sam car uvidio, da će tim teritorijem moći vladati jedino ako podčini svojoj volji sve provincije, pa i one koje su se tome opirale kao Groningen i Friesland, što mu je i uspjelo 1522. - 1528. Nakon tog je uspio 1528. nakratko zavladati i nad biskupijom Utrecht. Puno više napora stajalo ga je ponovno preuzimanje kontrole nad Gelderlandom što mu je uspjelo tek 1543. Nakon tog je car Karlo V. - izdao 1549. pragmatičnu sankciju, koja je regulirala pitanje nasljeđivanja u svih Sedamnaest provincija na isti način, što je praktički značilo da ih se mora tretirati kao jedinstveni teritorij, i da se nemogu razdvajati. [1]
U međuvremenu je proces centralizacije dostigao svoju odlučujuću fazu, osnivanjem posebnih savjeta (neka vrst ministarstva) 1531., koja su potpuno odvojena od skupštine. Pored Savjeta za financije, osnovan je i Državni savjet u kom su njegovi članovi (pripadnici visokog plemstva) mogli savjetovati guvernera i Tajni savjet, sa stalnim službenicima koji su se bavili svakodnevnim upravnim problemima, donoseći odluke samostalno bez čekanja savjeta. Sva administacija Sedamnaest provincija smjestila se u Bruxellesu, koji je tako postao neformalni glavni grad, osim centralnog suda koji je ostao u Mechelenu. Problem je i nadalje bila staleška skupština (Staten-Generaal) i ostale provincijske skupštine, koje su i nadalje blokirale odluke o financiranju, pa si zbog tog Karlo V. nikad nije uspio osigurati držanje stalne armije na tom teritoriju. [1]
Karla V. naslijedio je 1555. / 1556. sin Filip II. , koji je nastavio sa politikom centralizacije. Taj proces kulminirao je uvođenjem nove crkvene hijerarhije na teritoriju Sedamnaest provincija, koji je dotad bio pod jurisdikcijom nadbiskupija iz Kölna i Reimsa. Nakon papine bule iz 1559. crkvama u toj regiji direktno su upravljala tri nadbiskupa i 15 biskupa. Taj potez izazvao je žestok otpor višeg plemstva, koje se bojalo da će time biti ugrožene njihove pozicije, ali i običnih opata, koji su se bojali da će na teret njihovih samostana pasti troškovi novih biskupija i bolje i efikasnije kontrole od tolikog broja novih biskupa. Visoko plemstvo koje je najčešće bilo isključeno iz rada Tajnog savjeta, pronašlo je svoje lidere u sposobnom princu Willemu Oranskom (1533.- 1584.) i vojvodi od Egmonda. Kap koja je prelila čašu njihovog strpljenja, bilo je imenovanje Burgundca Antoine Perrenota de Granvellea za nizozemskog kardinala i realnog izvršioca vlasti. Njihovo nezadovoljstvo bilo je toliko, da je tadašnji guverner Margareta od Parme uslišila njihove zahtjeva i odstranila de Granvellea iz zemlje i vlasti, ali kako oni nisu znali vladati, uskoro je na njihovo mjesto postavila niže plemiće, sastavljene manje više od kalvinista, koji su nakon potpisivanja peticije protiv vjerskih progona 1566. dobili ime Geuzen (prosjaci). [1] Oni su u kasnijoj Nizozemskoj revoluciji odigrali značajnu ulogu kao prve organizirane vojne snage.
Kako je otpor ojačao, protestanti su postajali sve samopouzdaniji, a fanatici iz njihovih redova započeli su nasilnu kampanju protiv crkve - uništavanjem slika (august 1566.). Guverner je protiv njih, poduzeo snažne protumjere, pa je u prvih nekoliko mjeseci 1567. ponovno uspostavljen mir. Kako su u to vrijeme vijesti sporo stizale, i kralj Filip II. odlučio se poduzeti protumjere, pa je poslao svog pouzdanog generala, Vojvodu od Albe - Fernanda Álvareza de Toleda u Sedamnaest provincija da uvede reda. Njegove oštre protumjere i strogi režim, na kraju su rezultirale tolikim revoltom, da je to nakraju dovelo do podjele Sedamnaest provincija. [1]